Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Pisati o Cetinju, mom rođenom i voljenom gradu, znači iskazati najdublje poštovanje, ono koje svako od nas, svaki građanin Crne Gore, duguje Prijestonici još od Ivana Crnojevića. On je na temeljima drevnih crnogorskih dinastija Balšića i Vojislavljevića, a potpom Petrovića, udario bedem na kojem će se ispisati najzlatnije, ali i najmučeničkije stranice naše istorije. Cetinje je od tada postalo svjetionik slobode, oltar državnosti i čuvar našeg identiteta kroz vjekove. Zato 13. novembar u sebi nosi snažnu vrijednost, to je Dan oslobođenja Cetinja u Drugom svjetskom ratu, dan kada je grad ustao iz pepela i stao uz rame pobjedi nad fašizmom, ali i Njegošev dan, državni praznik kulture Crne Gore, posvećen rođenju Petra II Petrovića Njegoša, najvećeg pjesnika, vladara i čuvara duhovnog obraza naše zemlje. Na isti dan – oslobođenje i rođenje najvećeg pjesnika, simbolika je koju može nositi samo Prijestonica.

A istorija je zabilježila ono što se nikada ne smije zaboraviti. Autentično svjedočanstvo o cetinjskom srezu u NOR-u govori više od svake metafore:

– Iz cetinjskog, ratnog sreza u NOB-u je učestvovalo 4.964 boraca i borkinja.

– Preko 2.000 ljudi prošlo je kroz više od 60 logora širom Evrope – u Jugoslaviji, Albaniji, Italiji, Njemačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Švajcarskoj, Grčkoj i Austriji.

– Sa svojim drugovima palo je 27 narodnih heroja, od ukupno 49 sa ovog područja.

– Poginulo je 691 borac, među kojima oko 200 boraca slavne IV Crnogorske proleterske brigade.

– Kao žrtve fašističkog terora stradalo je 525 ljudi.

– Ukupan broj palih boraca i žrtava terora iznosi 1.486.

– Okupator je strijeljao 421 rodoljuba, 150 je umrlo u logorima, a 134 u bombardovanjima.

– Ovaj kraj dao je 279 nosilaca Partizanske spomenice 1941 i čak 32 generala.

Podsjećamo se: Rodoljubi kao da se trude da što ljepše umru. Tako student Vojo Ražnatović piše svojim roditeljima: „Što ću da umrem za svoj narod, čini mi čast i s pjesmom na usnama poći ću u zemlju, uvjeren da će me narod osvetiti kao svog časnog i poštenog sina, koji nije žalio dati sve od sebe, svoju mladost, svoju krv, svoj život, za njegovo dobro, bolju i srećniju budućnost“.

Domaćici Mariji Miloševoj Martinović čitaju smrtnu presudu, a ona će: ,,Pljujem ja na vašu presudu! Narod će pobijediti! Nije mi stalo što ćete me strijeljati prije zore. . . Samo da mi je noćas u ovoj ćeliji onoj đeci isplesti čarape“.

To je krvava i svijetla istorija koja obavezuje. Zato je Cetinje slobodarska ideja. Ono je stub državnosti, kolijevka duhovnosti, bastion slobode. Ono je zavjetno mjesto Crne Gore. I danas, kada se Crna Gora nalazi na novim kulturno-istorijskim raskršćima, Prijestonica neće i ne može pokleknuti. Njena snaga je vjekovna, njen duh neustrašiv, a njena riječ od Vojsilavljevića, Balšića, preko Ivana Crnojevića, do Petrovića ostaje živi štit naše slobode. Zato neka je vječna Prijestonica Cetinje, grad časti, umjetnosti, državnosti i slobodarskog daha. Grad koji se voli djelom, mišlju i srcem. Grad koji obasjava sve nas – danas, sjutra i dovijeka. A na Njegošev dan, u slavu njegovu i u čast našoj svetoj Prijestonici, da odzvoni i ova riječ Lovćenskog besmrtnika:

„Čašu meda jošt niko ne popi,
što je čašom žuči ne zagrči;
čaša žuči ište čašu meda –
smiješane najlakše se piju.“

Petar II Petrović Njegoš

Vječno da je Cetinje. Vječna da je Crna Gora.