Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

A šta, rekoh, bi sa onim „ostavimo po strani identitetska pitanja koja nas dijele, posvetimo se zajedničkom cilju, ulasku u EU“? Izio vuk magarca. Vlast dere koliko može. Jedini koji su identitetske borbe zaista ostavili iza sebe su navodne „crnogorske partije“. Kojima više ne smeta ni urnisanje spomenika Titu. Jebi ga, ne može se sa pričama o Titu u Evropu.

Ali će se zato u Evropu sa pričama o četnicima.

Mislim… Metodije brižno čuva spomenik Pavlov, da svako ko dođe kod njega u crkvu može da se pred njim pomoli i kaže: e kako li je lijepo Pajo pokla one žene, đecu i starce, neka je blagoslovena kuća koja ga čuvala.

Pa Milatovićev orden Amfilohiju.

Pa Andrija Mandić koji obilazi Crnu Goru, đe god ima kakav grob saradnika okupatora on položi cvijeće na njega. Što je, jasno, dobro za cvjećare, ali nije za Crnu Goru. Mada se na to može gledati i drugačije, ne elitističko-komunistički, kao ja, nego naaaaarodski. A narod veli: od tuđega dobra i meni samo dobro. Da su se toga držali u Njemačkoj, odavno bi, u ime prevazilažeja kobnih podjela i pomirenja sa neonacistima, podigli spomenik Hitleru. Ali to će oni naučiti od nas – to ide u onaj set vrijednosti koji mi kao miraz donosimo u Uniju.

Pa se „nasilna aneksija“  preimenuje u „aneksija“, sa čime se složio i princ Petrović, koji je tim povodom istakao da je za njega veoma važno da je napokon riješeno pitanje rezidencije. Ako u dogovor ubace još jednu rezidenciju, moglo bi se stići do formulacije „napokon dosanjano, aklamacijom prihvaćeno ujedinjenje“.

Jovanović cvijećem kiti tablu koja slavi pobjedu srpske vojske nad Austrougarskom i njenom armijom koje – ni država ni njena vojska – navedenog dana oslobođenja Budve, 8. novembra 1918, nisu ni postojale.

Onda Jovanović u ime opštine Budva potpiše svoj Temeljni ugovor sa Joanikijem: lijep primjer privatno-javnog, antisekularnog partnerstva, koje podrazumijeva zajedničke garaže za izdavanje i milionče eura budvanskog keša za crkvu.  Neka bude zabilježeno da SPC prvi takav ugovor nije potpisala sa nekom opštinom u kojoj vlada Mandić, nego baš sa onom u kojoj su, tvrde oni sami, na vlasti crnogorski suverenisti.

Da vidimo šta smo još imali… Da, legalizacija limene pa kamenom obložene crkve na Rumiji. Mandić i Radunović su, treba biti pošten i priznati, to odlično odigrali. Good cop (Mandić), bad coop (Knežević). Legalizacija bespravne gradnje na vrhu Rumije je nagrada za kooperativnost povodom kolektora u Botunu.

I naravno, ponovna aktuelizacija obnove Aleksandrove kapele na Lovćenu, koju bivši premijer Krivokapić naaaaarodu prodaje kao obnovu originalne Njegoševe kapele.

Ono što bi Crnogorci, kao i partije koje tvrde da brane njihove interese morali znati, jeste sljedeće: asimilacija nije nelegalna. EU vas neće zaštititi od toga. Taj proces će se nastaviti i ako ova država uđe u EU. Naprotiv, tada će dobiti na zamahu, jer će asimilaciju sprovoditi partije koje su od Brisela i Vašingtona već dobile oprost (proruskih) grijeha, partije koje će asimilaciju i identitetsko preoblikovanje sprovoditi ne kao dosad, sa pozicije moskovsko-beogradskih proksija, nego sa daleko povoljnije pozicije, okićeni pobjedničkom aurom „onih koji su nas uveli u EU“.

Svi trguju. Politika je dobro organizovana pijaca na kojoj se za novac koristi ime „ideje i vrijednosti“. Mandić i njegovi za podršku EU i prećutnu podršku NATO dobijaju mogućnost da identitetski preoblikuju Crnu Goru. To je majstorska trgovina.

A čime trguju, šta dobijaju „crnogorski suverenisti“? Ono čime oni trguju nije iz oblasti identitetskih politika, nego iz oblasti krivičnog prava.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)