Za Antenu M piše: Vjera Mićović

Nakon što je sve institucije ove zemlje uspješno pretvorio u kulise, režim u Crnoj Gori stara se da kontinuirano izvodi vodvilj i drži gledalište u stanju stalne, jeftine zabave. A ima li većeg lakrdijaša i prigodnijeg izvođača od zetskog pEsnika Milana Kneževića? Da ja znam — nema. On dobro razumije da se ljudskoj prirodi najlakše udvara ponižavanjem drugih, pa se ponekad, čisto radi privida objektivnosti, prvo našali na sopstveni račun, pa onda krene da unižava druge. Vučićev mali to dno uporno pomjera naniže, kao da se takmiči sa samim sobom. Ne sumnjam da može niže, niti da će me u tome predviđanju iznevjeriti.

Ipak, najnoviji napad na nekada dragog im tužioca, čiji su modni izgled zajedno prosuđivali Knežević i vojvoda Mandić, uspio je da me zapanji. Ne zato što tražim logiku u tome što su im odijelo i cipele juče bile dokaz poštenja, a danas „jadnost“, već zato što njih dvojica, koji političko i estetsko obrazovanje duguju društvenoj margini u svakom smislu, sebi daju pravo da glume modne sudije. Pa, ukupno njihovo ponašanje, retorika i moralni refleksi podsjećaju na ono što bih nazvala perifernim mentalitetom: seoska politika po svemu, primitivna u kriterijumima, uskogruda u viziji i neobuzdana u potrebi da se država pretvori u folklorni, kulisni dodatak tuđoj propagandi i potrebi.

Ali, eto, oni  nastupaju kao da su diplomirali na francuskoj akademiji visoke mode. Sad određuju i koje tkanine smiju u institucije. Sasvim je realno očekivati da, u skladu sa njihovim političko-modnim preferencijama, šajkača i rubaška postanu propisana službena odežda. Da sam juče „bacila kašiku“, kako zbore Cetinjani, ne bih znala da imamo takva dva arbitra elegancije. Čuveni Petronije sa Neronovog dvora, opjevan divno u Quo Vadis-u, vjerovatno bi im zavidio. Ne na stilu, već na samouvjerenosti. 

Ali Kneževićev nastup, nažalost, nije izolovan simptom trule retorike. U istom duhu, jedan glumac koji, rekla bih, u politici pokušava da nađe uhljebljenje (jer se od glume, s obzirom na nivo talenta — buka se ne računa — neće najesti) sprda se s jednim novinarom zbog njegovih ličnih poteškoća, iako taj novinar svoj posao obavlja besprijekorno.

E, tu se vidi razlika između njih i nas, koji ne pripadamo režimu i oslanjamo se na crnogorsku tradiciju: čuvaj drugog od sebe. To je minimum za iole moralno društvo. A njima je moral strano tijelo. Prvi znak tog sunovrata je javni govor. On je sada pretvoren u ruganje, ideološki protivnik pretvoren u blatnjavu predstavu, a ponižavanje u najviši oblik političkog izraza. Ranija vlast bila je loša na mnogo načina, ali ovakav tip javne bijede nije bio njen standard. Blato je, eto, tražilo novu elitu.

I tu dolazimo do najdubljeg sloja ove priče. Nije problem samo u njihovom neukusu, već u sistemu koji ljude poput Kneževića, Mandića i glumca u stalnom pokušaju, pretvara u arbitre javnog života. Mi nemamo Petronija da sudi, ali imamo Neronov dvor, i to ne metaforički, već kao oblik vlasti. Čitava država pretvorena je u pozornicu gdje se od političara očekuje da zabavljaju publiku, od medija da prenose skandale, a od građana da, umjesto rada institucija, gledaju predstave. Na tom dvoru ruganje je valuta, ponižavanje je argument, a blato je jedino mjerilo uspjeha. Ideološki protivnik nije tu da se s njim polemiše. Neron je bacao lavovima, ovi bacaju neobrazovanoj publici, jer to je jedina preostala zabava u areni. To je logika režima kojem je sve lakše nego da odgovori na ijedno suštinsko pitanje.

Zato je svaka njihova sprdnja, svaki pokušaj da drugog uvale u blato, tek još jedan čin u vodvilju koji se izvodi da zamaskiraju poražavajuću suštinu svoje politike.

To je njihov politički maksimum.

A naš društveni minimum je da to prepoznamo i s gnušanjem odbacimo.