Da li je direktorici baba zborila: śedi đevojko?
Piše: Dubravka Jovanović
Biblioteka, hram knjige. U knjigama sva pisma ovoga svijeta. Dijalekti, istorije jezika, teorije književnosti, akcentologoije.
Književni i narodni govor. Argo, lokalni jezik, foneme, arhaizmi,
romanizmi, turcizmi, anglicizmi, leksimi. Sve te leksičke osobenosti
odražavaju duh podneblja u kome si, i za koje se upotrebljavaju u
pisanom obliku, ili usmenom kazivanju. Nijesu li to dragulji multietičke
i multikonfesionalne Crne Gore, zemlje kontrasta i suživota, ali i
vjekovnog savezništva krša i mora, ljudi i užanci njihovih.
Poželjna dinamika, različitosti jezika koji nas kazuju đe god da se
upotrebljavaju i pišu, pod komadićem neba crnogorskog. Tkanje je od
samih zlatnih niti .
Što bi mnogo veći i bogatiji dali da imaju upravo to bogatstvo, jer se
jezikom može najdublje do slojeva istorisjkih, civilizacijskih,
geografskih.
Ko slabom riječju i neodrživim argumentima pokuša da pomrsi, da zgužva,
ošporka i da zabrani upotrebu glasovnih promjena i promjenu oblika
riječi, taj ima ozbiljan problem. Ne ulazeći koje prirode i čijeg
pritiska. Svakako onog najgoreg i neoprostivog što se dnevnom politikom
zove, silom trenutne vlasti i moći po sistemu ja se pitam i moja je
zadnja. Nas je više i tačka. Upravo ta i takva “demokratija” je
svakodnevno na(nedjelu ), počev od vojvode od parlamenta koji a da ne
trepne ni ispod oćala, reče kako je Skupština na čijem je čelu majka
svih vlasti i da će se odlučivati kako on kaže.
Sličnu matricu, istina zavijenu u prividno gostoprimstvo i čašicu
ugodnog razgovora koji se i knjigama na poklon trebao okončati,
upražnjava i direktorica JU Narodna biblioteka ,,Radosav Ljumović“ u
Podgorici.
Direktorica ove ustanove Slavica Ilinčić jotovanu varijantu crnogorskog
jezika u izvornom smislu, dodaću, očito ne podnosi. I to je njen lični
problem.
Ono što je problem cjelokupne javnosti, ili bolje reći jednog dijela,
koji bi u svojoj državi da zbori svojim jezikom, njegujući i govor
svojih predaka, je njezin odgovor gospodinu Danilu Daru Burzanu, doajenu
crnogorskog novinarstva. Učitelju brojnih generacija novinara, (među
kojima sam i ja), iako je bilo dogovoreno da Narodna biblioteka “Radosav
Ljumović“ bude izdavač drugog dopunjenog izdanja knjige
,,Gradonačelnici“, odgovoreno je da to na jotovanoj varijanti
crnogorskog jezika neće biti moguće. Osim ako se autor ne odrekne
jotovane varijante i prepravi tekst koji, kako je istakla direktorica,
nije u skladu sa izdavačkom koncepcijom pomenute ustanove. Kako to
Burzan neće uraditi, to znači da drugo dopunjeno izdanje knjige
“Gradonačelnici” na jotovanoj varijanti crnogorskog jezika neće biti
objavljeno pod logom Biblioteke “Radosav Ljumović”, i pored činjenice
što je ova ustanova izdavač prvog izdanja ove knjige.
A što prolazi u Crnoj Gori, pitam se, osim uporne priče četničadije
na vlasti i njezinih predstavnika u nekad najvišem Domu, danas najnižoj
kamari u kojoj mračne ideje gase svjetlost, da je potrebno normirati
srpski jezik u Ustavu, zato što ga po njihovom popisu zbori većinsko
stanovništvo.
Srpski jezik, srpski mediji, srpska kuća kulture, srpska crkva i sve srpsko ovoga srpskoga crnog svEta.
A Danilo Daro Burzan učio nas je kako se misli i piše u interesu pravde
i prava, vrijednosti, istine i morala. Kako se za prejaku riječ i
život daje. Slaba vazda ostaje mala i kržljava, bila ona bila, bela ili
bijela, jotovana ili ne, stara, arhaična, ili iz novoga vokabulara
elektonskog jezika.
Samo da je vrhovna, da je riječ od obraza i čovjeka.
Upravo kakav je i moj divni, časni, obrazovani, hrabari i
dostojanstveni nekadašnji urednik bio dok je primao, gledao, čitao i
objavljivao i moje tekstove za tadašnje novine “Publiku”, pa
“Republiku”, koje su izlazile samo zhvaljujući njegovom pregnuću i
danonoćnim radom.
Kako i tada nije bilo dovoljno sluha za svoje, crnogorsko, državno i
identitetsko, tako je i ovaj crnogorski medij doživio gašenje. Baš kao i
mnogi nakon njega.
Upalili su se zato oni nejotovani, necrnogorski, tuđi i strani,
finanisrani sredstvima druge države, koja bi preko njih do (srpskoga
mora) koje nam nikada neće oprostiti. Taj nebeski srpski svet
ne zna za jotovanje i palatalizacije, pridjeve i glagole koji nijesu
srpskoga porEkla iz samo jednog srpskog jezika, pjesmarice i čitanke
njihove.
Direktorici Ilinčić, koja se žestoko ljuti (čitam na ovakve i slične
kritike) upućene njenom direktorovanju, pa samim tim i odlučivanju
neprokosnovenom, poručujem da joj nikada neću doći i zatražiti da bar
jedna od mojih knjiga pisana na lokanom, bokeljskom govoru pronađe
mjesto u policama biblioteke ”Radosav Ljumović”, koja je bila i morala
je ostati hram kulture. Bez popova,i popovanja, razumije se.
Daru Burzanu da ima štamparija i izdavača koji će njegovo djelo jedva dočekati da štampaju.
Knjigama njegovim što više čitalačkih očiju.
Iz Burzanovih knjiga, publikacija, tekstova, eseja , komentara ima se
što naučiti i doživjeti. I sam je otvoreno, libro mudrosti!
0 Komentara