O ljubavi, ljubavnoj patnji i radosti, bolu i ushićenju, egzaltaciji i očajanju, pisali su mnogi pjesnici kod nas i u svijetu. Rumi, Njegoš, Jesenjin, Lorka, Neruda, Dis, Tin, Leso, Vito, Arsen, Šobić, Andrić... Vidimo iz misli koje smo odabrali kao moto ovom tekstu da često o ljubavi govore i pišu i oni književnici i mislioci za koje obično mislimo da to ne čine. Lalić je svakako jedan primjer. Svi su oni time obogatili i oplemenili Tinovo ''pobratimstvo lica u svemiru''.

Živimo u svijetu u krizi koji se samourušava i đe su sile razaranja čini se trenutno – nadamo se samo naizgled, jer emocija danas nije manje nego ranije – jače od sila stvaranja. Mržnji, zlu, smrti, tanatosu, kao pokretača destrukcije, autori knjige ''Iz pepela velikih ljubavi'' suprotstavljaju ljubav, dobro, eros, kao pokretača i simbola života, stvaralaštva i napretka, razvoja i budućnosti.

Na početku ovog teksta daću nekoliko zajedničkih odlika dva pjesnika, a poslije toga i nekoliko odvojenih zapažanja o njihovoj poeziji. Za paradigmu i inspiraciju jednog ovakvog pristupa navodim sličnost između pjesme Federika Garsije Lorke ‘’Neverna supruga (žena)’’ i Miladina Šobića ‘’Ašik Ajša’’ (''Ždrebica''). Njihove ''ždrebice'' su udane i iz tog stanja privremeno vide izlaz i olakšanje u slučajnim i kratkotrajnim ljubavnim izletima. ‘’Povedoh je do reke misleći da je devojka, al bila je udata i imala je muža… Jezdio sam te noći cele/najlepšom od svih putanja./Jezdio te noći cele,/na ždrebici sedefastoj/bez dizgina i opreme.’’ (Lorka); ‘’A nije znala da sam pjesnik/i da može u stihove moje/Ašik Ajša u najboljem dobu/uđe u njih baš kroz moju sobu/…Pričala mi kako živi sama/muž joj radi za njemačku marku/novca ima al' joj ljubav treba/a ljuljala me kao more barku.../Strgoh suknju dočekaše bedra/niz kičmu mi triput prođe jeza/skidoh bluzu dotakoh joj njedra/jezik mi se u čvorove sveza/…posle lude noći dubrovačke/često sanjam u polju ždrebicu.’’ (Šobić) Rekao bih da je ovim pjesmama slična i pjesma Zorana Predina ‘’O mladom studentu i udanoj ženi’’ – iako je njihova ljubav platonska – koju izvodi Massimo Savić.

I za Nikolu Čelebića i za Zdravka Đuranovića pjesma u ljubavi je kao molitva. I jedan i drugi bi sigurno potpisali misao Arsena Dedića da ''čovjek tražeći ženu svog života zapravo traži sebe. Nema identifikacije bez prave žene.'' Toliko su obojica vezani za ovaj vid poezije da bi mogli da pišu ljubavne pjesme i idu po kućama i izvode ih, kako je ironično govorio za sebe Arsen.

Pjesma kao ljubav, pjesma kao molitva, kad zaboli pjesma, kad zaboli ljubav, kad zaboli molitva, onda se opet traži i i nalazi nova ljubav, nova pjesma, nova nada, nova molitva. I za Čelebića i za Đuranovića ljubav je čudo u, po Čelebiću, ''ovom svijetu bez obala'', dakle, za čovjeka surovom, okrutnom i nenaklonjenom mu svijetu, i u, po Đuranoviću, ''svijetu što ne poznaje magiju...'' i ''svijetu bez čarolije...''(Đuranović u jednoj od svojih ponajboljih pjesama ''Ti i ja'' poentira: ''Ko to danas još/vjeruje u čudo?'').

I Čelebić i Đuranović pripadaju i kao tekstopisci i kao kompozitori i kao izvođači svijetu šlageristike i estrade. Zato je interesantno čuti iskustvo i  razmišljanje o ovoj temi Arsena Dedića, koji je osim što je bio kantautor bio i, što bi se reklo, etablirani i priznati poeta.

Kad je došao kao mlad iz Šibenika u Zagreb počeo je da piše i objavljuje i tzv. ozbiljne pjesme u ozbiljnim književnim listovima, pa je uzeo pseudonim Igor Krimov kao  svog, kako je govorio, pomoćnika i otpravnika poslova za šlageristiku, misleći da se time više nikada neće baviti pa da ne bi ubuduće svoje moguće pjesničko ime doveo u pitanje. Ostao je naravno u toj podkulturi tzv. šlagerske muzike, podoficirskoj kako se sam Arsen izrazio i zauvijek izbrisao Igora Krimova. Čelebić i Đuranović kao nesumnjivi pripadnici ove kantautorske podoficirske pjesničko-izvođačke klase i podkulture su već dokazani uspješni – umjetnosti, poeziji, literaturi i muzici tako i toliko potrebni i neophodni! – pregovarači i posrednici između mase i poezije. Pomirili su buku estrade i tišinu pjesničkog zanata. Ne treba obrazlagati da je i koliko itekako za ovu vrstu umjetnosti potrebno odgovarajućeg i kvalitetnog i muzičkog i životnog i literarno-pjesničkog iskustva.

Autori zbirke ili, precizno rečeno, zbirki ljubavne poezije o kojima govorim, imali su i imaju srećom izuzetno originalan i najupečatljiviji, i to crnogorski, sa tla Crne Gore, stvaralački uzor na ovom žanrovskom polju – Miladina Šobića. Iz svoje knjige ''Za jednom kapi čistoga života (Braća po rimi:Arsen Dedić, Miladin Šobić, Vito Nikolić)'', ovđe sada samo prenosim jedan detalj vezan za Šobića koji može imati i sigurno ima blagotvoran ili bogotvoran uticaj i utisak kod autora knjige ''Iz pepela velikih ljubavi''. Arsen Dedić je jednom podśetio na neke teškoće koje imaju kantautori uopšte i posebno šansonjeri na našem zajedničkom jezičkom području bivše SFRJ. Primijetio je malo u šali a malo (više) i u zbilji da je mnogo lakše francuskim šansonjerima kada imaju tako milozvučne, duševne i za ljubav kao stvorene riječi svog jezika. Ali, zapitao se, što da radi naš šansonjer sa domaćim riječima nimalo skovanim za tu vrstu autorskog, poetskog i muzičkog izraza, čija paradigma može biti jedna – sjekirica? (na crnogorskom jotovanom izrazu djeluje, ipak, nešto ublaženije). A Šobić je i to ''riješio''. Podśetimo se da je u remek-djelu, pjesmi ''Žana'' zapisao ove stihove: ''Niko ne zna moja Žana/da si krčma i kafana/U njedrima bombe dvije/krčmarice najmilije''. Eto kako i krčme i kafane (ne samo bistroi i kafei), pa čak i bombe mogu biti milozvučne i drage i tako daleko od najčešće i prizivanih i upotrebljavanih, i to dakako ne samo na Balkanu, slučajeva kada su one, i ne samo one nažalost, u pitanju. Opore balkanske riječi, dakle, kod Šobića vidimo da postaju melemne i sposobne  za šansonjerske note poput slavom ovjenčanih francuskih opjevanih stihova za tu vrstu umjetnosti. I Arsenovih, dakako. I Vitovih, naravno, śetimo se samo njegove pjesme ''Pijem'' koju je izvodio Miki Jevremović. A koliko li samo Vitovih pjesama čeka na odgovarajuću glazbu/muziku?!   

I Nikola Čelebić i Zdravko Đuranović, žele i snuju autentičnu, iskrenu ljubav i autentični i nepatvoreni život, bez pritvornosti i trgovačkog balansa i bilansa, nema kod njih kupi-prodaj, nema ćiftinskog, malograđanskog zaklona, već samo čisto srce i čista emocija. Ljubav, sreća, poezija, umjetnost – ne mogu se kupiti. Đuranović kaže da ''... sreća ne kasni – mi samo ponekad odemo previše ispred nje'', ona ''ne dolazi u fanfarama, ne nosi zastave, ne lomi vrata;/ona stigne bosa, dok ne gledaš,/spusti se samo tiho kraj tebe.''

Nestrpljivi smo u traženju, željenju i očekivanju sreće u ljubavi i u životu. Zoran Predin bi rekao: ''To je priča o sreći, koju tražimo svi/O sreći koja se mora, sudbini ukrasti.'' Čelebić poručuje u pjesmi ''Ponos ili ljubav'' – koju inače piše/pjeva ženski subjekt – da ''ljubav se ne mjeri snagom kantara...'' To je inventar butika duša u svijetu koji je postao globalni butik u kome se sve može kupiti, osim prijethodno nabrojanih ''stvari'' koje se tiču najdublje nutrine, najdubljeg bitka čovjeka kao čovjeka. Iskazuje/isporučuje Čelebić iz svoje duše, dakle, najdublje istine stihom da se sreća ''ne može kupiti.'' A sreća nepatvorena stanuje i u voljenoj ženi i u voljenoj zemlji, jer ljubav je i otadžbina i draga! Zato pjesnik zapisuje da ''sve potiče s cetinjskih ulica.'' Voljeni su, dakle, i Crna Gora i žena. Zato se moraju itekako njegovati i čuvati. Kada je u pitanju domovina, veliku opasnost predstavlja egzaktna činjenica da je mnogo više izgubljenih i nestalih naroda u istoriji nego svih onih koji sada postoje. A Crne Gore nema bez Crnogoraca, kako je poručivao knjaz i kralj Nikola.

Nikola Čelebić pjeva: ''... U tvom pogledu sja rodni kraj,/snaga žene – iskrena, jasna/ Ne daj da ugase plamen u tebi,/nasmij se i kada se smijala ne bi/Jer tvoj je osmijeh sjajna zora,/lijep kao Crna Gora.'' Smijeh je to ''Crnogorke – Vasojevke'', smijeh je to ponosne Cetinjanke (koja je za pjesnika Čelebića kraljica i kojoj zahvaljuje ''što mojoj duši poklanjaš mahove koje je snivala''), smijeh je to i ponos svake žene u Crnoj Gori i same Crne Gore, smijeh je i osmijeh to Ljuba Čupića u trenutku kada ga italijanski fašisti i domaći kvislinzi-četnici odvode na strijeljanje. Osmijeh je to i sreća koja se ne može ni kupiti ni platiti. Ostalo je zapamćeno da je Ljubo, dok su ga Italijanski fašisti i četnici vodili na strijeljanje, sa osmijehom pogledao lijepe žene na jednom obližnjem balkonu. To je taj čuveni njegov osmijeh koji je bio i vječno ostao osmijeh sreće, vjere, nade i pouzdanosti što je u prilici da se žrtvuje i da život za slobodu i nove generacije, osmijeh upućen budućnosti našoj, njegovoj i našoj Crnoj Gori! Neprolaznoj ljubavi i ljepoti koji su alfa i omega svijeta i života! Ili, kako Čelebić piše: ''Samo duša koja voli/tako tiho, tako duboko govori'' i ''Osmijeh ti topi i najhladniji dan.'' Osmijeh Ljuba Čupića izvire iz istog tog korijena najdublje ljubavi prema životu, voljenoj zemlji i voljenoj ženi. Ljubov osmijeh je istopio i najhladnije i najužasnije okupatorske i kvislinško-četničke dane ropstva, poniženja i zla!

Na početku bješe riječ, kaže Biblija. Pjesnik Čelebić razmatra alhemiju pisanja, mišljenja, stvaralaštva, poezije, književnosti, umjetnosti – ''Slovo je majka, i tako će biti do mog nestanka.'' Ne zaboravimo da je poezija u srži svake umjetnosti, ne samo literature, odnosno lijepe književnosti. Svuda je ona zalog umjetničkog čina i njegovog smisla ili besmisla. Ako je nema barem zrnce nema ni umjetnosti! I ljubav je prožeta sa poezijom, ljubav je sama i umjetnost! Ali je nije lako uzdići do umjetničkog čina! Seren Kjerkegor, Danski Sokrat, je ljubav i život iskazao kao umjetnički, literarni i filozofski čin i djelo. Čelebić piše: ''Cijena ljubavi do zvijezda je visoka/u svijetu ovom bez trunke milosti.''

Pjesma je za Čelebića jedina utjeha, jedino pribježište, jedini spas, jedini smiraj, jedina nada, jedini život, umjetnost će spasiti svijet (Dostojevski), a najbolje spasenje bi bilo kad bi umjetnost obuhvatila čitav život i čitav svijet, odnosno kad bi sam život, sama svakodnevnica postala i bila umjetnost. Život, dakle, kao umjetnička igra.

Pjesnik Čelebić pjeva svojoj dragoj, kao Dante Beatriči, kao Tin svojoj voljenoj, obožavanoj i nedostižnoj ženi, pa kaže: ''Što je morska pjena do tvoja dolama?/Što su vali srebrni do kruna tvoja?/Ja, tihi svjedok, tvoj neumorni poeta./A ti svjetlost moje duše – muza moja.''

Postavlja pjesnik i sudbonosna životna pitanja za svoju otadžbinu, hoće li opstati i preživjeti, jer svijet je surov, umoran, i pjesnik je u njemu umoran od lutanja, ''na korak do posljednjeg stiha,/... pjesme od očaja.'' Jer, piše Čelebić, ''zaboravili smo pomagati bez računa/... zaboravili smo smijati se kao djeca/... zaboravili smo poklanjati vrijeme/... zaboravili smo biti prijatelj, biti čovjek/... zaboravili smo živjeti,/...'' Slijedi poslije ovoga logično i očekivano Čelebićevo pitanje, pitanje svih pitanja: ''Možemo li još jednom naučiti biti ljudi?/Pitam se!/U ovim teškim danima za moju zemlju.''

Arsen Dedić kao tipičan predstavnik i paradigma tzv. ''šlagerske poezije'', odnosno ''(o)pjevanog pjesništva'', autor je i ovih čuvenih stihova koji, između ostalog, bolno proklinju ljubav i prema ženi i prema zemlji: ''Ljubavi moja mila rano moja noći/...Nema sretne ljubavi/Ljubavi nema koja bol ne vraća/Ljubavi nema koja nas ne muči/I zemlju svoju ljubiš tako proklinjući/Nema ljubavi da ne živi od plača/...Najlepša pesma nikada nije napisana/Najveće istine nikada nijesu rečene/...Moja najlepše nenapisana pesma.../Najmudrija od svih tuga zove se sreća/...Moja ljubav ima oči kao dva sunca.''

I pored svog prokletstva i očaja i sve surovosti svijeta (koju sažima Njegoš, kao i mnogo toga drugoga, riječima: Sv'jet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj!“, i pored melanholije i umora, pjesnik Čelebić prkosno poručuje: ''I kad u mračnim danima padnem,/kroz suze vidim svjetlost što me vodi,/u srcu nosim ljubav nevidljivu/što kroz tminu hrabro kroči i hodi.'' Ljubav pobjeđuje sve, jer, ponovimo: ljubav je alfa i omega svijeta i života! Da, kako to potcrtava Nikola Čelebić: ''... Ljubav je plamen što svijet pokreće...'' Ili, Zdravko Đuranović: ''Ljubav se ne boji vatre – ona se rađa u njoj''; ''Ljubav boli i traje/i onda kad od nje ni trag ne ostane.''

Voljena žena i voljena zemlja su u duši i srcu pjesnikovom nerazdvojni. Oboje su u Čelebićevoj pjesnikovoj duši svili gnijezdo i iz njega pjevaju svoju vječnu ljubavnu i rodoljubivu poeziju. ''Nek mi jedan tvoj pogled/donese svu sreću'', poručuje i nada se pjesnik, ''jer ljubav – kad je tvoja – nije težina,/ već krilo/što iz pepela nosi/svjetlost.'' Sa svojim stihom ''u tvojim očima svemir mi stane'', Čelebić produžava poznatu i često citiranu misao koju potpisuje Vasko Popa u pjesmi ''Očiju tvojih da nije’’: ''Očiju tvojih da nije/ne bi bilo neba/u malom našem stanu.'' Tu je i pjesma Aleksandra Lesa Ivanovića ‘’Potonja ura Rada Tomova’’ u kojoj pjesnik osjeća ontološku povezanost ljudskih očiju sa svijetom i bićem/bitkom: ‘’Poželje – mrući mlad na rodnoj ploči:/sve drugo nek’ prežaljeno bude,/al’ da je samo da ostanu oči,/zagledane u svijet i u ljude.//Posljednji treptaj vida ispuni sjeta:/svaka je smrt po jedna propast svijeta.’’

Zato se iz ove knjige može viđeti ljepota, mjera, istinska mudrost, ne samo kada je riječ o ljubavnoj poeziji, žanrovski upravo uz rodoljubivu poeziju vjerovatno i najčitaniju i najpopularniju od svih vrsta poezije, već i mudrost za mnogo ''ozbiljnije'' stvari, odnosno za mnoge kolektivne nedoumice i nesporazume koje danas razdiru našu zemlju do te mjere da je došla na ivici opstanka i golog preživljavanja. I nije riječ o oproštaju  i ''pomirenju'' koji znači zaborav i nihilaciju i negiranje prošlosti, ponajmanje i ne nikako o istorijskom revizionizmu, ovo je oproštaj koji je osveta osveti –  prevladavanje buke i bijesa, ćeranja i osvete, što je u prošlosti bilo i ovaploćeno u krvnoj osveti kao paradigmi i kruni jednog čisto dinarskog, crnogorskog i albanskog prije svega patrijarhalnog ośećanja života, u kojemu na ovaj ili onaj način možda baš Crnogorci najviše istrajavaju i anahrono i u savremenosti ostaju njegovi gotovo vječni zarobljenici – oproštaj čiste ljubavi, iskrenog srca a sa pogledom i nadom, vjerom i snagom ka budućnosti i u budućnost za sve i svakoga u Crnoj Gori. Do tog stepena pročišćene i emancipirane duše je pjesnik Nikola Kostov Čelebić došao. Zato ga i primaju, kao i njegovog pjesničkog sabrata Zdravka Đuranovića, podjednako dobro, srdačno, iskreno i dobrodošlo, u svakoj crnogorskoj sredini, bez obzira da li je neki ośećaj da on i oni ili bilo ko drugi pripada nekoj, ovoj ili onoj, uslovno rečeno političkoj ili nacionalnoj opciji. Ljudi prepoznaju čisti dar, džar, šar, žar, jedne najiskrenije ljubavi prema voljenoj i dragoj ženi i prema voljenoj i dragoj domovini, a domovina se ne može birati, ona je tu, samo moramo imati snage ljubavi i dostojanstva da na pravi način se oprostimo sa svim našim zajedničkim zabludama prema njoj u prošlosti, ali i u sadašnjosti i budućnosti. Zalog je to naše sveukupne ljubavi prema Crnoj Gori kao jedinoj domovini u kojoj živimo i u kojoj ćemo živjeti, mi i naši potomci i u budućnosti.

Ni Čelebić ni Đuranović ne dijele ljude po nacionalnosti, vjeri i političkom ubjeđenju. Naprotiv, na sve to gledaju kao na najveće bogatstvo svakog od nas, ako su ta pripadanja, vjerovanja, ośećanja i uvjerenja iskrena, bez zle namjere, čista i od srca i iz autentične ljubavi prema životu odaslata i uobličena. U tome je tajna njihovog uspjeha, njihovog stvaralaštva i njihove pjesničke i umjetničke, nadasve ljudske, misije i profesije. Zdravko Đuranović kaže: ''Naučio si da mrak/ne mora da bude kraj./Može da bude  i početak'', a Nikola Čelebić: ''Jer čovjek nije onaj što mrzi/ni onaj što vraća bol za bol./Čovjek je onaj što u sebi nosi plamen što grije,/a ne spaljuje stol... Pružiću ti ruku da znaš i ti/kako je kad srce ostane čisto.'' To je oproštaj koji ne zaboravlja, ali zbog toga ne ruši nadu i mostove ka budućnosti, ka ljudskosti i ka čovjeku.

U ljubavi laž nije laž, već laž koja je ljepša od istine. Đuranović poručuje: ''...Oči mi plamte tvoje laži,/ali ljepše od nečije istine.'' Miljković kaže da ''najbolje pjevaju zablude'', pa je otrježnjenje suviše bolno. Đuranović piše: ''... Najveći poraz je voljeti nekog/ko tebe nikad nije volio,/ sunce moje, al' dajem ti oproštaj.'' Ljubav je najuzvišenije čovjekovo ośećanje sa najvišim amplitudama radosti i bola, smijeha i plača, pobjede/sreće i poraza/tragike. Osim onog cjelovitog i temeljnog fenomena ljubavi kao ontološkog i sveukupno egzistencijalno bivstvujućeg su-odnosa prema svemu suštinskom i najvrijednijem što definiše čovjekov položaj u svijetu i životu, postoji dakako i onaj njegov uži ili pak najuži su-odnos dva ljudska bića, muškarca i žene, koji kao takav zapravo predstavlja, i evoluciono i istorijski, univerzalni antropološki su-odnos i za onaj prvi, prijethodno spomenuti ontološki položaj čovjeka kao jedinog mislećeg bića u svemiru za kojeg znamo, ili bolje reći, o kojem (po)nešto znamo.

Ljubav nije samo ona stvarna već i ona izmaštana i snovidbena, koja može da bude tako jaka, da nam se priviđa u svojoj ''realnosti'' kao istinitija od bilo koje stvarne a samim tim i obične i svakodnevne ljubavi. Podśetimo se samo ''Jelene, žene koje nema'' Iva Andrića,  najveće stvarnosti nedogledne nesanice. Takve žene, kojih zapravo nema a ipak suštinski ima, ili obrnuto!?, imaju u svakom slučaju to svojstvo da su naši unikatni, autentični, najvlastitiji proizvodi mašte kojoj realnost i njen otisak, posljedica ili proizvod, odnosno stvarna, realna, živa žena, ne može biti protivnik i suparnik, jer samo ta stvarna žena može svesti svoju bit ili ''ono što si bila'' na ''bar na ono što sam/mislio da jesi.'' Niče je za ljubav rekao: "Ljubav je stanje u kome čovek ponajviše vidi stvari onakvim, kakve one nisu", a Platon pak ovo: "Ko ljubi zbog ljubavi, taj je slep." Kod izmaštane žene – ali ne nikako izmaštane one neke realne žene, u stvarnosti, već ''proizvedene'' i postojeće vlastitošću i sopstvenošću!? – ona je ono što stvarno i jeste, a to je ono kako sam je i zbog čega sam je upravo kao takvu i stvorio!? Lažna može biti samo percepcija istine koja je uvijek, nezavisno od toga, samo i jedino istina, odnosno takva kakva je, bez obzira kako je mi doživljavali i predstavljali. Ili, kako sam u jednoj svojoj pjesmi konstatovao: ''Ono što jeste/Istinito je,/Lažne su misli naše./Juče kada ode zauvijek,/Bila je lijepa, draga, drska,/Bila je i anđeo i đavo,/Bila je žena./Tek juče viđoh da je/Vazda takva i bila.'' 

Pjeva Đuranović poput Tina o božanskoj, fatalnoj ženi i sudbinskoj ljubavi (''...samo ti si bila/moj početak i moj kraj...''), onoj koja je samo njemu dodijeljena po poslanju i poslije koje, kako kaže, ''... ne mogu/da volim poslije tebe...'', a tu je, neizbježno i opet gotovo sudbinski, i onaj drugi-suparnik: ''Eh, da znam ime tog što sada kraj tebe leži...''. Ili kako pjeva Arsen Dedić: ''... Uvijek ima treći/Taj treći koji zna/Sve one prave riječi/Što nisam znao ja…’’ Đuranović svog suparnika ne proklinje, već opominje ‘’… da je dotakao božansko,/a ne zna da Sveti gral drži u rukama.’’! Vidimo da se u ljubavi, u zagrljaju voljene žene sve riješava i dešava! Ali, ne samo ono što je Arsen Dedić jednom poručio da ''žene riješavaju naše sudbine, žene prave i karijere, političke, estradne i druge'', već da razriješavaju i otvaraju/zatvaraju i najveće tajne i misterije svijeta i života, njihove temelje i putokaze za ‘’… ono što smo mogli biti’’, za tu tajnu i istinu utopijskog sna i pohvale ludoj nadi ‘’koju zna samo nebo’’, kako poručuje Đuranović.

Recimo na kraju da i Čelebić i Đuranović traže i vape za onim mirom u tišini, posebnim i apsolutnim mirom koji nema više prostore i predjele đe ima nekog glasa, lika ili stasa!, ili bilo čega drugoga, već je sve spokoj i sve je poravnjeno, đe više nema čak ni mira ni tišine, jer nemaju svojih suprotnosti u odnosu na što bi mogli imati svoj identitet i svoje postojanje! Više, dakle, ničega nema, odnosno nema na čemu da se mjeri i niđe više nema otpora već je to, kako pjeva Đuranović, mir ''onaj tihi što dolazi kad više ništa ne boli/ jer najjači nijesu oni koji nikad ne padnu, nego oni koji/ustanu dok još krvare'', ili kako pjeva Čelebić – ''U mom pogledu neće biti krivice/niti utjehe koja ništa ne kaže/Biće to svjetlost oprosta,/mir koji u tišini traje'' i, što već citirasmo, da ''samo duša koja voli/tako tiho, tako duboko govori.'' Andrić poručuje: "Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja."

Ljubav, ta nepresušna tema pjesnika sa svih kontinenata i u svim vremenima svijeta, ima bezbroj lica. Neka, mnoga od njih, osvijetlili su ovom knjigom veoma uspješno i sugestivno, slikovito, emocionalno i misaono, njeni autori Nikola Čelebić i Zdravko Đuranović. Sigurno je da neće stati na njoj, jer ih baš ona obavezuje da avanturu i dar stvaralačke i božanske iskre u njima nastave da dograđuju, usavršavaju i oplemenjuju!