Kako pljunuti na prađedove?
Ko danas, 110 godina kasnije, može razumjeti da iz Srbije, zbog Mojkovca, nikada nije stigla u Crnu Goru ni neznaka zahvalnosti, nikada nijedan relevantan Srbin nije rekao lijepu riječ “braći” koja izginuše za srpsku slobodu, nema nakon čitavog vijeka ni slova kojim bi priznali crnogorsku čast i svoju sramotu. Umjesto da se danas u Beogradu održava manifestacija pod nazivom “Crna Goro, hvala ti za Mojkovac”, dočekasmo da u Hramu tuđe države za koju su naši preci uludo ginuli, usred Glavnog nam grada, doživimo da nam asimiluju i mrtve!
Piše: Nebojša Redžić
Dok, poštovani Crnogorče/Srbine čitaš ovaj tekst, u Hramu u Podgorici, što ga je DPS napravio tzv. Srpskoj pravoslavnoj crkvi da bi skupa što brže asimilovali Crnogorce i ugasili im istorijsko pamćenje, traje manifestacija: „Da svak prizna Srbu-Crnogorcu, za odsudnu bitku na Mojkovcu“.
U nikad porobljenijoj i poniznoj Crnoj Gori, to bi trebalo da bude kruna zajedničkih Srbo-Crnogorskih napora da ovi drugi nestanu bestraga i da se konačno, srpski barjak zavijori nasred Podgorice i priča o slavim izgubljenim bitkama koje su u miru dobili. Čak i onoj kada su junački bježali pred armadom od koje su, dok su Crnogorci ginuli na Mojkovcu, bili čak deset puta brojniji.
Hajdemo ovako: istorija kaže da su tog Božića 1916. godine, na Bojnoj njivi kod Mojkovca, Crnogorci, “junaci iz bajke”, kako ih je nazvao Austro-Ugarski general, zaustavili 20 hiljada Austrijanaca, da bi omogućili da 200 hiljada Srba uteknu u Albaniju i na Krf.
I zašto tu, nakon što je to kristalno jasno, poslije vijeka i kusur, sve postaje nejasno? U redu, malo će ko uspjeti da objasni zašto je 10 puta brojnija Srpska vojska bježala od Austro-Ugara. Još će teže, pogotovo sa vojnog aspekta, neko objasniti kako to da je šest hiljada Crnogoraca uspjelo da zaustavi više nego tri puta brojniju armadu i tako pomogne “odbjegloj braći”. Pogotovo je teško rastumačiti zašto makar dio Srpske vojske nije zastao, otišao put Mojkovca i pomogao Crnogorcima da zajedno potuku neprijatelja.
Ali, ko danas, 110 godina kasnije, može razumjeti da iz Srbije, zbog Mojkovca, nikada nije stiglo u Crnu Goru ni slovo zahvalnosti, nikada nijedan relevantan Srbin nije rekao lijepu riječ “braći” koja izginuše za srpsku slobodu, nema nakon čitavog vijeka ni glasa kojim bi priznali crnogorsku čast i svoju sramotu.
Umjesto da se danas u Beogradu održava manifestacija pod nazivom “Crna Goro, hvala ti za Mojkovac”, ili “Braćo Crnogorci, zasluga je vaša što poslednji beste u krvavoj stravi”, dočekasmo da u Hramu tuđe države, usred Glavnog nam grada, doživimo da nam asimiluju i mrtve!
"Zauvijek dobijamo rat protiv Crne Gore"
No, najprije nakon 110 godina političke tolerancije, moramo shvatiti da je žrtva naših prađedova bila uzaludna, a da junaci crnogorski o tome nijesu imali pojma dok su na minus 24 branili odstupnicu srpskoj vojsci.
Nikola Pašić poručio Aleksandru Karađorđeviću: Sve ide po planu"
Evo zašto. U pismu koje predsjednik srpske vlade Nikola Pašić sa bojišta piše kralju Aleksandru, stoji sljedeće: “Vaše visočanstvo, gubimo rat protiv Austro-Ugarske, ali zauvijek dobijamo rat protiv Crne Gore”!
Ne treba biti ništa drugo do elementarno pismen i razborit da bi se shvatilo: na Mojkovcu se desio početak plana da se crnogorska vojska oslabi, kako bi se Crna Gora lakše anektirala, što je dvije godine kasnije, na sramnoj Podgoričkoj skupštini i učinjeno.
Nevolje su, međutim, nastale kada se nezabilježena bježavina jedne vojske pokušala predstaviti kao akcija “vojske koja juriša”, a tradicionalno, bruka na bojnom polju, morala se u još jednom tomu srpske mitomanije predstaviti kao pobjeda. To je, inače, ona vojska koja je bježeći iz svoje zemlje sa kraljem i vladom, ostavila žene, majke i sestre na milost neprijatelju. To nije zabilježeno u istoriji ratovanja. Tu su vojsku, nakon ležanja u Grčkoj, pokušali predstaviti kao armiju koja “dolazi u pobjedničkom hodu”, dok francuski predsjednik i glavni saveznik Srbije reče da su se Srbi vratili “na repovima francuske konjice”. Kud ćeš veće sramote?!
Danas, 110 godina kasnije, četnikoidi sa crkvom Srbije slave u Podgorici Mojkovačku bitku, kada je je Crna Gora pobijedila Austro-Ugarsku vojsku i izgubila državu! Naravno, bitka je tu sporedna, a suština je proslava nestanka crnogorske države i nastavak negiranja Crnogoraca.
Za crnogorske žrtve, “braća” su se odužila “časno”, onako kako jedino i umiju. Klerofašisti negiraju i proivociraju. Vrijeđaju našu državnu memoriju. Uvode konstrukt Srbin-Crnogorac dok govore o vremenu u kome takav političko-pravni, ili vojni subjekt nije postojao. Ne pominju crnogorsku državnost. Ne poštuju istorijsku istinu i nastavljaju da produbljuju podjele, sve galameći kako žele da podjela nema. Čine identitetsko preoblikovanje istorije i preusmjeravaju smisao istorijske žrtve.
Za crnogorske žrtve, “braća” su se odužila “časno”, onako kako jedino i umiju
Bitku na Mojkovcu vodila je crnogorska vojska, kao oružana sila međunarodno priznate države Crne Gore, kako bi spasila srpsku vojsku od vojnog uništenja. Laž je da postoji, niti da je ikada postojao identitetski subjekat Srbo-Crnogorac! Svjesno čine identitetsko preoblikovanje istorije uvodeći nove, idiotske identitetske konstrukte.
A da progovore CANU i DPS?
U državi u kojoj jedna, DPS-u omiljena vjerska organizacija narušava načelo sekularnosti, gazi neutralnost javnih institucija i dostojanstvo svih građana, očito je sve moguće. I dozvoljeno. Čak i preimenovati vojsku koja se svih 110 godina zvala jednim imenom, a u novu godinu ulazi sa novim.
U normalnoj, evropskoj državi koja bi doživjela ovakvu identitetsku golgotu i reviziju istorije, neko bi morao da se sjeti kako je posljednji trenutak da se iznese naučna, istorijska istina. Da, recimo, progovori CANU?! Ili, da reaguje reizabrani ćutolog od Ombudsmana i preporuči nosiocima javnih funkcija i nadležnim organima da se uzdrže i jasno razgraniče državu, partije i vjerske zajednice. Možda da se čuje najjača opoziciona stranka koju, čini se, interesuju samo fotelje, povratak na vlast i očuvanje pokradenog?
Ravnogorska sekta je najveće destabilizirajuće zlo u modernoj Evropi i nema ama baš ništa sa vjerom, Bogom i Biblijom
Tzv. Srpska pravoslavna crkva, uz podršku svih stranaka vlasti, svjesno proizvodi identitetske konfuzije i podjele građana na putu ka EU. Država institucionalno podržava ovo preoblikovanje istorije i vrijeđanje Crnogoraca. Aktuelnoj vlasti i hiberniranom premijeru, šalju se istorijske, političke i identitetske poruke, na koje on tradicionalno ne reaguje. U državi vlada vjerski ambijent, DPS poručuje da nije antivjerska stranka, a istinski crnogorske organizacije za sada su nemoćne da se suprotstave ponižavanju Crnogoraca i političkoj dominaciji Srba.
Da ima države kao što je nema, tzv. SPC ne bi u Crnoj Gori trajala ni dva dana. Ta ravnogorska sekta je najveće destabilizirajuće zlo u modernoj Evropi i nema ama baš ništa sa vjerom, Bogom i Bibliom. Njihov duhovni teror nad Crnogorcima traje više od vijeka, a sami Bog zna kako su se Crnogorci uzdigli nakon 1918., 1945. i 1989. godine. Teško da će opet.
Ali, što tek reći o narodu koji u dilemi između svojih vjekova slobode i tuđinskih vjekova ropstva, bira ovo drugo? Tu sigurno postoji neka dijagnoza koju psihijatrija još nije imenovala jer sličnog primjera ne postoji nigdje drugo na kugli zemaljskoj.
0 Komentara