Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

“Raković kaže da litije nisu bile nikakav građanski bunt, nikakav pluralistički ustanak, nikakva borba za pravdu. Litije su bile političko-klerikalna operacija viđena iz Beograda. Precizna. Strpljiva. Duboko ideološka. I, što je najvažnije, uspješna. Problem su svi oni politički idioti kojima ništa jasno nije. Svi oni koji su vam objašnjavali da su litije „mirotvorne“, „slobodarske“, „duhovne“. Svi oni koji su vam objašnjavali da je Crna Gora „prodisala“. 

Ponekad je dovoljno samo slušati. I malo uključiti mozak. Samo malo. Čitao sam ovih dana intervju srpskog (para)povjesničara Aleksandra Rakovića – da vi ne biste morali, mada slobodno pročitajte i sami na Borba.me. Sa naslovnice se ori: Raković: Vrhunac srpskog nacionalnog pokreta u XXI vijeku su bile litije u Crnoj Gori; srušile su DPS – ali nikada nisu preuzele vlast!

Reče ideolog „srpskog sveta“, bez da je trepnuo, iskreno do brutalnosti – ili brutalno iskreno, kako vam draže – da je cilj litija bio i ostao rušenje DPS-a i preuzimanje vlasti. Prvo je završeno, drugo je u procesu dovršavanja. Nikakva borba protiv korupcije, nikakva ekonomska politika, nikakvo „osvježenje“, nikakva demokratija, nikakve bajke za naivne. Fino je čovjek objasnio.

Čisto, jasno, bez rukavica.

E sad, ovo nije tekst o Rakoviću – on je barem dosljedan – nego o silnim licemjerima koji nam od avgusta 31. 2020. objašnjavaju, meni i drugim dobronamjernim ljudima, kako se to u Crnoj Gori desilo da bi se „popravila ekonomska slika“. Eto vam slika, pa je ljubite – samo pripazite da vam kokarda ne zapadne za zube.

Raković, dakle, kaže ono što se četiri godine šapuće, a svi znaju. Litije nisu bile nikakav građanski bunt, nikakav pluralistički ustanak, nikakva borba za pravdu. Litije su bile političko-klerikalna operacija viđena iz Beograda. Precizna. Strpljiva. Duboko ideološka. I, što je najvažnije, uspješna.

Srušiti DPS – misija obavljena. Preuzeti sistem – posao još u toku. Ako vam je to šokantno, problem nije Raković, nego vaše uši i ono među ušima.

I sad dolazimo do ključne stvari. Raković ne govori u metaforama. On ne okoliša. On vam otvoreno kaže: Crna Gora je bila teren, litije su bile sredstvo, a cilj je bio pobjeda „srpskog nacionalnog pokreta“. Ne „naroda“, ne „građana“, ne „vjernika“, nego baš nacionalnog pokreta. To nije lapsus. To je priznanje. I zato je Raković dragocjen. Ne zato što je pametan ili moralno superioran, nego zato što ne glumi i ne kaže.

Problem su svi oni politički idioti kojima ništa jasno nije. Svi oni koji su vam objašnjavali da su litije „mirotvorne“, „slobodarske“, „duhovne“. Svi oni koji su vam objašnjavali da je Crna Gora „prodisala“. Svi oni koji su vas tapšali po ramenu i govorili: „Ne brinite, ovo nema veze s nacionalizmom, ovo je samo borba protiv DPS-ove korupcije.“ E pa ne. Nije bilo. I nikad nije ni trebalo da bude.

Ispričaću vam jednu kratku, ali poučnu zgodu. Kad sam pisao o tome kako ustaše ruše mostarsko partizansko groblje, napadne me jedna gospođa i zaprijeti tužbom jer „hrvatsku mladež“, kako reče, nazivam ustašama. I gle čuda – odmah u komentaru ispod javi se predstavnik te iste „mladeži“ i kaže kako oni JESU ustaše. Nikad više ni gospođe ni prijetnji tužbom. Pouka? Kad ideologija sama progovori, svi advokati utihnu.

Isto vam je i ovdje. Kad ideolog „srpskog sveta“ potvrdi da se u Crnoj Gori 2020. desila kleronacionalna kontrarevolucija, i da ona nije završena – nemate vi meni ili bilo kome drugom šta objašnjavati. Sve je rečeno. A da je tako, obratite pažnju na jednu sitnicu koju Raković vješto podrazumijeva: litije istog karaktera u Srbiji on uopšte ne pominje.

Zašto?

Jer u Beogradu litije nisu „afirmativne“. U Beogradu su „razorne“. Toliko razorne da im i Crkva Srbije zaključava vrata. Bukvalno. U Crnoj Gori su, međutim, „mirotvorne“ i „slobodarske“.

Kako to, majku mu? Kako isti ritual, ista ikonografija, isti narativ, isti popovi, isti mitovi – u jednoj zemlji budu „pobjeda naroda“, a u drugoj „destabilizacija države“?

Ne pitajte mene. Pitajte Rakovića. On vam, opet, bez okolišanja kaže: destabilizacija Srbije znači destabilizaciju Republike Srpske i Srba u Crnoj Gori. Prevedeno: litije su dobre tamo gdje služe projektu, a loše tamo gdje ga ugrožavaju. U Crnoj Gori su bile alat. U Srbiji bi mogle postati prijetnja. Razlika je, dakle, čisto funkcionalna. Ideološki – isto.

Raković ide i korak dalje. On tvrdi da „nema nijednog DPS-ovca koji nije bio Srbin pravoslavne vjere“. Ako vam to ne zvuči kao opasna, totalitarna rečenica, onda imate ozbiljan problem s političkom pismenošću. Jer tom logikom – svako ko nije s nama, izdajnik je vlastite krvi. A kad se to kaže naglas, bez stida, to više nije analiza. To je prijetnja.

Ali opet – Raković je tu dosljedan. On ne glumi građanina. Ne glumi Evropu. Ne glumi reformu. On vam kaže: cilj je svijest da su Srbi jedna nedjeljiva nacija gdje god da žive. Tačka. Sve ostalo je taktika. I zato su litije mogle srušiti DPS, ali „nisu preuzele vlast“ – jer vlast se ne preuzima bukom, nego kadrom. A kadar, kako i sam priznaje, dolazi kasnije. Jer, trenutne vladti, po Rakoviću su tek dovoljno prihvatljive da ne smetaju.

I tu se krug zatvara. Raković vam je sve nacrtao. Debelim flomasterom. Bez sjenčenja. Bez nijansi. I sad više nema izgovora. Nema „nismo znali“. Nema “prevarili su nas“. Nema “ovo nije to“. Jeste. Ovo je to. I bilo je od početka.

Zato je krajnje vrijeme da prestane ova infantilna gluma koja ulazi u šestu godinu. Da prestanu objašnjenja kako je sve ovo “spontano“. Nije. Da prestane bajka o “narodnom buntu“. Nije. Da prestane mit o “duhovnom preporodu“. Nije. Ovo je bio i ostao politički velikosrpski projekt. Klerikalni. Nacionalistički. Regionalno umrežen. I – uspješan.

Raković vam to nije šapnuo. Rekao vam je glasno u lice. Ako i dalje ne čujete, problem više nije u njemu-ako je ilad i bio. Problem je u vama.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)