„Srbija skoro dva vijeka pokušava od Crne Gore da napravi srpsku državu“
Iz Crnogorskog foruma navode da je Načertanije 1844. godine, koje je sastavio Ilija Garašanin, predstavljalo tajni državni program Kneževine Srbije sa jasno definisanim ciljem političkog širenja i nacionalnog preoblikovanja prostora na kojima su živjeli pravoslavni narodi, a posebno Crna Gora.
„Taj dokument ne govori samo o oslobađanju od Osmanskog carstva, već i o potrebi da se kroz dugoročan, sistematski rad Crna Gora veže za Srbiju i njeno shvatanje nacionalnog identiteta. Ključ te politike nije bio otvoreni sukob, već djelovanje iznutra, preko povjerenika, kulturnih radnika, prosvjete i ličnih veza sa dvorskim i političkim krugovima na Cetinju. U drugoj polovini XIX vijeka Srbija je u tom smislu slala u Crnu Goru svoje emisare, od kojih su neki formalno nastupali kao književnici, savjetnici ili prosvjetni radnici, dok su suštinski djelovali u skladu sa instrukcijama iz Beograda. Među njima se posebno pominju Matija Ban i Tomo Kovačević, ali i drugi akteri koji su imali zadatak da utiču na javno mnjenje i obrazovani sloj. Njihovo djelovanje nije se zadržavalo na ličnim kontaktima, već se širilo kroz škole, udžbenike i nastavne programe, u kojima su veličani Srbi i srpstvo, naglašavana ideja jednog naroda i zajedničke istorijske sudbine, dok su posebnosti Crne Gore sistematski umanjivane ili predstavljane kao privremena faza“, komentar je Crnogorskog foruma.
Smatraju da „posebno značajan dokaz ovakve politike predstavljaju pisma i instrukcije kneginje Darinke Obrenović Milanu Piroćancu iz 1866. godine“.
“ U tim dokumentima se otvoreno nalaže da se zadobije neograničeno povjerenje knjaza Nikole i njegove okoline, da se upoznaju njihove tajne misli i slabosti, te da se stalno i pažljivo govori o Srbima i Crnogorcima kao o jednom istom narodu, bez otvorenog nametanja, ali sa jasnim ciljem. Darinka Obrenović u tim uputstvima naglašava i važnost školovanja crnogorskih mladića iz uglednih porodica u Beogradu, uz državne stipendije, kako bi se oni kasnije vratili u Crnu Goru kao ljudi odani Srbiji i njenoj dinastiji. Prosvjeta i vaspitanje mladih kadrova označeni su kao jedno od najefikasnijih sredstava dugoročnog uticaja. U tom kontekstu, uloga učitelja, udžbenika i školskog sistema dobija posebno značenje. Škola je korišćena kao prostor u kojem se formira svijest budućih generacija, a učitelji i nastavni materijali kao prenosnici politički poželjne interpretacije istorije i identiteta. Takva praksa nije bila spontana niti izolovana, već dio šire strategije koja je Crnu Goru posmatrala kao prostor koji treba pripremiti i oblikovati prije bilo kakvog formalnog političkog sjedinjenja. U ovoj namjeri su uspjeli koristeći Prvi svjetski rat i 1918. godine kada su srpske trupe okupirale Crnu Goru i izbrisale je sa mape Evrope i svijeta, bez obzira što su Crna Gora i crnogorska vojska bile žrtvovane zbog Srbije i srpske vojske, ginuli da joj obezbijede odstupnicu. Fino su nam zahvalili. Zbog toga se odnosi Crne Gore i Srbije od XIX vijeka do danas ne mogu svesti na romantičnu priču o bratskoj ljubavi i kulturnoj bliskosti. Iza te retorike postojala je jasno osmišljena državna politika, u kojoj su tajne instrukcije, emisari, prosvjeta i propaganda igrali ključnu ulogu. Ignorisanje tih činjenica znači zanemarivanje arhivskih dokumenata i svjedočanstava savremenika koji nedvosmisleno pokazuju da se radilo o planskom i dugoročnom projektu političkog i nacionalnog uticaja“, naveli su u saopštenju iz Crnogorskog foruma.
0 Komentara