U fokusu

On zna sve, osim gdje su bjegunci

Mar 01, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Državi ne treba direktor koji zna sve. Treba joj direktor koji zna granice svog znanja, koji poštuje proceduru, koji mjeri silu i koji rezultate pokazuje hapšenjem bjegunaca, a ne samohvalisanjem pred kamerama

Nekoliko dana direktor policije nije se pojavljivao u medijima i javila se nada da je možda shvatio kako svaki njegov javni nastup dodatno urušava ugled institucije na čijem je čelu. Činilo se da je tišina mogla biti prvi znak samokritike. A onda se oglasio. Ne objašnjenjem, ne rezultatima, već tvrdnjom pred poslanicima Skupštine Crne Gore da „zna svaki detalj u Crnoj Gori“. To je, bez sumnje, impresivna tvrdnja. Gotovo nadrealna. Jer dok on zna sve, javnost zna samo jedno – da su mu pred očima pobjegli oni koje je sistem morao držati pod kontrolom.

Ako direktor policije zaista zna svaki detalj, onda zna gdje je Miloš Medenica. Zna gdje je Ljubo Milović. Zna gdje je Radoje Zvicer. Zna kako je Lidija Mitrović nedostupna organima gonjenja. Zna kako je čak i spomenik Pavlu Đurišiću nestajao i pojavljivao se kao metafora sistema koji ne može da kontroliše ni metalni spomenik, a kamoli ljude. Ako sve to zna, ostaje samo pitanje zašto javnost od tog sveznanja nema nikakvu bezbjednosnu korist.

Najnovija akcija sa dugim cijevima, pretresima zaposlenih u Prvoj banci i demonstracijom sile pred klijentima djelovala je kao da se hapsi vođa međunarodnog kartela. Brzo se ispostavilo da se postupa po predmetu nedozvoljenog držanja oružja u kući. U toj disproporciji između samohvalisanja direktora policije i njegovih političkih mentora, sa jedne strane i realnosti, sa druge strane, vidi se suštinski problem: potreba da se pokaže sila tamo gdje je to bezbjedno pokazivati. Na ulici, prema radnicima banke, građanima. Istovremeno, izostaje rezultat tamo gdje je rizik stvaran. Lakše je ući u banku sa dugim cijevima i postrojiti zaposlene uza zid, nego objasniti kako su godinama najtraženija imena regionalnog podzemlja ostajala nedodirljiva.

Iz javno saopštenih informacija proizilazi da su u ovoj akciji policajci postupali po nalogu Osnovnog državnog tužilaštva, dok je direktor policije pred poslanicima otvoreno rekao da je on dao nalog za angažovanje posebne jedinice policije. Sudsku naredbu niko još nije pomenuo. Ako je postojala sudska naredba za pretres, javnost ima pravo da to zna i to su nadležni morali saopštiti. Ako nije, onda su svi eventualno pribavljeni dokazi pravno kontaminirani i procesno neupotrebljivi.

Zato upravo kršenje procedure može postati najveći paradoks u euforiji „istorijskog momenta“, kako je ovu akciju nazvao čuveni “pravnik” sa Megatrenda, jer bi ono išlo direktno u korist Aca Đukanovića. 

U krivičnom postupku nije presudna televizijska dramatika, već zakonitost radnji. Ako pretres nije sproveden uz urednu i zakonitu sudsku naredbu, ako je prekoračena nadležnost ili povrijeđena procedura, svaki eventualno pronađeni dokaz rizikuje da bude proglašen pravno nevaljanim. A kada sud takve dokaze izdvoji iz spisa kao pravno nevaljane, tada će megatrendovac koji danas govori o „istoriji“ vrlo vjerovatno optužiti sud da štiti nedodirljive.

Na kraju, iznad svega ostaje ta rečenica – „znam svaki detalj u Crnoj Gori“. Treba se čuvati ljudi koji tvrde da sve znaju. Jer onaj ko vjeruje da sve zna, nema potrebu da pita, da provjerava, da sluša stručnije od sebe. Takav ne uči. Takav ne preispituje sopstvene greške. Ohrabren od strane pravnika sa Megatrenda i njemu sličnih, takav se ukopava u sopstvenu samouvjerenost.

Državi ne treba direktor koji zna sve. Treba joj direktor koji zna granice svog znanja, koji poštuje proceduru, koji mjeri silu i koji rezultate pokazuje hapšenjem bjegunaca, a ne samohvalisanjem pred kamerama. Jer između tvrdnje da se zna sve i realnosti u kojoj su ključni akteri organizovanog kriminala i dalje na slobodi, zjapi provalija koju ne može zatrpati nijedna pres konferencija i “istorijski momenat” u vidu upada u objekte sa dugim cijevima i postrojavanja građana uz zid.