Ko maršira gradom, taj piše istoriju
Litije u čast Stefana Nemanje nijesu samo vjerski obred, one su demonstracija moći i pokušaj precrtavanja istorije Crne Gore.
Piše: Zoran M. Vukčević
Kada hiljade ljudi u Podgorici krenu u litiju pod ikonama Stefana Nemanje, to nije samo molitva. To je poruka.
Litija je hod kroz prostor. A prostor je politika.
Ko njime prolazi sa istorijskim simbolima, taj ne saopštava samo vjeru, on saopštava tumačenje prošlosti.
A ko tumači prošlost, taj pokušava da oblikuje sadašnjost.
Ovo nije puka religijska praksa. Ovo je simbolička demonstracija moći crkve Srbije, koja javno afirmiše kult Nemanje i pokazuje kome pripada moralno i istorijsko pravo da definiše prostor Crne Gore.
Nemanja: svetac u oltaru, osvajač u istoriji
Istorijska činjenica je više nego jasna: Nemanja je u XII vijeku vojno pokorio Duklju.
Gradovi su rušeni do temelja, vlast je mijenjana silom, a prostor je integrisan u rašku državu.
Po istorijski zapisima, grad Svač imao je 365 crkava. Sve je srušeno. Ljudi su pobijeni, kulturna nasljeđa uništena.
To nije ideološka interpretacija. To je činjenica. Njegova kanonizacija kao monaha Simeona pripada crkvenoj tradiciji. Ali njegovi ratovi pripadaju istoriji. Ne mogu se brisati, niti pretvarati u sporedni detalj.
Ako se u javnom prostoru ostavi samo epitet „Mirotočivi“, a prećuti činjenica osvajanja Duklje i brutalnog uništenja kulturne i političke samosvojnosti, tada istorija prestaje da bude istina, postaje propaganda.
Duklja i višeslojna istorija Crne Gore
Crna Gora nije nastala tek kao proširenje Raške. Duklja je imala svoje gradove, vlast, crkve i autonomnu kulturu. Zeta je razvijala sopstvenu tradiciju.
Sve to je podređeno istorijskom mitu koji se danas pokušava nametnuti litijama i podizanjem crkvenih objekata na turskoj tvrđavi Diopegen, u ušću Ribnice u Moraču.
Nemanja, koji je Duklju spalio i njene gradove pretvorio u prah, danas se u Podgorici prikazuje kao „Mirotočivi“.
To je simbolički paradoks i istorijska manipulacija, savremena Crna Gora svjedoči litijama koje veličaju osvajča na njenom vlastitom tlu.
Crkva Srbije i konstrukcija kontinuiteta
Crkva Srbije ima pravo da njeguje svoje svetitelje. Ali kada se kroz litije i monumentalne projekte afirmiše kult Nemanje u Crnoj Gori, to više nije pitanje vjere.
To je projekat priče o prošlosti.
Poruka koja se šalje je jasna: „Ovđe je naš korijen, ovđe je istorijska vertikala, ovđe je naš moralni i kulturni monopol.“
Duklja, Zeta, sopstvena crnogorska tradicija, sve to postaje marginalna napomena u tuđoj priči.
Ovđe se istorija selektivno bira i oblikuje, a stvarna prošlost Crne Gore se potiskuje.
Litije kao simbolička demonstracija moći
U savremenim društvima moć se ne pokazuje sabljom. Moć se pokazuje sposobnošću da mobilizuješ mase i simbolički zauzmeš prostor.
Litije nijesu privatna molitva. Oni su javna manifestacija crkvene moći i demonstracija ko danas, simbolički, drži ključeve tumačenja istorije u Crnoj Gori.
Ne vlada se više državama mačem. Vlаda se pričom o prošlosti.
Ako uspiješ da uvjeriš građane da je samo jedno tumačenje istorije legitiman temelj prostora, ne moraš ništa da namećeš silom.
Dovoljno je da marširaš ulicama, litijama i ikonama.
Suverenitet i pamćenje
Suverenitet nije samo teritorija i formalne institucije. Suverenitet je pravo da sam definišeš sopstvenu istorijsku vertikalu.
Ako to pravo preuzme bilo koja institucija, pa makar bila i vjerska, formalna nezavisnost ostaje, ali simbolički prostor se sužava.
Zato problem nije vjera. Problem je monopol nad tumačenjem prošlosti.
Svetac u oltaru je stvar vjere. Osvajač u istoriji je stvar činjenice. Duklja i Zeta nijesu sporedni detalj. Crna Gora ne može počivati na selektivnom pamćenju.
Litije mogu biti molitva. Ali mogu biti i poruka.
Poruka da danas neko želi da simbolički pokaže ko drži prostor i tumači prošlost.
A poruke treba čitati.
Ne vlada se više mačem.
Vlаda se pričom o prošlosti.
Ko osvoji priču o prošlosti, osvoji i prostor.
Ko maršira gradom sa simbolima prošlosti, taj piše budućnost!
aktuelno.me
0 Komentara