Strateške rezerve nafte: između evropske formalnosti i državne otpornosti
Za Antenu M piše: Dragan Samardžić
Vlada Crne Gore usvojila je Izvještaj o strukturi i količini obaveznih rezervi naftnih derivata za 2025. godinu. Na prvi pogled riječ je o tehničkom dokumentu, ali u stvarnosti riječ je o temi koja direktno zadire u ekonomsku stabilnost, nacionalnu bezbjednost i sposobnost države da funkcioniše u krizi.
U međuvremenu, glavna tema u javnosti ovih dana je koliko će gorivo poskupjeti. Gotovo niko, međutim, ne postavlja mnogo važnije pitanje: koliko strateških rezervi goriva Crna Gora zaista ima i koliko dana država može funkcionisati u slučaju ozbiljnog prekida snabdijevanja.
Crna Gora je tek sada, dvije decenije nakon obnove nezavisnosti, ozbiljnije započela izgradnju sistema obaveznih strateških rezervi nafte. Donesen je zakon, uspostavljen model finansiranja i pokrenut proces formiranja rezervi. To je važan institucionalni iskorak koji zaslužuje priznanje.
Ako ovaj izvještaj kritički sagledamo, postaje jasno da se strateške rezerve i dalje dominantno posmatraju kao regulatorna obaveza prema Evropskoj uniji i uslov za zatvaranje Poglavlja 15 - Energetika, a mnogo manje kao pitanje nacionalne otpornosti i bezbjednosti države.
Nužno je konačno shvatiti, svako pitanje koje se razmatra u okviru evropskih integracija - a posebno ono koje se tiče sigurnosti snabdijevanja i kritične infrastrukture - mora se paralelno sagledavati i iz perspektive NATO standarda otpornosti i obaveza koje iz članstva u Alijansi proizilaze.
Strateške rezerve naftnih derivata nijesu birokratska kategorija niti statistička stavka u pregovaračkom procesu. One su mehanizam koji u kriznoj situaciji pravi razliku između funkcionalne i paralizovane države. Bez goriva staju vojska, policija, hitne službe, bolnice, logistički lanci i transport. U savremenim krizama gorivo nije samo roba već uslov funkcionisanja države.
Upravo zato NATO podmatra energetsku sigurnost kao sastavni dio nacionalne otpornosti. Unutar standarda za nacionalnu otpornost (Baseline Requirements for National Resilience), od članica se očekuje sposobnost da država nastavi funkcionisati i u uslovima ozbiljnih poremećaja snabdijevanja, dugotrajnih kriza ili sukoba. Energetska sigurnost je u tom konceptu jedan od ključnih elemenata. Država koja nema stvarnu kontrolu nad sopstvenim rezervama goriva postaje ranjiva ne samo ekonomski nego i bezbjednosno, a samim tim slabi i svoju pouzdanost kao saveznik.
Nekoliko činjenica iz samog izvještaja zaslužuju posebnu pažnju.
Prvo, državni dio strateških rezervi još nije formiran. Iako je kroz posebnu naknadu na gorivo već prikupljeno više od dvanaest miliona eura, gorivo za državni dio rezervi nije nabavljeno jer je tender za kupovinu eurodizela poništen zbog nedostatka validnih ponuda.
Drugo, oko 40% ukupne obaveze formiranja rezervi prepušteno je velikim uvoznicima naftnih derivata, a značajan dio tih zaliha skladišti se van Crne Gore. Takav model jeste dozvoljen evropskim pravilima, ali otvara legitimno pitanje: koliko je država zaista sigurna ako dio njenih strateških rezervi nije na njenoj teritoriji niti pod njenom neposrednom kontrolom? Kada Ministarstvo energetike i rudarstva saopštava da nestašice goriva nema jer „Crna Gora raspolaže strateškim rezervama naftnih derivata u količini od 44.260 tona“, treba imati u vidu da je to gorivo u vlasništvu velikih uvoznika – Jugopetrola, INA-e i Petrola. Država, prema samom izvještaju, još uvijek nema ni tonu goriva u sopstvenom vlasništvu.
Treće, cijeli proces odvija se u trenutku kada su energetska tržišta ponovo pod pritiskom, a cijene goriva rastu usljed novih geopolitičkih tenzija. Nabavka velikih količina derivata u takvom okruženju postaje znatno skuplja i rizičnija nego u stabilnim periodima. To otvara neprijatnu dilemu: da li sada formirati strateške rezerve po visokim cijenama ili rizikovati da država u ozbiljnoj i nepredvidljivoj krizi ostane bez neophodnih zaliha goriva.
Sve to ne znači da je proces pogrešan. Naprotiv. Crna Gora je konačno počela da gradi sistem koji je morala imati odavno.
Ali strateške rezerve ne smiju ostati samo još jedna evropska formalnost. One moraju postati dio šire strategije nacionalne otpornosti - sa jasnom državnom kontrolom nad ključnim zalihama, adekvatnom infrastrukturom skladištenja i jasnim kriznim scenarijima njihove upotrebe.
Zato suština nije u sistemu na papiru.
Suština je mnogo ozbiljnija: da li država u trenutku krize zaista ima gorivo - ili samo plan kako da ga nabavi.
Autor je admiral u penziji, bivši načelnik GSVCG
0 Komentara