Goran Sekulović
Ne na sopstvenu štetu
Jedna od primjedbi upućenih Marti Kos bila je
ovih dana i ta da (ona) ne zna kakva bi to bila i trebala biti evropska Crna
Gora, sa kojim i kakvim vrijednostima i sadržajima crnogorskog društva i
države? Naravno, ovo bi trebalo (logično) da dolazi i dođe od opozicije, jer
pozicija-vlast i ne vidi ''naravno'' da je uopšte išta ''nešto trulo u državi
Danskoj''. A da li naša opozicija i sama zna ''kakva bi to bila i trebala biti
evropska Crna Gora''?! Pitanje je sasvim na mjestu, jer čelnik najjače opozicione
partije reče nedavno da je budvanski model najbolji za čitavu državu i da će to
biti onaj budući ''kvisko'' koji će ''osloboditi'' Crnu Goru od njenih ''osloboditelja''
od 30. avgusta 2020.g., odnosno od tada još uvijek aktuelne klerofašističke
vlasti. Nešto je slično ili čak istovjetno rekao i gradonačelnik Budve još
ranije kada je izabran na tu funkciju, uspjevši da se istrgne iz čeljusti
dotadašnjeg stranačko-koalicionog ''budvanskog mraka''. Poručio je tada da će
vlast na isti način kao u Budvi završiti i proći i na državnom nivou. Sada su
se valjda stekli svi uslovi da se već polako krene u predizborne pripreme s
obzirom na parlamentarne izbore iduće godine.
No, postavlja se isto pitanje, dakle, i za
aktuelnu opoziciju, koje se i iz njenih redova postavlja Marti Kos. Da li je
evropska Crna Gora ona ''buduća'' Crna Gora koja treba da proizađe iz ''uspješnog''
budvanskog modela?! Što se dobija (pro)širenjem Budve na čitavu zemlju? To da
se u svakom gradu i u svakoj opštini gradi po još jedan velelepni hram Crkve
države Srbije (Srpske crkve) na račun opštinskih i državnog budžeta, dakle,
finansiranjem iz džepova građana, bez obzira jesu li ili nijesu vjernici, i ako
jesu koje crkve i koje vjerske organizacije?! I da li je to poželjan i
optimalan razvoj Crne Gore u stanju i u uslovima kada i te kako nedostaju
javni, zdravstveni, prosvjetni (škole i vrtići), sportski, rekreativni, objekti
i institucije?! Je li bilo koja vlast, bez obzira na njen sadržaj i njene vrijednosti,
ono najbitnije što jedna opozicija mora i treba da poželi?! Upravo zbog
principa, načela, vrijednosti i sadržaja kojima se u svojoj politici vodi i
opredjeljuje, građani će i cijeniti i dati ili ne dati svoju podršku partijama
koje se bore za njihovo povjerenje, odnosno u konačnici za vlast, bilo u
opštinama bilo na državnom nivou. Ako će biti ideja vodilja DPS-a i opozicije
da u svakoj opštini milioni ili pak stotine hiljada eura budu opredjeljivani za
vjerske objekte bilo koje (a zna se koja se od vlasti najviše protežira) religije
i vjerske institucije (ništa nije od manjeg značaja i za manju kritiku ako se
''samo'' saglase sa prosrpskim partijama oko tih i sličnih ideja!?), onda se
zaista ne zna u čemu je ona bitna ''kvaka'' i razlika između jedne takve
''građanske'' i sadašnjih klerofašističkih stranaka na vlasti.
Zlo i dobro se moraju (iz)razlikovati. Izgleda da
je u DPS-u preovladalo da ako ne možeš pobijediti zlo a ti mu se pridruži,
makar jednom njegovom dijelu, onom ''najmanje'' opasnom, odnosno, prilagodi se
(novo)nastaloj situaciji kojoj si inače itekako doprinio. I tu se zapravo
postavlja i drugo pitanje: a da li je ranije uopšte i bilo nekog drugog
ponašanja DPS-a dok je bio na vlasti?! Jer, i tada je ''šakom i kapom'' DPS
davao za izgradnju objekata jednoj paravjerskoj organizaciji koja inače ima
sasvim dovoljno novca i koja ga je na kraju i satrla i poslala skoro u zaborav
ili je na putu da to učini, ''usput'' od početka dakako satirući i uništavajući
sve što je crnogorsko, tj. temelj na kojem počiva ova država, ili barem, na
kojem mora počivati ako misli da opstane. Nije bilo velike razlike, ali se uočavalo
da se u nekim glavnim strateškim pravcima ove države manjina (zvana ili elita
ili bar nešto što je tome težilo) trudila da suštinski i kvalitetno izmijeni
strukturu one tzv. ''tihe'' većine ili pak većinskog raspoloženja u državi a
sve u funkciji realizacije uistinu pravih nacionalnih, građanskih, civilizacijskih
i evropskih stremljenja Crne Gore. To je naravno obnavljanje nezavisnosti prije
svega, prihvatanje svih evropskih načela u spoljnoj i bezbjednosnoj politici,
zatim ulazak u NATO savez i priličan odmak u evropskim integracijama. Znamo đe
bi smo bili danas u aktuelnom klerofašističkom provizoriju da nema ovih
temeljnih strateških dostignuća – DPS-a prije svega – u periodu vremena iza
nas! Bila bi to nedođija bogom dana za nedođiju i nedostojne na vlasti!
Sada toga više nema. Jedan do rukovodstva,
odnosno poslanika DPS-a koji se drže nacionalne, građanske i evropske politike
su očigledno u takvoj i tolikoj manjini da ni u najbližoj ''okolini''
poslaničkog kluba ne mogu da šire svoj uticaj a kamoli na partiju u cjelini
čije je članstvo čini se i dalje prilično konzervativno pa čak i polutanski
dvojako u nacionalnom, pa samim tim i u građanskom smislu. Umjesto da stavom,
mišlju, djelom, energijom, ne odstupa ni pedalj od utvrđene evropske politike
koja ne može imati kompromise sa klerikalizmom, fašizmom, populizmom i nacionalizmom,
DPS kao da od svega toga, od neminovne borbe ako se žele i dalje ti principi
ostvariti, odustaje i ide u zagrljaj sa u suštini onim snagama koje su ga i
svrgle sa vlasti. I nije dakako problem što je DPS sišao sa vlasti, ali je problem
što i dalje ne zastupa ono što bi kao evropska stranka morala zastupati, i pored
svih slabosti (ali viđeli smo i uspjeha) koje je do sada pokazao. Još jedna
izjava čelnika DPS-a para uši: izjavio je da bez dogovora Crnogoraca i Srba
Crna Gora ne može postojati stabilno! Koja Crna Gora ne može postojati stabilno?!
I nijesu problem Srbi već naopaka klerofašistička politika pojedinih stranaka. Još
prije dvadesetpet godina (pet godina prije referenduma) napisao sam knjigu
''Crnogorsko pomirenje crnogorstva i srpstva'' u kojoj sam izložio da u
međunarodno priznatoj i nezavisnoj Crnoj Gori elite i crnogorskih Crnogoraca i
crnogorskih Srba treba jedni druge da međusobno priznaju u smislu da ni jedni
ni drugi nijesu nastali etničkim inžinjeringom, te da nijesu vještački i
ratnohuškački, kao što se još i sad međusobno ''časte'', već da u nužnom
međusobnom poštovanju i dijalogu (smrt Jirgena Habermasa nas je podśetila na važnost dijaloga u javnom diskursu, a
toga u Crnoj Gori nema) vode civilizovane diskusije i razgovore (alternativa
tome je rat i ''govor'' oružja i nasilja) za opšte dobro i jednih i drugih i
svih građana crnogorskih, odnosno cijele Crne Gore. Na promociji su tada govorili
don Branko Zbutega, prof. dr Risto Kilibarda i dr Čedomir Bogićević. Don Branko
Zbutega je rekao da bi on podržao jednog jedinog Crnogorca ako bi se tako ośećao nasuprot svih drugih koji bi bili različitih
nacionalnih opredjeljenja.
Aktuelni klerofašisti iz redova velikosrba ne priznaju
Crnogorce čak ni kao nacionalnu manjinu i to je ono najbitnije i najbolnije (pa
i najnerazumljivije!) sa stanovišta normalne i civilizovane građanske
svakodnevice. Za njih Crnogorci ne postoje kao nacija, ni kolektivno ni
pojedinačno kao nacionalna pripadnost i opredjeljenje, dakle, ni objektivno ni
subjektivno oni ne mogu po njima postojati pod tim imenom. Dok god postoje Crnogorci,
velikosrbi znaju da ne mogu računati na cjelinu ''srpske'' Crne Gore a njima je
to najvažnije. Zato se i javljaju krajnje radikalne i ekstremističke teze, čak
i na ''akademskom'' nivou, da se treba i oružano suprotstaviti Crnogorcima i
konačno riješiti (silom i temeljno) i taj problem!? I neće se od toga naravno
odustati. Prevelik je ulog svesrpski da ''srpsku'' Crnu Goru predaju tako lako
i bez borbe, odnosno bez svih mogućih sredstava. Sve druge nacije priznaju kao nacionalne
manjine, ali Crnogorce ne ni kao manjinu, jer im oni i kao manjina ruše koncept
velikodržavne srpske Crne Gore udružene sa Srbijom i Republikom Srpskom. Sa ostalim
nacijama-manjinama će nekako izaći na kraj, ali sa Crnogorcima će teško izaći
budući da je Crna Gora njihova, ili što bi Radovan Zogović rekao – Crnogorci su
krivi jer misle da je Crna Gora njihova!? A Crnogorci današnji kao da ne žele
da sebe vide kao naciju, i da se tako i organizuju, jer kao bili bi manjina u
sopstvenoj državi!? Za to vrijeme crnogorski Srbi nijesu tako tankoćutni, jedni
od njih vele da oni dakako nijesu manjina već konstitutivna (većinska) nacija
ili makar sa većinskim srpskim jezikom, a drugi ipak prihvataju da su
''manjina'' i naravno zauzvrat dobijaju sve materijalne i druge benefite od te
iste države, koju u suštini ne priznaju, kroz strukturu nacionalnih savjeta u
Crnoj Gori. I tako, umiljato jagnje dvije majke (u ovom slučaju jednu
crnogorsku koju ne priznaju kao nezavisnu i svoju na svome već samo u okviru
''srpskog sveta'') sisa, a Crnogorci nijednu – u svojoj vlastitoj zemlji!? I
naravno da im se smije ''većinska'' vlast klerofašistička, jer je to upravo ono
što ona i želi – da Crnogorci nestanu, jer po njima Crnogorci van Srba ne mogu
postojati. Ako je Crnogorac, on je (već) Srbin i ni makac od toga!?
Tako čelnik DNP-a ovih dana izjavi da je za njega
važno da samo Srbija bude snažna država na Balkanu. Ne postavljajte pitanje đe će
onda biti Crna Gora, samo će vam se kasti!? I još reče da nije ni jedan Crnogorac
onaj ko nije za Srbiju, za ukidanje nezavisnosti Kosova, ko nije za Rusiju i
tome sliučno. Kao da je pitanje aktuelnih režima u ovim zemljama glavna
vododjelnica je li neko protiv ovih zemalja i čitavih naroda tamošnjih
matičnih?! Nek se śeti taj čelnik, inače pjesnik, stihova Radovana
Zogovića o poginulim crvenoarmejcima u Jugoslaviji u toku Drugog svjetskog
rata, o emocijama te vrste među ljudima i narodima, ako ih ima a biće ih valjda,
jer u protivnom nestaće i svijeta!? Duše tih poginulih za slobodu i ovih naših
danas suverenih zemalja, odnosno nekadašnje socijalističke Jugoslavije, još
lebde i lebdjeće nad ovim i u ovim prostorima da bi neko mogao da tvrdi da to ništa
ne znači i da se nacionalna i ljudska ośećanja mogu mjeriti aršinom masovne upotrebe
ratnog oružja i zloupotrebom tragičnog stradanja nevinih ljudi, sile i nasilja,
nacionalizma, veljedržavlja i u suštini šovinizma i klerofašizma!?
Održao se u međuvremenu jedan ozbiljan skup na
Cetinju o identitetskim politikama i identitetima kod malih država i naroda. Za svaku pohvalu je organizovanje takvog
skupa, a takođe treba pozdraviti kada imamo mogućnost da meritorno, stručno i
valjano pročitamo (ko nije bio na njemu) o čemu se govorilo, kakav je bio
sadržaj i tok rasprave, kvalitet ponuđenih saopštenja... Sve se to moglo viđeti
na jednom relativno novom portalu iz pera već izuzetno stručne, profesionalne i
kompetentne, vrijedne mlade novinarke-saradnice
tog portala, što u današnjem stanju naših medija baš i nije standard.
Ovđe bih samo spomenuo da jedan od organizatora
skupa – kojima u cjelosti dakako treba odati priznanje za njegovu i ideju i
organizaciju, jer u ovom trenutku doista nije lako organizovati i okupiti međunarodno
ugledne autore – naime, DANU, nije unutar naše (s obzirom da sam i sam njen
član) institucije uopšte obavijestio o organizovanju istog, a samim tim ni
animirao i pozvao članstvo da uzme učešća u njegovom radu. Ako je već u pitanju
ograničenost učestvovanja s obzirom na
njegov međunarodni nivo, onda je trebalo već dosad u okviru DANU da se njeno
članstvo nađe u nekoj sličnoj tematskoj dijaloškoj poziciji i da međusobno
iskomuniciramo kako vidimo sadašnje stanje i što nam valja činiti. Već smo ušli
u šestu godinu od tektonskih promjena po svakom pogledu u našoj zemlji, a DANU (ne
mislim na sporadična saopštenja rukovodstva) kao cjelina i institucija, dakle
sa učešćem što više svojih članova (na nekom naučnom skupu ili slično) nije
našla za shodno da se oglasi povodom toga. Za razliku od crnogorskog PEN centra
koji uredno poziva svoje članstvo na svaku vrstu skupa u njegovoj organizaciji,
DANU u ovom pogledu zaostaje. Prosto je frapantno da se ne koristi ogroman
potencijal članstva DANU, od kojih bi sigurno veliki dio imao interesovanja da
uzme učešća u ovoj ili pak nekim drugim sličnim tematskim razgovorima i
skupovima od značaja za našu zemlju. Uostalom, ne treba dokazivati da je to bit
postojanja jedne Akademije, razlog njenog i postanka i održanja, tj. djelovanja?!
Ako sve to izostaje, zaista nema ni razloga opstanka jedne takve institucije. Ne
može se tražiti demokratija van DANU, ako u njoj ona ne postoji, odnosno ako ne
postoji minimum uvažavanja i poštovanja svih njenih članova. Akademije ne
postoje radi rukovodstva, već radi svojih članova i rezultata koji oni prije
svega zajedno kao kolektiv i institucija, a podrazumijeva se i kao individualni
stvaraoci, mogu postići. Članovi DANU su na ovaj način, tj. sa jednim ovakvim
neadekvatnim pristupom aktuelnog rukovodstva prema njima – mislim na sve one
njene članove kojih je prilično, van aktuelnog rukovodstva, a nije valjda da je
rukovodstvo dovoljno da ''zamijeni'' ukupno članstvo DANU, pa samim tim i
cijelu instituciju?! – itekako uniženi, zapostavljeni, marginalizovani... Mada,
teško je nešto drugo i očekivati, u situaciji kada još uvijek ne postoje odjeljenja
i odbori u kojima bi rad Akademije bio konkretan, operativan i efikasan.
I ponovo smo na početku ovog teksta. Dok svi ne
počnemo da gledamo prvo u svoj vrt pa onda u komšijski i širi, nećemo mnogo
postići. Prije nego što optužimo Martu Kos pogledajmo jesmo li mi sve učinili
da sa naše strane osiguramo ili barem da težimo da osiguramo pravi evropski put
Crne Gore?! I da li smo prije nego što izađemo vani, da bi uporedili naše identitetske
politike sa drugima u okruženju i šire
što je itekako značajno i važno, unutar samih sebe se čuli i (po)slušali,
dakle, sve naše potencijale, snage, pojedince i rezultate iskoristili na
najbolji mogući način, prodiskutovali da bi smo mogli što učinkovitije djelovati
na tlu i terenu same Crne Gore, a odmah zatim i šire, pa i u evropskim okvirima?! Sve ostalo nije u redu, odnosno
zakonito i logično neće rezultirati optimalnim, željnim i potrebnim, učinkom. Unutar
sebe ostaćemo ni tamo ni ovamo, podijeljeni, pizmični, slabi, nikakvi... A onda
nam nema nikakvog straha kako će nas i da li će nas primiti u Evropu! Strah će
biti nepotreban, jer će rezultat ''integracija'' već biti poznat – naravno, na
našu, crnogorsku, evropsku, štetu, ali će od nje svakako nas više od njih
(za)boljeti glava!
0 Komentara