Društvo

Izmedju oltara i bolnice: ko određuje prioritete u Crnoj Gori?

PODANIKA 92 odsto?!

Apr 07, 2026 5 Komentara

(15 riječi)

Potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama Budimir Aleksić kazao je, gostujući na RTV Podgorica, da je Crna Gora danas vjerovatno najreligioznije društvo u Evropi, te dodao da, ukoliko bi se Crkva išta pitala u državi, vjeronauka bi odavno bila uvedena u škole.


„Imamo skoro 92 odsto vjernika“, istakao je Aleksić.


Ali šta zapravo znači taj podatak? Da li visok procenat vjernika govori o moralnoj snazi društva – ili otvara neprijatno pitanje da li je riječ o društvu koje je, svjesno ili ne, usmjereno ka nekritičkom prihvatanju autoriteta? Da li takva većinska religioznost može biti znak zatvorenosti, pa i svojevrsne društvene „zatucanosti“, ili je to ipak previše pojednostavljeno tumačenje?


Odgovor nije crno-bijel. Niti svako religiozno društvo mora biti nazadno, niti je svako sekularno automatski napredno. Ali problem nastaje onda kada visoka religioznost ide ruku pod ruku sa slabim institucijama, nedostatkom kritičkog mišljenja i snažnim uticajem vjerskih autoriteta na politiku.


U Crna Gora upravo se taj obrazac sve jasnije nazire.


Jer problem nije u vjeri kao ličnom uvjerenju. Problem nastaje onda kada religijske institucije i njihovi predstavnici preuzmu ulogu političkih aktera, utičući na odluke koje bi morale biti isključivo u domenu javnog interesa. U takvom ambijentu, granica između države i crkve postaje zamagljena, a društvo počinje da gubi kompas.


Posebno zabrinjava odnos političkih elita prema tom pitanju. U Crna Gora već duže vrijeme vidljiv je strah većine vladajućih struktura od uticaja crkve na rejting političkih partija – strah koji je uočljiv gotovo „golim okom“. Umjesto jasnog i principijelnog stava, često se bira linija manjeg otpora.


Zato se s pravom postavlja pitanje: može li vlast konačno dokazati da nije podvila rep pred popovima? Jer u sekularnoj državi odluke ne smiju zavisiti od neformalnih centara moći, ma koliko oni bili uticajni.


Taj strah proizvodi snishodljiv i podanički odnos prema crkvenim autoritetima, koji zauzvrat dobijaju prostor da utiču na odluke koje nijesu u njihovoj nadležnosti. Posljedice su vrlo konkretne.


Nije rijetkost da oni koji imaju problem da dođu do zaposlenja pokušavaju da to riješe posredstvom crkvenih veza i uticaja na političke strukture vlasti. Time se urušava princip jednakih šansi i meritokratije, a društvo klizi u sistem neformalnih privilegija.


Najplastičniji primjer poremećenih prioriteta može se vidjeti u Budvi.Grad koji je simbol turizma i prihoda istovremeno nema adekvatnu bolnicu, ali ima projekte izgradnje skupih vjerskih objekata vrijednih milione eura.


Slična slika prisutna je i na Žabljak, gdje hram raste u samom centru grada – za „okrepljenje duše“, dok za liječenje ostaju Pljevlja ili Podgorica. U hitnim situacijama – daleko, rizično, ali očigledno manje važno. Paradoks je tim veći što se stiče utisak da u takvim sredinama ima više popova nego ljekara i drugih neophodnih društvenih radnika.


To nije samo pitanje investicija – to je pitanje društvene svijesti. Društvo koje pristaje da mu je važnije podići hram nego obezbijediti bolnički krevet ili mjesto u vrtiću, pokazuje ozbiljan poremećaj vrijednosti.


U oštrom kontrastu s tim stoji Skandinavija. U državama poput Norveška, Švedska i Danska, koje karakteriše visok nivo sekularizma, društvene odluke donose se na osnovu realnih potreba građana. Tamo je nezamislivo ulagati u vjerske objekte dok nedostaju bolnice, vrtići ili osnovna infrastruktura.


Dok Skandinavija predstavlja model racionalnog i funkcionalnog društva, Budva postaje simbol pogrešno postavljenih prioriteta – gdje religijski uticaj i politički oportunizam nadjačavaju javni interes.


Takva “zatucanost”, ako postoji, ne proizilazi iz same vjere, već iz odsustva kritičkog odnosa prema autoritetima. Društvo postaje nazadno ne zato što vjeruje – već zato što prestaje da preispituje.


Iskustvo Balkana pokazalo je koliko opasno može biti kada religija, politika i nacionalizam djeluju zajedno. Takva kombinacija ne donosi razvoj, već podjele i dugoročnu stagnaciju.


Zato pitanje danas nije da li je Crna Gora religiozna, već da li je spremna da postane društvo u kojem će bolnice imati prednost nad hramovima, znanje nad dogmom i javni interes iznad svakog uticaja.
CP-RK