Dokolica

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (XIII)

Maj 19, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (XIII)

 

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

 

 

Poslije tri pune godine ratovanja po šumama, ravnicama, brdima i planinama, Zogović zahvalno i zavjetno! pjeva ''bezglasni suvi šapat o šumama'': ''I sada, - ah, šume, šume, virovi vode i hlada,/listovi i trave, s rosom u pazuhu i u žljepcu, -/ja vas žudim, nijem, betonom užaren i savladan,/suvog jezika, presahlog na presahlom nepcu...''   nepcu...'' (Pjesma ''Bezglasni suvi šapat o šumama''); I ''opet o šumama, velikodušno'': ''I neka, šume, nek vas žudim!... A u vas neka sada/iziđu drugi – u sjenke, na travu i pod pljusak!/Oni – što nisu, tri pune godine, tri godine rata/mirisnuli šume, povaljali travna busa//... Oni nek pođu, svikolici – u vaše čestare, hladove, vaše ljeto;/prtini u travi, mahovini, potoku što u vir, s litice, hrabro skače!/A ja ću da mirišem kamen, ja ću da se prigrijem uz vruć beton,/ja ću, reumatičar, da se svojski iznojim, ubudžačen...'' (Pjesma ''Opet o šumama, velikodušno'').

''Nek ništa ne stane!''

Al' zna pjesnik i razgovara i diskutuje i polemiše u pjesmi ''Polemika'' sa suprotnim strahovima, sumnjama i očajanjima kao neumorni i nezaustavljivi, rođeni i vazda djelatni spornik i nepokornik (nikad ne ostajući ispod kore, brave, šlema, kape, kruga, kraja bez početka, već izbijajući snagom iskonskom i prebujnom kao pronik iz jajeta i iz zemlje, sa stabla žila i žilica!), i zna, želi, hoće, predviđa i srećan, radostan i nadostan! uživa u tome da će i kad njega ne bude sva priroda biti i dalje na svom mjestu, od cvrkuta i leta ptica do zaštitničkih i cvatućih i dozivajućih šuma i planina djelatnih, dodatnih i podatnih da prime ljudske drugove i sadrugove u vječnoj borbi za bolje čovjekovo i prirode! budućnosno sjutra! Biće cijele prirode tu đe je i sada i biće s njom zajedno u istom frontu i ljudske borbe i dalje, iako pjesnika neće biti! To je najdublje ljudsko, životno, istorijsko, filozofsko i poetsko vjeruju Radovana Zogovića.

U pjesmi ''Polemika'' Zogović, dakle, ''diskutuje'' sa svojim sabratom-ruskim pjesnikom za koga je od smrti strašnije to što će poslije nas bez nas i dalje pjevati ptica i dalje ploviti oblak i dalje teći rijeka...  Zogović nema takvo osjećanje i mišljenje. On nasuprot tome pjeva: ''Nek ništa ne stane! Jer meni nije ni strašno, ni strašnije/od smrti – što će oblaci, prelijetajući svoje sjene,/da lete nad njima, a bez nas; što će jablan, što će klijen/da šumi na zemlji, a bez nas – tačnije: a bez mene;//Što će strehe da kaplju, i ptice da poju na zemlji, a bez mene,/što će da jure splavovi, pjevaju vretena, cvatu trešnje,/što će nanizanu kišu da nose žice na zemlji, a bez mene.-/Nek nose, nek cvatu, nek lete! I još ljepše//Pjevaju, kaplju, šumore, prelijetaju! I još ljepše!/Nestati s mišlju da ništa nije stalo – otkud užas?!/Ljepše je, čak dolje, raste li sve uvis, bujnije no što bješe./Mogila od toga biva lakša, zemlja suša.//Drugo je strašno... – I ja ga – po tome kako me već draga mjesta,/opet viđena, bole kao nešto dijelom nepovratno,/kako me manje uzbudi voćka u cvatu, vitak šestar -/ja ga pogađam, nazirem, zapažam neodvratno.//To strašno: da trešnje, oblaci, vretena, niske kiše,/topole, gradovi, sunce što svlači mladu brezu-/malo po malo, što bliže mome nestanku to sve više-/ne budu lijepi, iznenadni kao što jesu!//Lijepi, iznenadni, raskošni – kao što jesu!''  

Da, ''nek ništa ne stane!'', pjeva Zogović, nek sve traje i živi i dalje, vječno, besmrtno, i dalje da traje iako bez nas ali i s nama, s našim idealima i vrijednostima, za dobro budućih, za nove naraštaje i njihove živote i zajedničke ideale koji ne umiru.[1] Jer, nije ono najgore kad stane život pojedinca, individue koja je smrtna, kad nestane i prođe mladost, i kad se, dakle, život približi kraju i skonča i ugasi se. Nastavlja se život trajni i vječni, neuništivi, roda, čovječanstva. ''Da, boli mladost, i još nešto, od mladosti mnogo draže... Da, nestalo je, nestalo još nešto, dragocjenije nego mladost!... Nestalo je s mladošću, - od mladosti mnogo draže!'' Boli uspomena na nešto dobro i vrijedno što je nekada postojalo i saznanje da ga sada više nema. Tamo đe je bila knjižara ''Nolit'' predratna sada je za Zogovića ništa jer nje više nema, nema svijetlosti i knjiga, svijetova i naslova, priča i života, koji su bili prozor u budućnost, u bolju, pravednu, ljudsku, slobodnu budućnost: ''Ne, dobro raskršće, ni ovog puta, nikako, tamo ne bih-/ne tamo gdje je, dok smo još mladi bili, bio Nolit./Tamo ne svraćam ni kada, poklonik kiše, kišobran kao trebnik/otvorim, - ta me ulica, svaki put, odveć boli.//... I ne bih, raskršće drago, - ne bih baš tamo, gdje Nolit, onaj pravi,/bješe. Tu sada, u istom izlogu, sada prašnjavom, visi smotak/kučine – izvoz nekakav, nakup, predstavništvo, šta li. – Davi!-/Nestalo je nečega, dragocjenijeg od života!'' (Pjesma ''Elegija na uglu Vasine i Dobračine ulice'').

''Naknadno o ljubavi'' je divna poema ljubavi nastala iz postfestum revolucionarnog podśećanja na put koji se prošao i neizbježnog pitanja da li se pređena putanja revolucionara ogriješila o ljubav, tu tako ljudsku i niezbježnu, humanu, ličnu, sasvim ličnu i intimnu, dimenziju života, koja kao pijedestal careva – a jedina zapravo uistinu stvarno carska i kraljevska!? – stoji nad svim što je dato čovjeku da (sa)zna, (na)sluti i (do)živi? I da li je netragom nestala? ''Nije nestala! Ljubav je, samo, s mladošću, otišla nekud dublje, / u korijenje. I živi tamo s mladošću, s njom se sanja... Snovi, snovi, Dominika – probudiš se, raznesen, jedva skupljen, / i ranjav si i budan, i drago ti je što si ranjav.'' (Pjesma: ''Ti snovi, ti snovi, Dominika'') ''

''Jesmo li voljeli mi, kojima je preče bivalo svakad preče...''

Pošto se pjesnik na samom kraju pjesme ''Naknadno o ljubavi'' obraća budućima (''dalekim i dobrim'', kako pjeva u pjesmi ''Zvezdara – ona terasa s podnožjem u Dunavcu'', pjesmi koja je Zogovićev ''Lament nad Beogradom'') da ocijene da li su to stvarno bile ljubavi koje su u njima ipak živjele i pored njihovih krvavih i tragičnih revolucionarnih i ratnih godina borbe za pravedno, slobodno i jednako društvo, možemo sa sigurnošću odgovoriti potvrdno da su to bile uistinu prave, velike, iskrene i autentične, i radosne i bolne, i srećne i nesrećne ljubavi, i uzvišene i tragične ljubavi, koje se nijesu naknadno dešavale i desile, već upravo onda i tada kada su se i morale i trebale i htjele događati, ostvariti i doživjeti![2] ''Jesmo li voljeli mi, koji smo o tome govorili tako malo,/za koje ljubav nije bila zasljepćujući pjani vrtlog/da ne vidiš i ne vičeš: na koga ova konjica, na koga ovaj galop;/šta su ti nokti i kliješta, šta te cjevanice i to svrdlo?//Jesmo li voljeli mi, kojima je preče bivalo svakad preče:/od pjesme i priče, kad su preči, preči proglasi ili leci;/mi noću u poslu ili maršu, a danju sanjivi, sa pjesmom koja peče/i tone u san i meso – ko kuršum u tijelu, neisjeciv?//Je li to bilo to – kad si, pred izlaz, iskosio dugme k petlji/i ostao tako, osjetivši drugu krv, koja se osjeća a ne kuca;/je li to bilo – kad si, sam sa sobom, bio i rječit i ubjedljiv,/a u susretu, u ispraćanju – nenaknadivo suv i mucav;//Je li – kad ti sve nerve, sve pojmove zaveže u čvor pulsav-/da je ne zaboraviš – ni budan, ni u snu, ni iskren, ni usiljen;/je li to – kad se, u tebi, na drugo prevede sunčev uzlaz/i ti, ne odoljevši, zaždiš pješice iz Peći u Gusinje;//Je li to – kad tamničar, u podne, prozvavši tvoje ime,/ubaci porcije i prenese, tebi samo shvatljivo: 'Šalje Misjus',-/i ti si već blažen, i sit si, i suncem ti odzrakuje zaklop limen,/i čudotvorniji si, darežljiviji no onaj kanski svadbar Isus;//... Je li to – što si, kroz Sutjesku, od gladi razglobljen i razubljen,/pronio, u džepu, svoju šačicu pečena ječma – da nju stigneš;/što su ti kiše bile bolnije no rana, šiblje, od krvi tvrdo rublje,/kad si ti pod krovom, a ona, u koloni, negdje kisne;/Je li to – što oblak, krilat, aterirajući na vis Goleš,/i borovi rugovski, na žici od hridi k hridi, i buk leda,-/što su očaravši te, odjednom počeli da te bole,/da te bole, jer nema nje – da ih zajedno s tobom gleda;//... Je li to – što si, zanesen njom, od nje osvojen sve do niti,/prestao da vidiš i drugi struk, i drugo poprsje što se gruda;/i osviješćen od udarca, odjednom si, opet, počeo da ih vidiš,/i to te, i oni su te zaboljeli strašnije nego udar;//Je li to – što si, s njom ispod ruke, išao ne ulicom iza kiše,/već ulicom što see odmotava kao skerletna jarka truba;/je li što je mjesec, nad čamcem, u mojoj ruci bio fišek/s konfetima do vode, - je li to bila, je li bila -/Ljubav – i u nas, koji smo o tome govorili tako malo,/za koje voljeti nije bilo: vrtlog koji te opjani i utuđi/da ne vidiš i ne vičeš na svrdla policijska, na sablje i na galop,-/je li to bila, je li ipak – recite vi, budući?!''

''Ne raspitujte! Zar ću ljubavlju da se hvalim?/U ljubavi sam patio. Bio i zbunjiv i mucav,/ nijem – i nemojte...''

U pjesmi ''Zvezdara – ona terasa s podnožjem u Dunavcu'', sam Zogović potvrđuje da je u gradu kome se obraća ''toliko volio''. A da li je sam taj grad ''volio, ipak?'' ''Jesam li ga volio, ipak – za njegove košutnjačke breze/ kud 'ona' korača bosa, a 'on' stavlja njene sandale/umjesto epoleta, i kiša im začešljava kosu;'' Pjeva Zogović i o Fizičkoj sali Pravnog fakulteta đe su jedino zahvaljujući svojoj ljutoj studentskoj nepresahloj borbi mogli koliko-toliko da slobodno diskutuju, i o Južnom bulevaru đe su se sastajali često i sa dotad nepoznatim ljudima iz svog revolucionarnog, skojevskog i komunističkog, bratstva krišom ''na javku'', i o Kalenića gumnu đe su se 27.-og marta 1941. ujedinili, kako piše pjesnik u Napomenama knjige ''Artikulisana riječ'', pred onim što je očekivalo zemlju, u jednu jedinstvenu misao i odluku: bolje grob nego rob!... Pjeva Zogović i o ''noći šestoaprilskoj'', i o onom proljeću slobode, njegovom posljednjem proljeću, pjeva... Ali, na sopstveno pitanje ''Jesam li ga volio, ipak...'', odgovara: ''Jesam li? Ne raspitujte! Zar ću ljubavlju da se hvalim?/U ljubavi sam patio. Bio i zbunjiv i mucav,/ nijem – i nemojte... Ali kad jednom, vi koji ćete doći,/budete sjedjeli ondje, na onoj terasi na sprat, okomito/lisnatoj i travnoj do samog Dunavca, s podnožjem u dnu vode/i s još jednim okomkom, lisnatim i travnim, naopačke,-/htio bih da tako sjedeći, nalakćeni na Banat, s gradom/pozadi, osjetite jedno: Tako sam, tako nalakćen,/volio i sam da sjedim, s gradom pozadi – neka ga/neka mu, leđima osjećam zamajnik, dok grickam/sjemenke misli – ali ni jednu do kraja./I oči teku (veli se: gledaju) od sebe i u sebe,/jednovremeno, neprekinuto - bifurkacija neka.'' I sjećanje i ljubav prema gradu je bolna i teška, jer je bila i ljubav prema Njoj teška i bolna: ''... i sad joj pamtim ime, i oči koje se pamte/i koje, preeksponirane, sažižu sve čime se pamti...'' Svuda budućim, dobrim i dalekim, pjesnik kaže da idu i da se kreću, i Adom, i obalom prema Dunavcu, i svuda, samo im kaže: ''... nemojte dalje od vrba, od prvih!'' A zašto ne tamo?! E, tamo je zabran, jer je to postao i ostao i zabran pjesnikov, bolni zabran bolnog sjećanja bolne ljubavi! ''Tamo je, sredinom Ade, kroz vrbe/vrludava staza, čas gleđosana, čas sakrivena u travi,/i sitni čičci se hvataju za sve, oštrim/pincetama sprijeda, i strče vodoravno/i teško se čiste, nespretno, s preskrame/ženskih listova, dugih i dragih, s uznemirenih/skutova mantila, gumiranih zvučno, - nemojte!/Tamo nemojte. Nijesam ni ja nikada više./I ne pitajte me, ne podsjećajte, ni mrtvog,/daleki i dobri, nemojte./Nijem – i nemojte!''