IN MEMORIAM Tomaš Pavličić (1930-2026)
Živjeti, to znači uzvisiti se do mudrosti i spoznati djelatne promjene o kretanju bića putem uma i logosa, što vodi do samosvijesti ka dužnostima etike i prava kao nauka o vrlini i do supstancijalne svrhe bitka - poštovanju ljudskog dostojanstva. Ovakav djelatni agon kao temelj aksiologije duha, ljudskosti, poštenja i pravice bila je ontologija same suštine blagonaravlja, poštenja, znanja i mudrosti našeg velemudrog Tomaša Pavličića, jednog od najznamenitijih i najuvaženijih crnogorskih pravnika druge polovine XX vijeka. Civilizacija traži poredak znanja, srce i čovječnost, što određuje naš telos - svrhu, odgonetajući pitanje zašto postojimo na ovom svijetu, podučavajući da širom otvorimo prozore jer ljudska priroda može biti usavršena samo kroz humanum noumen što je moguće postući samo prosvijećenošću, radom, znanjem i sposobnostima, jer ,,bez prosvjete čovjek ničim na čojka ne liči” (Njegoš). Na putu ostvarenja zadatih svrha života ljudi moraju oblikovati viziju ka takvoj budućnosti putem istrajnosti, pregalaštva, upornosti, obrazovanja i duha pravice što su poluge ka vječnom obnavljanju tačke oslonca.
Glasnice bogova Iride obznanile su dana 27.03.2026.g. da se preselio u sjećanje jedan od najtemeljitijih stručnjaka jurisprudencije, judikature - Tomaš Pavličić, rodjen 1930. g. u svom rodnom kraju Gorica, Danilovgrad. Nakon završene osnovne škole i gimnazije u Titogradu, diplomirao je studije pravnih nauka na Pravnom fakultetu u Sarajevu, kao jedan od najbriljantnijih u generaciji.
Ugledni, mudri i erudicijom obogaćeni, Tomaš Pavličić, znao je da vrijeme nije factum brutum, već kretanje, razvoj i promjena, pa je pogled u budućnost svojstven samo mudrim ljudima a to su oni što putem idu a u vjekove gledaju. Kao izuzetno učeni i nadareni pravni stručnjak smatrao je da svaka norma, pogotovo juristička treba da odgovara Bogišićevoj ideji sume prilika, potreba, nazora, navika i promisli o pravednosti koja se sastoji u tome da ono što je umno dobije svoju egzistenciju (Platon), oslanjajući se na praiskonske ljudske blagodeti - slobodu, jednakost, poštenje, čovječnost i humanost.
Rado se pozivao na Hegela da je ideja prava ideja slobode, kao i na G. Radbruha da je ideja prava - ideja pravde.
Tomaš Pavličić je na obzorju logosa i praxisa ispisao veliku humanističku poruku: ljudsku povjesnicu su stvarali djelatnici, a ne posmatrači. Tomaš Pavličić je bio oličenje homo noumena, a to je ona ličnost čiji stvaralčki dar kreira društvene i ljudske vrijednosti čineći ih naprednijim, nadrastajući njihovu genealogiju, pa se tako djelatni život - vita activa, preobražava u misaoni život - vita contemplativa, gradeći inspiraciju i poruke za nove naraštaje.
Naš je dragi Tomaš Pavličić uvijek ukazivao da spoznamo zakone kauzaliteta kao univerzalne aksiome prirode i društva, a da se stvari ne mogu posmatrati kao slučajne, već kao nužne u uzročno-posljedičnom odnosu - causus nexus. Rado je podsjećao na velikog filozofa Imanuela Kanta da je ,,slobodan svako ko za vođu ima razum, i da je svjetska istorija aksiološki razvitak pojma slobode”.
Pored drugih dužnosti Tomaš Pavličić je nakratko bio sudija okružnog suda u Varešu, direktor Radne zajednice zajedničkih poslova giganta Kombinata aluminijuma Titograd, zamjenik generalnog direktora Kombinata aluminijumaTitograd, najuvaženiji sudija Suda udruženog rada Crne Gore, a svoju briljantnu kvarijeru okončao je kao sudija Ustavnog suda Crne Gore. Ovdje moramo posebno istaći da je kolega Pavličić bio predsjednik Saveza Udruženja pravnika u privredi SFR Jugoslavije gdje su mnogi autoriteti naučni i stručni priznavali njegov neprikosnoveni ugled, kako su još stari Rimljani govorili ,,Roma locuta causa finita”, za Tomaša Pavličića jugoslovenski pravnici su govorili: ,,Tomaš je rekao svoje, rasprava je završena”. Objavio je znamenitu monografiju ,,Stambeni odnosi” zajedno sa piscem ovog sjećanja kao koautorom, koja je privukla veliku pažnju i interesovanje stručne i naučne javnosti sa eks jugoslovenskog prostora. Sarađivao je sa mnogim naučnim i stručnim časopisima u pravnoj oblasti prezentujući im aktuelnu praksu judikature crnogorskih sudova, što je bilo njihova posebna afirmacija.
Tomaš Pavličić rado je upozoravao na misao M. Lalića: ,,U vremenu najviše ima razaranja, pošto se svako prividno stvaranje svodi na pripremu za razvalinu i razume, a pri tome se vrijeme služi istim vještinama - ostri i troši kamen o kamen, a čovjeka o čovjeka”.
Tomaš Pavličić je uočavao, po zakonima evolucije i istorije, mnoge antagonizme: ,,Vidim ono što je bolje, a idem za onim što je gore, razum kazuje jedno a strasti pokazuju drugo”, i zbog toga je upućivao na Dostojevskog ,,Opšteljudskost je formula za život, a ona se postiže osloncem svakog naroda na svoju samobitnost”, jer ,,kakav je čovjek takav mu je i govor” (Ciceron).
Bio je učitelj brojnih generacija mladih crnogorskih pravnika među kojim je i autor ovog skromnog sjećanja. Bio je veliki rodoljub privržen crnogorskoj opstojnosti i njenoj samobitnosti. Ljudi kao Tomaš Pavličić su kao vječne vatre sa ognjišta slobode, po čemu Crna Gora štrči u svijetlost da se vidi sa dalekih zvijezda.
Tomaš Pavličić sahranjen je, u najužem krugu porodice, u rodnom mjestu Gorica pored manastira Ždrebaonik u Danilovgradu.
izvor: pobjeda.me
0 Komentara