Dokolica

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (XVIII)

Maj 28, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

 Karakteristična i specifična značenjska vrijednost Zogovićevog djela, osobito poezije, ali i proze, jeste njegov stvaralački, umjetnički jezik.[1] U knjizi ‘‘Jezik u poeziji Radovana Zogovića’’ Marko Vešović piše: ‘’Zogović je neprekidno dorađivao i prerađivao svoje stihove i cijele pjesme ne samo zato što je njegovo jezičko znanje stalno raslo, a oblikovno majstorstvo se usavršavalo –  pa je uvijek u ranijim pjesmama otkrivao ponešto što se može kazati tačnije, ljepše i bolje –  već i zato što je bio pjesnik “iz komada”, što njegov pjesnički svijet prožet jedinstvom visokog stepena, stoga ni jedna od faza njegovog razvoja nikad nije bila zauvijek prevaziđena, ništa u njegovu pjesništvu nije bilo konačno iživljeno i dovršeno, jer se držalo na uvijek istim temeljnim emocijama koje su se trajno napajale sa nekoliko bitnih i uvijek istovjetnih vrela, i neprestano se produbljivale, jer je njihova artikulacija postajala sve preciznija, snažnija, zrelija, snažnija. Odbrana identiteta, borba sa silama koje su htjele da ga preprave, značila je neprekidno obnavljanje uvijek iste drame čiji je okonačenje mogućno jedino okončanjem života. Njegova bitka za vlastitu neizmjenjivost učinila njegovo pjesničko biće i izraz u kojem se to biće artikulisalo vječno nedovršenim, njegove pjesme stalno ostajale u stanju nedefinitivnosti, jer se nikad nije znalo koji bi novi preliv smisla u naknadnoj doradi mogle dobiti njegove emocije iz ranijih stihova.

Često je tim doradama, i kad su sitne i skromne, i kad nisu htjele biti više od unošenja tačnije riječi, postizao mnogo više, jer su oslobađale podzemne energije jezika. Mnogo češće ove dorade su značile skok iz poznatog u neočekivano, iz klišea u originalno, ali nekad nisu značile korekcije grešaka već odbacivanje obrazaca stare i traženje oblika nove poetičnosti, a sve to skupa njegove stihove je dizalo na višu ravan umjetničkog postojanja. U pjesmama čija je artikulacija ostala na pola puta, prepravkama je uspijevao da iz jezičkih sredstava iscijedi više, da realizuje neiskorištene mogućnosti.’’

Govoreći o Zogovićevom poetskom jeziku i njegovom odnosu spram Njegoša Miraš Martinović ističe: ‘’Zogović je stvorio čitav novi jezik, što je dato i moguće samo velikim pjesnicima. Na stare riječi kalemio je nove omlade. Podmlađivao jezik. Jezik je trajniji od života, on sve iznova rađa. U Njegoševo doba crnogorski jezik prerasta u poslovice, i to je najveće stanje svakog jezika. Njegoš bere zrele plodove. Otuda je svo njegovo djelo od sentenci. Poslovično. Jezik ga čini takvim i svekolika mudrost u njemu sazrela. Zogović slijedi ovaj put i dostiže najveće jezičko-pjesničke visine. Nadmoć ljudskosti postaje temelj i krov, stubovi velike jezičko-pjesničke građevine. Zogović je, ne slučajno, i zauzet i obuzet Njegošem. Ozbiljno se bavi njime, piše dragocjene književno-teorijske studije: Njegoševa poema o borbi i slobodi, zatim O plemenu u „Gorskom vijencu’’, i tim povodom, objavljene u knjizi Usputno o nezaobilaznom. Njegoš je prisutan i u Zogovićevoj poeziji. U knjizi Supret za sjutra, objavljuje rukovet pjesama pod naslovom: Petrograd i natrag ili šta je sve Austrija preduzela uz Njegošev povratak sa zavladičenja u Rusiji.

I ovdje jezik dolazi do punog izražaja. A kad je Zogovićev pjesnički jezik u pitanju, želim da istaknem da je Marko Vešović napisao sigurno najbolju studiju na tu temu. Razlagao je riječi, do prazvuka, silazio među njihove dubinske korijene, osluškivao ono iskonsko što jezik čini nepresušnim i neprolaznim, razumio tajanstvena sašaptavanja u biću jezika, budio glasove koje je zatomila prošlost. Podmlađujući jezik pjesnik podmlađuje vrijeme.

Kada bi neko izdvojio riječi - kovanice iz Zogovićevog poetskog i proznog djela, a neko će se jednom naći, biće to čitav jedinstven rječnik novih riječi. Zogovićevo djelo nije značajno samo sa jezičkog aspekta. To je višeznačno značajno književno djelo. Taj značaj će otkrivati ljudi, vremena i pokoljenja. Supret za sjutra. Žar koji će grijati.

U oba slučaja, možda jedina dva slučaja, Njegoša i Zogovića, naš jezik svoju snagu očituje u najdubljem smislu. Sineza pjesništva i saznanja. Riječ je ono najskuplje i najdragocjenije. Ona se bira, njome se definišu najviše norme, zakoni. Ona je jemac, ona pritvrđuje i potvrđuje.’’[2]

Sladokusac, inovator i podmlađivač crnogorskog jezika Zogović nije bio samo u poeziji, već i u prozi. ''Svo to bogatstvo formi, bogatstvo života, Zogović je ostvario  stvaralačkom sintezom narodnog i književnog jezika (ako u nas između ta dva pojma postoji bilo kakve distinkcije), pri čemu su došla do izražaja sva njegova bitna svojstva, najljepše, najpoetskije strane toga jezika. Rijetki su kod nas pisci koji su tako kreativno i tako precizno koristili bogatstvo jezika našega naroda, a da pri tom ne padnu ni u jednu zamku u koju može da odvede (i odvodi) taj jezik.’’[3]

O savremenosti i aktuelnosti poezije i stvaralačkog djela i mišljenja u cjelini Radovana Zogovića, a na tragu njegovih, njegoševskih, stihova ''da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’’ i ''jedina smrt koju slavim, to je: umrijeti neslabićem/u bici i na muci – u ime slobode i života'', Aleksandra Vuković piše: ''Zogović je, a to je važno u ovo doba koje naše i njegovo nije, na Lovćen postavio ‘crnogorski barjak stradanja i gnjeva’, opisujući nekad, kada su Crnogorci bili gnjevni pošto su stradali, dajući nam zadatak da danas budemo gnjevni da ne bismo stradali dozvolivši da nam neznalice i nacionalisti oduzmu ‘njen prostor slave’. Radovan Zogović je danas važan jer je na vrijeme artukulisao riječ kojom počinje priča o crnogorskom identitetu i njegovim najvažnijim izvorima. On je pjesnik koji slavi upornost kao najvažniju alatku otpora i prkosa, otpora zaboravu i posluhu i prkosa kao moralne obaveze Crnogoraca. Zogović je mapirao duhovne granice nezavisne Crne Gore. U njegovome djelu su manjinski narodi u Crnoj Gori našli razloge svoje identifikacije sa državom koja mnogima od njih nije matična, ali jeste Sloboda Htjela sam Crnu Goru da branim Crnom Gorom, najdubljim njenim jezikom pretvorenim u kamen, za koji će se žilama hvatati svaki Crnogorac. Otkriće je bilo otkrovenje. Sve me vodilo k njemu, pa i knjiga ‘Jezik u poeziji Radovana Zogovića’ koju je napisao Marko Vešović. Svidjelo mi se to što se Zogovićevom poezijom niko nije zanosio, nije je recitovao. Na Zogovića je primijenjen zakon o šutnji (‘premuk’) da bi se otvorio prostor za tlapnje, da bi prośečnost mogla da buja. I da bi Crna Gora mogla što lakše da se pokori, onijemi. A on je sve to pisao tako da bude supret za śutra, da zemlja razbunta grobove ako živi ne budu htjeli i mogli da driješe tajne dostojanstva nacionalne kulture. Teško je izdržati diktaturu umjetnosti Radovana Zogovića. Ona je stilski bič. Ali i još nešto - uputstvo kako ne postati pseći plijen kad si dobuktio do zublje, one ‘sa sred Cetinja’.’’

I u poeziji i u prozi, i u esejima i u književnoj kritici,  Zogović se nije dao ‘’postati pseći plijen’’, uvijek i svuđe šibajući i bičujući ljude-pse kao što je to učinio i u jednoj od svojih priča u kojoj kao da se vratio u svoje đetinjstvo kada je prisustvovao sceni mučenja i mrcvarnja već ubijenih crnogorskih komita od strane srpske žandarmerije, sceni koja mu je obilježila i koja ga je obilježila za čitav život: ‘’…Ove riječi, ovaj jutarnji pejzaž s čovjekom i psima, namjenjujem tebi koji postaješ junak tek nad ranjenim protivnikom, udaraš i mrcvariš oborene, staješ cokulom na rane i vilice onih kojima je, izlinčovanim, krv već zalila oči i sporo izbacuje šljunak zuba, a vrijeđaš se, razjaruješ i svetiš kad ti se reče da si pas, mučeći vezane, dokazuješ da to nijesi…’’

Tako se pjesnik, tako se prozaist, tako se esejista i kritičar, tako se mislilac Radovan Zogović vratio na početak svoje životne i stvaralačke odiseje, u potpunosti ispunivši svoj (za)dati ljudski krug, krug i etičkog i estetskog poziva i angažmana.

 

                                                           (Kraj)