Istorija

Granice države nijesu mjesto za političke eksperimente

Jun 07, 2026 2 Komentara

(15 riječi)

Povodom odluke Jakova Milatovića da Miodraga Lekića predloži za člana Komisije za razgraničenje sa Republikom Hrvatskom.

Piše: Zoran M. Vukčević

Postoje političke odluke koje same po sebi možda nijesu presudne, ali jesu veoma rječite. One ne govore samo o onome ko je imenovan na neku funkciju, već mnogo više o onome ko je takvu odluku donio.

Predlog predśednika Crne Gore Jakova Milatovića da Miodrag Lekić bude član Komisije za razgraničenja sa Republikom Hrvatskom upravo je jedna od takvih odluka.

Ne zato što će jedna komisija sama određivati granice.

Ne zato što će jedan čovjek odlučivati o međunarodnom položaju države.

Već zato što se kroz ovakve odluke vidi koliko su oni koji vode državu svjesni političke težine svojih poteza i poruka koje njima šalju.

Jer granice nijesu samo crte na karti.

Granice su pitanje povjerenja.

Pitanje kredibiliteta.

Pitanje sposobnosti države da prema suśedima nastupa odgovorno, ozbiljno i predvidivo.

Zato ozbiljne države veoma pažljivo biraju ljude koji će ih predstavljati u pitanjima koja se tiču njihovog teritorijalnog integriteta i odnosa sa śuśedima.

A upravo tu počinje problem sa odlukom Jakova Milatovića.

Niko Miodragu Lekiću ne može osporiti političko iskustvo.

Ali iskustvo nije isto što i državnička preporuka.

Pogotovo ne za funkciju čiji značaj prevazilazi ličnost onoga ko je obavlja.

Zato se danas ne postavlja pitanje što Miodrag Lekić misli o Prevlaci.

Ne postavlja se čak ni pitanje da li on smatra da može doprinijeti radu komisije.

Postavlja se mnogo važnije pitanje:

Što Hrvatska treba da pomisli kada vidi ovakav izbor Crne Gore?

Jer Hrvatska nije posmatrač.

Hrvatska je druga strana za pregovaračkim stolom.

I sasvim je prirodno da će Zagreb pažljivo analizirati ne samo odluke koje Podgorica donosi, nego i ljude koje bira da je predstavljaju.

Da bi se razumjela ośetljivost ove odluke, potrebno je podśetiti i na dio političke biografije Miodraga Lekića koji mlađim generacijama nije dovoljno poznat.

Lekić je bio ministar vanjskih poslova Crne Gore početkom devedesetih godina, u vremenu kada je tadašnja vlast u Podgorici bila dio političkog sistema koji je djelovao u okviru politike Slobodana Miloševića.

Upravo u tom periodu dogodili su se ratni sukobi na prostoru bivše Jugoslavije, uključujući i napad na dubrovačko područje, koji je ostavio duboke posljedice na odnose između Crne Gore i Hrvatske.

Bez obzira na različita tumačenja njegove lične uloge u tim događajima, činjenica je da njegovo ime zbog tog istorijskog konteksta ne može biti doživljeno kao politički neutralan izbor za pitanje koje se tiče odnosa sa Hrvatskom.

Upravo zato je neshvatljivo da predśednik države nije pošao od najjednostavnijeg pitanja koje bi sebi postavio svaki odgovoran državnik:

Hoće li ovaj izbor ojačati ili oslabiti povjerenje između dvije države?

Hoće li doprinijeti zatvaranju otvorenih pitanja ili otvoriti prostor za nove sumnje?

Hoće li učvrstiti uvjerenje da Crna Gora želi dobrośuśedske odnose ili će izazvati nedoumice o stvarnim političkim motivima ovakvog poteza?

To su pitanja koja prethode svakom ozbiljnom državnom imenovanju.

A posebno onom koje se tiče granica.

Jer diplomatija nije samo ono što država kaže.

Diplomatija je i ono što država pokazuje.

A države najviše govore upravo svojim izborima.

Zbog toga je pogrešno ovu temu svesti na pitanje da li neko voli ili ne voli Miodraga Lekića.

To nije suština.

Suština je da se za ovako ośetljiv posao mora birati osoba oko koje ne postoje ozbiljne političke kontroverze i čije imenovanje neće proizvesti dodatne nedoumice ni u zemlji ni van nje.

Crna Gora takvih ljudi ima.

I upravo zato ostaje otvoreno pitanje zašto izbor nije pao na nekoga od njih.

Tu dolazimo do dijela priče koji najviše zabrinjava.

Jer postoje samo dvije mogućnosti.

Prva je da predśednik države nije dovoljno pažljivo sagledao političke i diplomatske posljedice svoje odluke.

Da nije razmotrio kako će ona biti primljena u Zagrebu.

Da nije dovoljno razmišljao o simbolici koju takvo imenovanje nosi.

Ako je to slučaj, onda govorimo o ozbiljnom nedostatku političke pažnje prema pitanjima koja zahtijevaju najveći stepen državničke odgovornosti.

Ali postoji i druga mogućnost.

Da je sve to bilo poznato unaprijed.

Da su političke posljedice bile jasne.

Da su moguće reakcije bile očekivane.

Pa da je odluka ipak donesena.

U tom slučaju više ne govorimo o pogrešnoj procjeni.

Govorimo o svjesnom političkom izboru.

O izboru da se određeni politički interesi ili određene političke potrebe stave ispred potrebe da Crna Gora prema Hrvatskoj nastupi sa nespornim kredibilitetom.

Ne tvrdim da je upravo to bio motiv.

Ali tvrdim da je predśednik države imao obavezu da takvu sumnju unaprijed otkloni.

A nije.

I upravo zato danas raspravljamo o političkoj poruci ove odluke, umjesto o državnoj koristi koju bi ona trebalo da donese.

To je suština problema.

Jer država se ne brani samo vojskom.

Ne brani se samo zakonima.

Ne brani se samo granicama.

Država se brani ozbiljnošću svojih odluka.

Brani se ośećajem za mjeru.

Brani se sposobnošću da prepozna trenutak u kojem simbol postaje jednako važan kao i funkcija.

Zbog toga me u ovoj priči najmanje zanima Miodrag Lekić.

Mnogo više me zanima način na koji se danas donose odluke u vrhu države.

Jer ako se kod ovako ośetljivih pitanja ne vodi računa o političkim porukama koje šaljemo suśedima, postavlja se pitanje o čemu se onda vodi računa.

A to je pitanje na koje javnost ima pravo da traži odgovor.

Zato se danas ne postavlja pitanje da li je Miodrag Lekić pravi čovjek za ovu komisiju.

Postavlja se mnogo ozbiljnije pitanje:

Da li je Jakov Milatović bio svjestan pune političke težine odluke koju je donio?

Jer državnik ne mora uvijek biti u pravu.

Ali mora razumjeti pośljedice svojih odluka.

Mora razumjeti poruke koje šalje.

Mora razumjeti kako te poruke čitaju građani, suśedi i saveznici.

A ova odluka, nažalost, ostavlja više pitanja nego odgovora.

I upravo zato ovo nije priča o Miodragu Lekiću.

Ovo je priča o političkoj odgovornosti predśednika države.

Ovo je priča o tome da li se državni interes zaista nalazi na vrhu liste prioriteta ili ustupa mjesto političkim kombinacijama koje građani ne vide, ali ośećaju njihove posljedice.

Jer kada je riječ o granicama države, simboli su često jednako važni kao i odluke.

A ozbiljne države ne šalju poruke koje njihovi śuśedi mogu tumačiti na različite načine.

One šalju jasne poruke.

Poruke povjerenja.

Poruke odgovornosti.

Poruke državničke zrelosti.

Nažalost, odluka o imenovanju Miodraga Lekića u ovu komisiju ne djeluje kao takva poruka.

I upravo zato zaslužuje ozbiljnu javnu raspravu.