Jalove krivotvorine
Dušan
Ičević
Nastavlja se najezda u posrbljivanju svega
u Crnoj Gori. U detaljima se ponavlja da se vrati
imovina Crkvi Srbije i proglašava svesrpski
duh Dinastije Petrović Njegoš. (Miličić: Nije se glasalo o 1918, ni karakteru ujedinjenja – trasiran put ka
povratku otuđene imovine SPC i naše dinastije Karađorđević, Antena M, 2. 6.
2026) Aleksandar Vučić je usvajanje
Zakona nazvao Falsifikat istorije. (Portal
Analitika, 2. 6. 2026) Nastupaju Srbi sa svojim falsifikatima. Portparol Nove srpske demokratije Mirko Miličić,
saučesnik u snimanju sramnoga filma “Referendum -
priča o izmišljenoj slobodi”, tako tumači odluku Skupštine i Mandićevo
mišljenje da se ne briše nasilna aneksija
Podgoričke skupštine, o čemu sam već bio objavio tekst Nije bilo ujedinjenje. Ponavljam, da ugodim; “Do sada smo bili Crnogorci,
od sada smo Srbi”. (Savo Fatić, potpredsjednik, na kraju zasijedanja) Poslanik
Milan Knežević, da ne navodim pridjevske oznake, u Skupštini je izjavio da su
se svi vladari Petrovići Njegoši izjašnjavali kao Srbi, što nije tačno.
Pobrojava proizvoljno da su Crnogorci po Bogradu i u Srbiji na najvišim državnim,
političkim, direktorskim itd. funkcijama. Ni po Popisu stanovništva, ni po
izjavama, ako ih daju, nije pouzdano ko su Crnogorci, pogotovu što ih je sve
manje u Srbiji. Vjerovatno je da su “Srbi poreklom iz Crne Gore”, kako vole da
se predstave, i umile. Pogotovu ako su protiv režima u Crnoj Gori i poriču
crnogorsku naciju. Poreklo im koristi
za “valjanost” prema običnim Srbima/Srbijancima.
Nije tačno da SPC, svejedno kako se zvala, 800 godina “popuje”
u Crnoj Gori. Ona je okupatorska i uzurpatorska crkva, koja djeluje samo u
vrijeme okupacije Zete/Crne Gore, koju je “ognjem i mačem” počinio Stevan
Nemanja, pokoravajući i rušeći sve gradove, osim Kotora. Zeta je pod srpskom
okupacijom od 1186. do 1356. godine, pa sve do pada Despotovine pod tursku
vlast. Ponovo je okupirana Crna Gora na
službi srpske vojske u održavanju protivustavne i nelegitimne Podgoričke
skupštine 1918.. godine. Zato Crkva Srbije nema stvarno pravo na imovinu u
Crnoj Gori. Uspjelo se, međutim, da u vrijeme tzv. Tehničke Vlade Albanca
Dritana Abazoviča Temeljnim ugovorom, koji nazivam Ništavni ugovor, Crkvi Srbije
upišu u vlasnišvo kulturno duhovna dobra Crne Gore. Andrija Mandić je na kraju
razgovoru na Prvom Programu TV Crne Gore onako uzgred kazao “…i Cetinje je
baština Srpke crkve”, ali je neće tražiti kao imovinu.
Nije
tačno da je Srpska pravoslavna crkva, odnosno Mitropolija crnogorsko-primorska
stvorila nezavisnu Crnn Goru i dala joj ime. Crnu Goru stvorio je crnogorski
narod u viševjekovnoj borbi za slobodu, nezavisnost, dostojanstvo…
Svesrpski duh odista nije vladao, osim djelimično kod Nikole I u
želji i namjeri da naslijedi Srpsko carstvo.
U tekstu Nikolino crnogorstvo pokazao sam da je u svojim Govorima za sve potreba i namjere imenovao samo Crnogorce. Srba nema.
Vladika Danilo je triput izjavio da je Rus: Ja sam Moskov, Moskov, Moskov.,
vjerovatno da bi se umilio ruskome vladaru za podršku, pomoć, pare...
Vladika Petar Prvi u Poslanicama se obraća crnogorskim plemenima, Crnogorcima i
Brđanima.
Petar Drugi se u svojim pismima potpisivao jedino kao
vladika Crnogorski.
Zbuniću,
za trenutak, ali možda otrijezniti,
srboljube da je Sima Milutinoić zvani Sarajlija,
koji je došao u Crnu Gori da posrbi mladoga Rada Tomova, prethodno u Serbiankama, Lajpcig 1826. godine, pjevao: Crna Goro, naš Olimpe pravi, Crna Goro, ubježište Srba!... I malo vas, al’ možete mnogo...Crnogorci!
Otci Serbov pravi...
Mladić je odbrusio Simeonu „A
da, čôče, božja ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju; nu kud su joj ti junaci
sinovi bili dok joj nije Bog dâ Karađorđa? Ta svi vi tamo fastate (hvalite se –
p. n.) njega jednoga junaštvom, a kad vi Bog njega jednoga uze između vas, a vi
sunovrat u turski jaram opet! No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za
Nemanje, ni za Murate, ni za Bunaparte, svi oni biše i preminuše, i mač svoj o
Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade dovijeka i Strašnoga
suda, u svojoj nevolji i slobodi, a to ti je u slavi. (Dvoboj učenika i učitelja,„Golubica“, 3,
1843/44, str. 18-22)
Rado
se ponavlja za dokaz Njegoševoga srpstva nedokazano izjašnjenje kao Srbina. Navodno je primjerak
kalendara „Danica” Vuka
Stefanovića Karadžića iz 1826. godine na
Lovćenu, na Đurđevdan, ljeta 1833., Njegoš poklonio užičkome
episkopu Nikiforu Maksimoviću i navodno svojeručno napisao posvetu:
Ime
mi je vjeroljub, prezime mi rodoljub. Crnu Goru, rodnu grudu kamen paše odasvuda. Srpski pišem i zborim svakom gromko govorim:narodnosti mi
srbinska, um i duša slavjanska.
Falsifikat je izveo dr Ljubomir Durković-Jakšić
u knjizi Mitropolija Crnogorska nikada nije bila
autokefalna, pozivajući se na svoj raniji tekst (Dr Ljubomir Durković-Jakšić,
Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna, Udruženi izdavači: Sveti arhijerejski
sinod Srpske pravoslavne crkve i Mitropolija Crnogorsko-primorska, Beograd -
Cetinje 1991, str. 36.)
Srpska propaganda obilato je koristila
takvu Njegoševu „zakletvu“. Prepjevani su ustvari stihovi Lukijana Mušickoga iz
pjesme V. Stefanoviću Serbljinu od
Serbljina:Ja Serbljin serbski čitam, pišem, I duhom serbskim k Rodu dišem,Pa pesmom srbskom dižem Rod (Vojislav P. Nikčević, Prepjevani stihovi Lukijana Mušickog, Lučindan, 7, Cetinje, str. 67-69)
Nije do sada pronađen Kalendar sa navodnom
Njegoševom posvetom i stihovima.
Poznati Garašanin je bio nesrećan kad je
knjaz Danilo postao svetovni vladar. Milorad G. Medaković (čija je knjiga Život i običaji Crngoraca,
štampana u Novome Sadu 1860,
bila pogodno štivo za srbovanje, falsifikovao je Danilov Zakonik
iz 1855. godine. Svojevoljno je u original unio: nikakve
druge narodnosti do jedino srpske
(moj kurziv, D. I). U originalu piše: „Iako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti
i nikakve druge vjere do jedino pravoslavne istočne...“ (Dr Radoje Pajović: Kako je Milorad Medaković falsifikovao Danilov Zakonik, Pobjeda, 16. april
2011)
Uče li mlađani Milićić i obudovjeli Mandić, zna li
srpska mladež iz istorije ili iz krivotvorina o Srbiji. Koje kroji Nova serbistika.. Navodim primjer o
stanju u Srbiji: Dokumenti
kazuju da je Srbija, i za vrijeme, i poslije Karađorđa, plaćala danak Turskoj. U
drugom Ustavu Srbije 1838. godine,
koji je ustvari Sultanski Hatišerif zapisano
je: „Po sili preimućstva i svoboda, darovani žiteljima
moje provincije Serbije za njinu vernost i njinu privrženost, i po soderžaniju
više Carski hatišerifa, istekši ranije i pod različitim datumima s moje strane,
pokazalo se nuždnim darovati ovoj provinciji jedno vnutrenje Pravlenije i jedan
nacionalni Ustav, osobeni i preimuščestveni, pod uslovijem da plaćaju ispravo
na propisane termije mojoj visokoj Porti danak, kog je plaćanje opredjeleno i
zaključeno... Budući da su Serbi platežni podanici
visoke Porte, Hristijani Zakona Grečeskog, inače nazvana Crkva Vostočna, Ja sam
darovao narodu Serbskome punu svobodu, upažnjavati obične ceremonije zakona
njiovog, i izabrati između sebe Tvojim sodejstvijem i Tvojim nadziranjem
njiove Mitropoliti i njiove Episkope, pod uslovijem da oni po duhovnom
činopoloženiju budu podčinjeni duhovnoj vlasti patrijarha sjedećeg u
Konstantinopolju, koji se smatra kao Načalnik ovog Zakona i Sinoda.“ (Ustavi
Kneževine i kraljevine Srbije 1835-1903, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd 1988)
Tako je izgledala samostalnost
Srbije i Srpske pravoslavne crkve u vrijeme Miloša Obrenovića (1815-1835) i
Aleksandra Karađorđevića (1842-1858) u vrijeme vladavine Petra II Petrovića
Njegoša. Svesrpski duh je
tavorio u Sultanovoj milosti.
Povraćaj imovine Karađorđevića
nema osnove, pošto je data u vrijeme vladavine Aleksandra Karađorđevića, u
Crnoj Gori nazvanoga Palikuća, zbog
zločina koje je sa srpskom vojskom počinio
nakon ugušenja Božićnoga ustanka.
0 Komentara