U fokusu

Goran Sekulović

''Pucanj'' i u Radosava Ljumovića i u Marka Miljanova

Jul 07, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Prijedlog da se preimenuje naziv Narodne biblioteke ''Radosav Ljumović'' u ''Vojvoda Marko Miljanov Popović'', iako po svojoj suštini efemeran i nedostojan pažnje i bilo kakvog razmatranja, pogađa srž aktuelnog stanja u crnogorskom duhovnom identitetu i to već čak i više decenija. Iz ideološke i identitetske sfere kojoj pripadaju prijedlagači, moglo bi se pomisliti i reći da su se konačno eto ''odvažili'' na ''hrabar'' potez. U ovom, tj. njihovom slučaju nije o tome riječ, odnosno ne radi se naravno ni o kakvoj hrabrosti, već isključivo o postupanju po slijedu i redu stvari, naime postupanju po vladajućoj agendi kojom se rukovode. Jednostavno, kad su pospremili sve što treba pospremiti unutar kuće i institucije, odlučili su se i da promijene ime, zapravo ambalažu i formu koja je već odavno izgubila svaki značaj i svaki crnogorski nacionalni i građanski, državotvorni i univerzalni kulturno-civilizacijski sadržaj prije svega zahvaljujući njihovom udarničkom revizionističkom radu i objektivno predusretničkom, naklonom im i ravnodušnom višegodišnjem gledanju ranije DPS-ovske vlasti (istinski crnogorski identitet im je bio zadnja rupa na svirali) na te najvažnije procese za opstanak jedne države. Toliko su se osilili – kao što reče Đorđe Balašević u pjesmi ''Narodnjaci’’: ‘’Narodnjaci su preuzeli stvar, znaju sistem i stvaraju dar-mar…O narodnjaci, sve vam je u šaci…’’ – da prosto više ne žele, neće i sa njihove tačke gledišta ne trebaju da trpe nikakav njihovoj otvorenoj velikosrpskoj i anticrnogorskoj ideologiji nametnuti i strani im ''samar'' bilo čega što sadržajem upućuje na lijevi, antifašistički, crnogorski, građanski, kosmopolitski, svečovječanski i univerzalno slobodarski i čojski identitet.

Hoće kao da ''temeljitijim'', ''univerzalnijim'', ''crnogorskijim'', ''istorijskijim'' vrijednostima zamijene ime Narodnoj biblioteci u Podgorici. Kao i njihov šef i mentor koji u kontinuitetu podmeće kukavičje jaje i Cetinjanima i svim građanima Crne Gore sa objektom Zetske banovine na Cetinju kao novim vizuelnim amblemom Skupštine Crne Gore i u najavi ''narodne'' trobojke ispred njene zgrade, tako i njegovi najgorljiviji zastupnici a jednim dijelom i službeni, zvanični savjetnici, podmeću još jedno kukavičje jaje prijedlogom o promjeni naziva-imena Biblioteke u Podgorici. ''Zamka'' leži u tome što je ''neupitan'' naziv koji bi prijedlogom Biblioteka trebala da dobije. Pa se onda ''brani(mo)'' time da Marko Miljanov već ima Spomenik, ulicu, muzej... A u fokusu javnosti nikako nije ono što su prijedlagači i njihovi ideološki svijetonazorci već poodavno i bjelodano pozavršavali i odradili – naime, napravili od Marka Miljanova i njegovog djela velikosrpsko i anticrnogorsko propagandno sredstvo. Uostalom, isto kao i sa Njegošem. Već decenijama, dakle i u doba vlasti DPS-a, umnogome je (bio) odmakao proces zatiranja i nijekanja, preoblikovanja, preumljenja, ideološkog inženjerstva i satanizovanja svega izvornog crnogorstva i crnogorcizma, njegove suštinske duhovne, istorijske, kulturne, jezičke, državotvorne i civilizacijske identitetske aure.

Za svo to vrijeme, naravno osobito davanjem ''gasa do daske'' nakon 2020.g., preko ofanzivnog stalnog djelovanja različitih Saveza, Udruženja, manifestacija, festivala itd., raznih Dana..., ''naučnih'' (isključivo jednoumnih) skupova, okruglih stolova, a sve u organizaciji brojnih velikosrpskih i anticrnogorskih kulturnih i vjerskih centara, javnosti se nametnulo i opet podmetnulo kukavičje jaje revizionizma: konkretno, velikosrpsko i anticrnogorsko propagandno sredstvo velikog i istinskog humanističkog i crnogorskog, svečovječanskog i univerzalno slobodarskog Marka Miljanova. Takav Marko Miljanov je bačen u kunete, a ''isplivao'' je Marko Miljanov koji služi kao opravdanje – možda je to najbolja paradigma za velikosprsko viđenje i za to kako ga doživljavaju prijedlagači – jednom Australijancu (koji je prijethodno boravio u Republici Srpskoj na ideološkoj obradi) za masovni zločin koji je učinio prema tamošnjem stanovništvu islamske vjeroispovijesti. Po istoj matrici i Njegoš je bio u ratu devedesetih kod vođstva Srba u BiH prepoznat i (zlo)upotrijebljen kao zakleti neprijatelj svega muslimanskog, bošnjačkog i islamskog.

Ovaj prijedlog je u skladu sa karakterom aktuelnog puta Crne Gore u EU, sa ''svesrpskom'' Crnom Gorom, sa velikosrpskim Njegošem, Markom Miljanovim, ''umivenim'' i ''umjereno'' konzervativnim iz ''desnog centra'', prilagođenim geopolitičkim prilikama u svijetu, šefom Parlamenta koji je odavno shvatio – naravno još za vrijeme vlasti DPS-a – da ne treba biti protiv ulaska u EU, već da se promijeni karakter i identitet zemlje-države koja će ući u EU. Srpska Crna Gora u EU – eto dobitka i dobitnika za sve velikosrpske i anticrnogorske ideološke subjekte. Mnogo toga je već na terenu, u bazi, promijenjeno i završeno, sad sljeduju nazivi, imena, amblemi, loga i slični vizuelno-simbolički poslovi. Marko Miljanov na primjer ne smije biti nikako crnogorski, on može biti jedino i isključivo anticrnogorski i velikosrpski. Kada bi bio crnogorski, kao što naravno po svemu jeste, on bi bio i srpski (ali ne velikosrpski), i muslimanski, i bošnjački, i hrvatski, i evropski i svijetski veliki humanistički i utopijski pisac i mislilac. Jer za Marka Miljanova je ''etos jedini etnos'', kao što sam dijelom naslovio moju knjigu o njegovom djelu.         

Zapisa Marko: ''I u pakao je doprlo pero''! Jedan od krugova pakla je proživio i Radosav Ljumović u dalekoj Španiji i o tome dijelom ostavio śedočanstvo. Nijesu u suprotnosti – kao što hoće prijedlagači – ta dva velika imena crnogorskog etničkog i nacionalnog bića, svako u svom vremenu naravno izrastao u nacionalne i svečovječanske slobodarske i umne veličine. Nijesu ni na ideološkom i duhovnom meniju poput ''švedskog stola'' kako sugeriše stav aktuelnog gradonačelnika Podgorice da nam trebaju i jedan i drugi, ponajmanje velikosrpski i anticrnogorski Marko Miljanov kako ga većinski vidi aktuelna vlast u Crnoj Gori kojoj pripada i sam gradonačelnik. Radosav Ljumović i Marko Miljanov su istinski korifeji, djelatnici, sadržaji i simboli svega onoga što u svijetu čini prepoznatljivom Crnu Goru i Crnogorce, kao i Srbe, Muslimane, Bošnjake, Hrvate i sve druge građane koji žive u ovoj zemlji. A zašto oni i mnogi drugi nijesu na pravi način prezentovani svijetu – i nama samima, prije svega kroz školstvo, kulturu, nauku, medije – za to smo sami decenijama već krivi. Neki iz vrha opozicionog DPS-a koji bacaju sve same frazetine na prijedlagače, dok su bili na vlasti ništa nijesu učinjeli da se na vrijeme prepozna i onemogući velikosrpski ideološki udar na Crnogorce. Naprotiv! Zato je učinak sadašnje njihove ''kritike'' ravan nuli! Baš kao najčešće i njihov doprinos u Parlamentu i opštinskim odborničkim klupama! Nova ''oslobodilačka'' vlast samo nastavlja tamo đe je DPS stao i đe im je širom otvorio vrata, a sada im čak i vrlo rijetko i nemušto ponešto prigovori – što je najžalosnije, na tragu njihovih vrijednosnih aršina!

Aktuelnim prijedlogom (koji je još prije šest mjeseci upućen gradonačelniku Podgorice!) bez krvi i kuršuma ubijen je još jednom Radosav Ljumović (bez obzira na ishod prijedloga, ovo je već simbolički učinjeno). Naravno, na udaru je antifašizam da bi se lakše progutao sav revizionizam koji je još poodavno počeo da se valja po crnogorskim gradovima, još od objavljivanja ''Dnevnika jedne ravnogorke'' u izdanju ''Nove knjige'' i onog ''čuvenog'' stava još ''čuvenijeg'' ''Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika'' CANU po kome je ''Draža Mihajlović prvi antifašista Crne Gore''!? Dakle, na meti im je Radosav Ljumović kao revolucionar, komunista, rodoljub, antifašista, slobodar, Crnogorac! Ni manje ni više od toga! I ne samo on, nego i svi drugi njemu slični, a njih je suviše čak i za sve udružene velikosrpske i anticrnogorske subjekte, pa i za cjelokupni ''srpski svet''.

Nije njima stalo nešto posebno ni do Marka Miljanova, jer su ga već preumili i ''preođenuli'' u velikosrbina i anticrnogorca i kao takvog ga vode na sve vašarske svetkovine ''duha'', ''kulture'' i ''nauke''. Samo jedno zaboravljaju: može srpska Crna Gora da se uputi ka EU, ali kad-tad i EU će viđeti da nijesu evropske vrijednosti negacija prava Drugih, slobode i prava nacionalnog i etničkog, vjerskog i ideološkog uvjerenja i opredjeljenja Drugih,  jednoglasje i dogma, jednoumlje i izostanak svakog dijaloga, pluraliteta mišljenja i različitih stavova i promišljanja. Uniformnost i ''prokrustova postelja'' u etnosu naciji, vjeri, u kulturi, nauci, ne može donijeti dobra nikome, pa ni samim njihovim protagonistima, stratezima i planerima. Na kraju će se obiti o glavu njima samima! Jer, jeste da je Crna Gora danas ''Srpska kuća'', iznutra velikosrpski preorana i ''uređena'', ali počujmo Njegoša: „Ada čoče, Božija ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju, no kud su joj ti sinovi junaci bili, dok joj nije Bog dao Karađorđa. Ta vi svi tamo fastate jednoga njega junaštvom; a kad vi Bog njega uze između vas, a vi sve sunovrat u turski jaram opet! No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje ni za Murate ni za Bunaparte; oni svi biše i preminuše, i svi svoj mač o Crnogorce latiše, pa nestaše, a Crna Gora ostade dovijeka i strašnoga suda, u svojoj volji i slobodi; a to ti je u slavi“.