Kultura

Goran Sekulović

‘’VJENČANJE METAFIZIČKO’’ RISTA RATKOVIĆA (VII)

Jul 10, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Ko je taj ili što je to, ko je to učinio i ko ili što onemogućava da pjesnik i njegovo ‘’srce-zvono’’ kontaktira sa onim dijelom živog zagrobnog svijeta koji je njemu najdraži i najmiliji, prije svega sa voljenom ljubavlju?[1] On nekako dolazi do informacije ‘’da ima neko što dodir naš sprečava,/i što do mene ljepše nijesi doputovala.’’ Kako se obračunati sa tim nevidljivim neprijateljem? Pjesnik saopštava ‘’zavjeru svoju/da tog ću duha polako ubiti iz puške,/što smeta našem sporazumijevanju.//Pobijediću ga, mislim grobom tvojim,/slikom i kosom crnom tvojom…’’[2] Pobijediće ga životom, živom ikonom voljene pred čijom slikom ‘’kandilo…palim.’’[3]

No, pjesnik je umoran od života – mada ga ''predvodi krilat muk'' svaki je njegov ''korak neispunjen san'', svaki je njegov ''pogled slomljen cvijet''[4] – od neispunjenih snova, od umora!, od lutanja ‘’u strahu da ne zalutam’’!?, od potucanja bijelim svijetom, od ‘’užas(a) od ljudske istorije’’… Pjesnik je dakako umoran i od ratova i njihovih žrtava, đece prije svega, stradanja ogromnog i tragičnog, velikog broja nevinih ljudi. ‘’Zovu me mrtva djeca’’, pjeva pjesnik, između ostalog, iz svoje ogromne ‘’skale patnje’’ (Branko Banjević). ‘’…Priviđaju mu se u pustinjskom pijesku djeca. I dok drevni simboli žive od ratne i ratničke slave i ne pristaju na mir kojim ih istorija upokojava, privđena djeca u besprijekornom redu idu pustinjom: ranjena, ustala ispod ruševina, iz jama, ‘sa dna mora, s potopljenih lađa’.

Deca presvisla od tuge, crkla od gladi,

Deca nevina, strašnoga rata žrtve.            

Pjesnik vidi tu djecu kao jedino blago svijeta, i kada ga iz halucinacije trgnu sirene, kad avioni prekriju nebo, on pobjedonosno uzvikuje: ‘Samo kad nisu deca!’ ‘’[5]

 ‘’Zovu me sa dna pustinje djeca./Eno ih u haljinicama./Zovu me, lutam ispod neba./Mami me vatra iz šatora jednookog starca./Kako su teške ove zvijezde!/Kako ih je puno, krcato nebo!/-Dobra neka ti je ova noć, stari!/On se lijeno okrenu sa boka:/-Zar opet ti? Što se ne odmaraš?/Kakav te glas/pustinje zove, jadniče?/-Zovu me mrtva djeca./-Koliko djece?/-Mnogo, stari. Rat je ovo golem./-Alah neka je s tobom!/Sjedni malo dok ne prođu/sjenke. Drži ovu mrtvu zmiju,/da ne pošašaviš./Izukrštali se snovi i java. Od sunca./Dječica pognute glave, u strogom redu, idu pustinjom./Pjevaju tiho./Djeca su to ispod ruševina, ispod bombardovanih kuća./Ustala sa dna mora, s potopljenih lađa./Iz jama, zajedno s majkom zatrpana./Djeca presvisla od tuge, crkla od gladi./Djeca nevina, strašnoga rata žrtve./Nebo se spušta, iskri se pjesnik, a gore mrak./Crno./Nema više./Padam./I gle, pustinja pobijelje, kao okrečena./Otišla su djeca, diglo se nebo, i otišao mrak./Mravinjak razuma se budi, uzbuna!/Grme avioni, bacaju rakete, osvjetljavaju./Samo kad nijesu djeca!/Klečim od smijeha./Ne, mene uplašiti neće: pucaj!’’[6]   

Ali – upravo jesu đeca!? I ovi stihovi, i ovo saznanje, i ovaj posljednji, zogovićevski borbeno intoniran stih iz Ratkovićeve pjesme ‘’Priviđena djeca’’ pokazuju da je on živ, savremen, čak aktuelan pjesnik, ali nikako ne pomodar, već pjesnik vječnih čovjekovih tema, usudnih njegovom egzistencijalnom, istorijskom i etičko/estetskom antropološkom biću. On je moderan pjesnik, prirodno moderan, kako zapaža Branko Banjević. ‘’Pjesnik, romansijer i eseist R i s t o  R a t k o v i ć … u svom iskazu…uvijek ima neku prirodnu modernost, blisku nekoj vrsti nadrealizma. Ta osobina iskupljuje i njegove manje uspjele poetske cjeline. S druge strane on je blizak i oblicima narodnog stvaralaštva, ali to nije folklorizam. To je srodno dječjoj mašti, dječjim alogičnim verbalnim igrama. Ali ta svježina i naivnost kreće se, najčešće graničnom linijom između postojanja i nepostojanja, koja nosi individualnu i društvenu tragiku.’’[7]

Pjesnik je toliko umoran od svega, i od ljudi, čak i od sunca – koje ako nije van njega, onda je u njemu, kako viđosmo i u pjesmi ''Hiljadu i jedna noć''.  Ipak – a možda upravo zbog tog sunca i svjetlosti u njemu samom! – pjesnik ima snage za nadu i humana, svijetla prozračja budućnosti. On zna da svaki rat veliča razbojništva, a njemu bi bilo dovoljno samo malo toga da p(r)oživi i da bi ‘’bio car’’, kako kaže u pjesmi ‘’Car’’, za koju Sreten Perović primjećuje da predstavlja ‘’rijetki odsjaj pjesnikove radosti, oblikovane jdnostavnošću dječje čarolije.‘’[8] ‘’Sunce, ah, u sve pore se uvlači./Pune mi oči i puna utroba sunca./Zatvaram se, zavjese navlačim, a sunce tu./Kad ga napolju nema, ono je u meni./Oh, umoran sam.//A tu negdje blizu, i daleko tamo, rat./I veličaju se junačka razbojništva.//Jedan proplanak zelene trave,/jedan potočić vode hladne -/i ja bih bio car.’’[9]

Pjesnik je sav u bolu. Svaki ratni dan je krvav i grozan. ''Ljudi se još uvek ubijaju. Po tamnicama, na međama njiva i država, na ratištima. Na stotine, na hiljade, na milione.''[10] Ratković suprotstavlja rat i ljubav[11]. ''A najviše, najviše, ah, najviše sam ljubav krao. Za ljubav sam i u tamnice išao, i memlu jeo. Ah, žene, žene! U grobu ću o njima da sanjam. Ah, ljubavi! Lepoto bedara, vatro usana! A oči – ni da govorim o njima ne smem. Oči ženske! Cveće iz lica... Alaha mi, to me cveće u sve vodi... Čuh tada metalan, grub i nasilnički, razbojnički zvuk aviona. Ah, bedo, bedo!''[12]