Kultura

Goran Sekulović

‘’VJENČANJE METAFIZIČKO’’ RISTA RATKOVIĆA (VIII)

Jul 13, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

U pjesmi ''Vojnici'' – koja je ''himna antimilitarizmu, pacifizmu''[1] – Ratković pjeva o vojnicima sa svih strana svijeta i svih naroda i vjera: ''Noć aleksandrinska:/Puno nebo ptica./Crna, trezna i pijana, bela/Promiču lica.//Arapi i Južnoafrikanci,/Novozelanđani i razni Sloveni,/Englezi i Australijanci –/Krklja pesma i mesec šeni.//Bombardovan ljubavi kraj./U senci ruševina šapuće Arapka./Pijani mornari tetoviraju raj./Psovke, prelivene smehom svaka.//Treba ga čuti, taj definitivni smeh,/Smeh u lice besmislenoj smrti./Gladni sveta, žedni zaborava,/I uvek umorni, umorni vojnici.''[2] 

A u pjesmi ''Vojnička kantina u pustinji'' – ''kao dopuna 'Vojnicima', ona žestoko ismijava 'smisao' vojničkog života''[3] – čitamo: ''Dokle će ovaj rat?... Ko će od nas živ kući doći... Mi  vojnici – verenici smrti,/Svakog dana čeka nas venčanje.''[4] Svaki ratni dan je kurjački dan. Još gore, jer vuk je životinja, a čovjek je ‘’s(a)vjesno’’ biće!? ‘’Dan je dolazio kao kurjak.’’[5];''Ljudi se biju i ne trpe, a zemlja je tako velika!''[6]

Ratković se u đetinjstvu i najranijoj mladosti suočava sa mračnim i neljudskim licem Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata[7] kada neposredno vidi svu grozotu i jezotu! jednog besmislenog imperijalnog rata, ali i krvave i tragične viševjekovne vjerske i etničke netrpeljivosti i omraze čije se konkretno nedjelo oličeno u masovnim ljudskim žrtvama zakonito pojavi uvijek u turbulentnim i opasnim ratnim vremenima, sav ostvareni potencijal ogromne i nedokučive ‘’skale patnje’’. Vasko, lik iz romana ‘’Nevidbog’’, razmišlja prije svega o ratu i njegovim posljedicama, ali i o zavičajnom mu Bijelom Polju, Sandžaku i Balkanu u tom ratu u trenutku kada nalazi mrtvace u Limu, pa kaže: ‘’On oseti da je glupo i zločino svako ljudsko upinjanje oko svega što je izvan potrebe našeg stvarnog tela i naše stvarne duše. U prvom redu: rat. Rat mu se pričini kao krvavo nebo nad blatom i čirevima. Ranjavati, ubijati, kasapiti i sebe i druge! Učiniti da nas telo boli, a i onako smrt nas čeka! Mora li tako biti?’’[8]… ‘’Ispred varoši oseti nekako da mu je i sam rodni grad pomalo stran. Prvi put zavičaj mu se ukaza kao zemlja. Samo kao zemlja.’’[9]

Kada je slučaj o njegovom odnosu prema biću (bitku) uopšte, svijetu i prirodi, vjerskim i religioznim osjećanjima (uključujući i ona o smrti), ali i prema ideološkim, društvenim i političkim pitanjima, teorijama i pokretima, da navedemo ove Ratkovićeve misli: ''Kosmička zagonetka se ne rešava samo naučno i filozofski već i moralno, pa i politički.''; ''Budućnost radničke klase je u duhovnom pogledu.''; ''Egzaltacija, ma koje vrste bila, čini čovjeka srećnim; tako i budistička smirenost.''[10] Njegov u određenom smislu alterego, lik iz ''Nevidboga'' Vasko, primjećuje da se čovjek može odlučiti na bilo što i društvo može organizovati život na ovaj ili onaj način, u skladu sa ovim ili onim učenjem, ali će Bog ostati uvijek po strani, ravnodušan, ćutljiv i neće na to ništa reći.[11] ''Učitelj Mijat... u crkvu nije išao. U boga nije verovao. A pričalo se da prima i neke čudne novine, koje niko drugi ne čita osim njega. Narod je stoka, govorio bi on često. Treba ga prosvetiti... I prvi put otkad je zemlja stvorena, u sandžačkoj varošici ču se reč 'socijalist'... Šta njemu smeta bog? pitao se Vasko nekoliko puta, zamišljen nad novom učiteljevom verom. Mogu ljudi urediti svoj život kako hoće, bog neće kazati ni ovako ni onako. Bog se može voleti u svakom slučaju.''[12]

''... U Jeremića (se) uvlačila ravnodušnost, najpre uzrujana, pa sve tiša i spokojnija. Da je svoje osećanje izrazio mišljenjem, rekao bi: Boga ima. Boga nema. Boga i ima i nema, u isto vreme.''[13];''Sve što se o životu kazuje, sve te bezbrojne pesničke i filozofske budalaštine, za one koji se rastaju sa njim, nisu drugo no kao za žednog naslikana voda... Život je topla krv. Život je ptica. Život je ptica bez krila. Život su krila bez ptice. Život je ptica s krilima. Život je ptica što zapaljena leti u noći. Život je jedna mala zabuna. Život je zbogom.''[14];''Svi su znali da će Miluša umreti, ali kad se to stvarno desilo, bi im kao neočekivano. 'Pa zar ja nisam znao da joj nema više spasa?' pitao se Vasko u sebi, zbunjen novim osećajem. 'O, što je nisam voleo mnogo, mnogo više!' Njemu beše strahovito i pomisliti da ga je ona jedno jutro zvala, a on ćutao. Čak ga je i majka za to prekorila. On vide sebe u tome času kao zločinca. Ovo, što se čovek iznenadi smrti nečijoj i ako je znao da je ona tu, znači li da svi mi nesvesno verujemo u čudo? Ili je to samo znak zavaravanja samoga sebe, obmanjivanja, da nam svest ne bi osećala stvarno prisustvo činjenica?''[15]   ''Filozofija...svaka menja život, koliko i hemijska formula vode vodu. Pa i sama ta objašnjavanja sveta, filozofska i naučna, znače samo utoliko ukoliko se mogu praktično primeniti. Sve drugo su neograničeni oblici verovanja.''[16]