Nikaragva u Vladi Crne Gore
Nušić bi vjerovatno danas samo promijenio scenografiju. Živka bi imala pametni telefon, Čeda bi botovao na društvenim mrežama, Nikaragva bi imao resor, ali bi poruka i dalje glasila da nije važno šta čovjek radi, već da zvuči kao da radi nešto veliko, a privid nečega takvog najbolje se stvara u ogromnoj vladi koja rekonstruiše sebe dok joj opštine rekonstruišu međunarodne odnose.
Postoji jedna izmišljotina Branislava Nušića koja je, kao i sve velike izmišljotine, mnogo stvarnija od stvarnosti. Zove se Nikaragva. Ne država, nego čovjek. Onaj nesrećni počasni konzul iz „Gospođe ministarke“, koji je ušao u književnost po tome što je predstavljao, a ne po onome što je uradio, a predstavljao je titulu bez sadržaja i ugled bez pokrića.
Više od vijek kasnije, Nušićev Nikaragva šeta po Crnoj Gori, samo što je ovoga puta dobio više stolica, više izmišljenih funkcija i mnogo ozbiljnije lice, jer je u toku rekonstrukcija Vlade koja je već toliko narasla da joj više ne prijeti opozicija, nego arhitektura zgrade, a ako se ovako nastavi, za narednu rekonstrukciju neće biti potrebno glasanje poslanika, nego građevinska dozvola.
Kao u nekoj komediji, rekonstrukcija, koja bi inače trebalo da služi da bi Vlada bolje radila, država dobila jasniji pravac, a građani efikasniju upravu, ona u Crnoj Gori služi kao odbrana od raskida koalicionog sporazuma i raspisivanja novih parlamentarnih izbora u političkoj matematici u kojoj se stabilnost mjeri brojem fotelja.
Dok se ministri raspoređuju kao inventar u novom salonu, vanjskom politikom uveliko se bave opštine, pa iako država formalno vodi međunarodne odnose (i za to ima čak dva čovjeka u Vladi), lokalni parlamenti im dopisuju fusnote. Zeta i Pljevlja odlučuju o pitanjima koja pripadaju državnoj politici, pa uskoro možda dobijemo situaciju da predsjednik neke mjesne zajednice primi ambasadora ili potpiše međunarodni sporazum. Nije problem u tome što lokalne zajednice imaju politički stav, već što je država postala toliko neodređena da svako može da popuni prazninu koju sam uoči ili izmisli.
Za to vrijeme stiže vijest iz prave Nikaragve, čiji je predsjednik Daniel Ortega najavio ukidanje izbora, jer su izbori očigledno postali neprijatna demokratska navika koja vlasti komplikuje život. U Vladi Crne Gore šok i nevjerica, jer se toga nijesu prvi sjetili, pa bi, da to predlože, zvučalo kao plagijat. Još jedan.
Nušićev Nikaragva bio je smiješan jer je imao počasnu titulu, za razliku od ovog crnogorskog koji ipak ima ministarsku moć, iako se ponaša kao da je titula dovoljna sama po sebi. Jedan je bio počasni konzul bez značaja, drugi je ministar nečega ili ničega.
Nušić bi vjerovatno danas samo promijenio scenografiju. Živka bi imala pametni telefon, Čeda bi botovao na društvenim mrežama, Nikaragva bi imao resor, ali bi poruka i dalje glasila da nije važno šta čovjek radi, već da zvuči kao da radi nešto veliko, a privid nečega takvog najbolje se stvara u ogromnoj vladi koja rekonstruiše sebe dok joj opštine rekonstruišu međunarodne odnose.
izvor: antena m
0 Komentara