Kultura

Goran Sekulović

‘’VJENČANJE METAFIZIČKO’’ RISTA RATKOVIĆA (XIV)

Jul 24, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Kroz tragične i bolne sekvence nekoliko likova u romanu, dat je zapravo kroki cijelog istorijskog, mentalnog i antropološkog bića sandžačkog i balkanskog čovjeka. Kao da Sandžak i Balkan nikad neće biti u prilici da se ''nazveraju'' i ''izgroze'' do kraja i da krenu sa jedne posve nove, čiste, svijetlije i razumnije, srećnije i ljepše osnove u novi, sasvim novi početak jednog boljeg i dostojnijeg življenja za sve njihove ljude i narode, vjere i kulture. Čak i preko razmišljanja likova stranaca i okupatorskih oficira[1], Ratković šalje jednu vrlo značajnu, opominjuću i vrijednu poruku svojim ''Nevidbogom'' da se stalno, gotovo svakog časa, klonimo i pazimo mržnje i njenog ogromnog, neizmjernog zla – nešto poput svega onoga sličnog ili u biti istog iz čuvene pripovijetke Iva Andrića ''Pismo iz 1920.g.''

Pa ipak, i na tom mučnom, krvavom i paćeničkom, gotovo raspamećenom!? Balkanu – u kome Ratkovićev književni lik Vasko, noseći hranu siromašnoj porodici u kojoj umire dvadesetogodišnji mladić, njihov hranilac, ''putem se, grizući oprezno jezik, da ne bi plakao, smejao''[2] – dešavale su se i dešavaju stvari i događaji koji bude nadu. Čak tu i tamo vrši se i osveta osveti ili odustajanje od krvne osvete! U romanu ''Nevidbog'' u odjeljku ''Oproštaj i početak'' Ratković opisuje noć kada je bilo izvjesno da uskoro Turci gube Balkanski rat a da Crnogorci ulaze u grad/Bijelo Polje i kad je Vaskov otac Obrad odustao od osvete Vehbu zbog ubistva brata Đorđa, a Vasko se ne ''osvećuje'' u prvoj (mladalačkoj) dilemi te vrste, jer mu se iznenada ukazala ''prilika da se osveti za sve dane strahovanja'' dvojici Turčina koji su bili u njihovoj kući. ''Obradu je amanet bratov padao pravo na teme. 'Kad porasteš, osveti... Ubi me Vehbo...' Prevrće mu se neki čudan talas kroz ceo grudni koš. Jedan potpuno nov, a silan osećaj, bujao je u njemu. Može brata osvetiti. Može poklati i ženu i decu krvnikovu. Može mu golim rukama džigericu izvaditi... Pokušao je...još u ono mračno doba da osveti brata, kako li ne bi smeo sad! Samo ako hoće! Ali i samo naličje toga pitanja, koje je Obrad sebi postavljao, značilo je drugo jedno pitanje: zašto učiniti sve to, sad kada je lako? Sad kada je Vehbo rob, a on, Obrad, kad može, bar nekoliko prvih dana oslobođenja, vršiti nasilja kakva god zaželi...''[3]

Odličan primjer za ilustraciju vezanosti crnogorskih pisaca za Crnu Goru i crnogorski pjezaž, crnogorski duh, mentalitet, identitet, životni i filozofski pogled na svijet, onoga što Ratković lapidarno imenuje kao ‘’zavičaj u duši’’, svakako je i opsjednutost rijekom Lim u djelima Radovana Zogovića i Rista Ratkovića.

O rijeci Lim Radovan Zogović kaže: ''Kad u kojoj od mojih pjesama ili priča 'teče' neka rijeka, to je bar u dvije trećine slučajeva – Lim. Pod pravim imenom, bez imena, pod 'preudonimom' – ali Lim...''

Iako mladi Vasko Jeremić, lik iz Ratkovićevog romana ‘’Nevidbog’’, kaže ‘’Lep je i tužan moj zavičaj!’’[4], u njemu on – radosno se kupajući i roneći u Limu – ‘’beše sretan od života. Gde bi god pogledao, mirisaše lepota i mir.''[5] U liku Vaska Ratković je zapravo nadogradio sebe, možda donekle i društveno-angažovano revolucionisao, kako je to primijetio Sreten Perović. Svega onoga što je neposredno, takoreći s majčinim mlijekom, zavičajno lijepoga i dragoga, svijetloga i dobroga, upio u đetinjstvu i najranijoj mladosti, Ratković se kasnije sjeća – dakako kada je van njega i taj doživljaj zajedno sa slikama iz đetinjstva transponuje u literaturu koja i nastaje i govori o predjelima koji su od njegovog zavičaja i đetinjstva prostorno daleko i vremenski prilično prošli, kao što je to slučaj u tekstu ‘’Igračka pred Parizom’’ – kao idealni, humanistički i čak, paradoksalno, s obzirom na sve Sandžačke protivurječnosti i istorijske i etničko-vjerske prirode, utopijski kontrapunkt evropskim i svijetskim ‘’pticama zloslutnicama’’ tik uoči Drugog svjetskog rata i nacističke najezde na Francusku: ‘’Kroz jedan zaseok dere plaha rečica. Podne uzavrelo od sunca, a noge kao da su pune crva. Odoh i nađoh vir. O sreće! Baciti se u bistru hladnu vodu! Od želje zaronih. Sunce natapa livadu rasplinutim zlatom. Najednom: klizi po livadi senka. Pogledah u nebo: avion. Sav beo kao okrečen. Možda je to golub mira, pomislih. Golub koji leti pravo u kandže jastrebu.’’[6]

Vasko Jeremić, na ovom mjestu slobodno se može reći Risto Ratković, o Limu ovako govori: ‘’Hujanje Lima, to je celo njegovo detinjstvo. To je i ceo njegov zavičaj. Uzduž i nizduž poznje on kako Lim huji. Koliko raznih glasova! Na svakih sto-dvesta koraka, drugačiji. Njegovi se glasovi menjaju i prema vremenu: je li vedro ili tmurno, tamna li je noć ili sunčano jutro, kiša li je ili umehran suton.’’[7]

   ‘’Čuveni su Ratkovićevi stihovi – ‘’Eno ga, po moru teče Lim’’ iz njegove pjesme ‘’Bar’’ koja je nastala u Egiptu, na obali Sredozemnog mora i blizu moćnog Nila.[8] ‘’Neprospavana noći, umorno moje jutro, hajdemo u Bar. Eno ga, na obali morskoj. Kadifene zavese još nisu razmaknute./Za tezgom Abisinska drema, umorna./Tri lepotice sa Malte sede polugole, umorne./Kairka jedna kunja, umorna./Crnkinja se jedva smeši, umorno./Miriše na dim duvanski, na puder i ženski znoj./Miriše na prohujalu noć./Miris je umoran./U blizini huči grad, ili je to more./Ne znam, od umora./Od konjaka se zaiskri duša, pa se ugasi./Sukne smeh razbludan, pa se ugasi./Već je dan, a laku noć!/Zbogom, devojke, sanjajte zavičaj./Ja svoj već vidim. Eno ga, po moru teče Lim.’’[9]

Na kraju ovog ogleda o Ristu Ratkoviću, na kraju njegovog i fizičkog i duhovnog  putovanja i Odisejskog povratka u rodnu mu crnogorsku zavičajnu luku-Itaku Bijelog Polja i Balkana[10], čujmo suštinsku upitnost-očuđenost Sretena Perovića: ‘’Da li se Ratković u suštini ikada otisnuo u svijet (kamo je bio), u Evropu i u Afriku? Lutao je po nekom unutarnjem usporenom ritmu, posmatrajući procese i zbivanja u prostoru i vremenu na izgled bez žara, bez direktnog angažovanja. Jasno je onda da je iz svijeta, pri povratku, donio u domovinu ono što je i odnio: bijedu (sada velegradsku i afričku), strah, glad i nemaštinu – u kontrastu sa malo spoljnjeg sjaja. Ono što ga je jedino i interesovalo: bolna strana života, ironija življenja, čulni san o bestjelesnoj sreći. Do zavičajnog praga, iz pustinjskog pijeska i pepela, dovukao je pjesnik: fatamorganu, halucinaciju, tugu. Tugu prisutnu na svim kontinentima, pojmljivu u svim zemljama, jedinu svakome pristupačnu. N a   r i j e c i   z a m r z n u t o j – o d   b o l a   p o t a m n i o   c v i j e t. S tom slikom u sebi oprostio se od svijeta onog junskog popodneva zbunjeni patnik sa Lima, prerano oronuo saharski putnik, povratnik ukleti.’’[11]

              I naravno, kako poruči Risto Ratković: ''Ne sumnjati u umetnost, njezine vode sve teku u spasonosno more lepote.''[12]

                                                 (Kraj)