Goran Sekulović
Fundinsko ‘’NE’’! Vučiću?!
Malo ko je mogao očekivati da će
Aleksandru Vučiću neko od aktuelnih vladajućih (veliko)srpskih političara u
Crnoj Gori reći ‘’NE’’!, a ne recimo neko iz DPS-a (ne samo sada u opoziciji,
već što je mnogo važnije dok su bili na vlasti – i to punih osam godina, od
2012.g. kada je Vučić pobijedio na izborima), iz čijih redova jesu pričali, ali
ne i djelali! Ako nešto i jesu, očigledno neuspješno i neefikasno, što su
pokazali i izbori 2020.g., ali i svo vrijeme od pobjede na demokratskom
Referendumu iz 2006.g. pa naovamo. Kako su to trebali da (u)rade neka se
ugledaju na svoga šefa Parlamenta, kojemu nijesu smjeli – posežući za svim
dozvoljenim demokratskim i građanskim sredstvima (masovnim protestima,
neučestvovanje u radu Parlamenta…) s obzirom na njegovu samolegitimaciju kao ‘’četničkog
vojvode’’ i osobito na istorijski međunarodno validan a vrlo važan u Crnoj Gori
kontekst samopriznatog ratnog zločinca, italijansko-fašističkog, njemačko-nacističkog
i ustaško-drljevićevskog kvislinga četničkog vojvode Pavla Đurišića – dozvoliti
izbor na tu funkciju. Sada je već kasno. Sada je na potezima Mandić i on ih
vuče (na koje i sada DPS i opozicija nema pravi odgovor) i nadati se da on uistinu
kreće i ka vrijednosnim promjenama. Jer, Crna Gora nema problema sa Srbima, već
sa velikosrbima.
Zašto ‘’Fundinsko’’, zašto ne (već
sada) Mandićevo NE Vučiću? Znak pitanja na kraju naslova kolumne pokazuje oprez
da tek treba sačekati niz narednih Mandićevih poteza (ali i njegove stranke i
pretežnog dijela srpskog nacionalnog i političkog korpusa u Crnoj Gori), bez
obzira usljed kojih okolnosti i razloga, motiva i opredjeljenja on vrši (ako
vrši) temeljan zaokret?! Dako je zaboravio ‘’otkopavanje oružja’’ i odustao od
njega, a da ćemo se ‘’još ćerati’’ to hoćemo, ali valjda u demokratskom i evropskom,
a ne ratnohuškačkom i zlom ambijentu. Bilo bi odista ljudski tužno i jadno ako
bi se sve završilo sa onim čuvenim grafitom ‘’Džabe ste krečili’’!? Ima tu sigurno
i instinkta za političkim preživljavanjem u odnosu na Vučićev brod koji ‘’tone’’
(ako i kad potone), možda već i uspostavljene konekcije sa nekim pretendirajućim
budućim vođstvom Srbije, ali i ne malog osjećaja sigurnosti i zadovoljstva sa
pređenim putem na vlasti da se može ‘’svoj na svome’’ poslati poruka koja nije
nikako na nivou autonomnih (spram Beograda) aktuelnih predstavnika Srba recimo
u Hrvatskoj, već mnogo jača, neuporedivo brojnija, u svakom pogledu utemeljenija
i strateški, infrastrukturno, institucionalizovano, medijski, NGO, civilno-sektorski
i praktično-terenski operacionalizovano, pa i državno čak, moćnija i perspektivnija.
U tome i jeste velika Mandićeva odgovornost i odgovornost grupacije – ajde da
vjerujemo prije svega iz etičkih i čojstvenih razloga – nacionalnih Srba a ne velikosrba
koju predvodi dakako u njihovoj, ali i u našoj Crnoj Gori.
U svakom slučaju, nije Mandić
Fundinu nimalo slučajno izabrao kao mjesto za, u odnosu na dosadašnje
djelovanje, nesumnjivo radikalniji otklon spram Vučića. Riječ je o čuvenoj i legendarnoj
bitci, ali ne treba nikako zaboraviti ni važnost za nacionalne Srbe u Crnoj
Gori značenja Kuča, Marka Miljanova, Srpskog nacionalnog savjeta u Crnoj Gori,
Mitropolije crnogorsko-primorske, naravno sve u njihovoj interpretaciji. No, ne
zaboravimo – istorijska nauka je već u istorijskom događanju, koncept istorije
odlučuje o tome što će biti predmet istorije. ‘’Zorno’’ se to pokazuje i u
djelovanju klerofašista – naravno na čelu sa Srpskom pravoslavnom crkvom iliti
Crkvom države Srbije – na vlasti u našoj zemlji. Zato ne zanemarimo ni
odlikovanje koje je Mandić ustanovio i njime kao prvog odlikovao Joanikija
Mićovića. Time je takođe poslao poruku na koga će se naslanjati, kao što su je
poslali obojica, i mnogi drugi iz i tadašnje i sadašnje vlasti, Crnogorcima i građanima
njegovim nasilnim, sramnim i helikopterskim, državno-terorističkim ustoličenjem
na Cetinju prije četiri godine. Dakle, od retorike i verbalizma do stvarnih djela
‘’Dalaj Lame’’ dug je put.
Na ovom portalu 22.-og maja 2024.g.
napisao sam kolumnu ’’Ko
će i kad Vučiću reći ‘’NE’’?’’ i konstatovao: ‘’Nije pitanje da li će neko od crnogorske vlasti reći ‘’NE’’! Vučiću,
jedino je pitanje samo ko će i kad to reći!’’ Zbog njene aktuelnosti ponovo je
objavljujem.
…………………………………………..
Odavno je već jasno da
je sluganstvo aktuelne vlasti u Crnoj Gori prema Aleksandru Vučiću izgubilo
svaki politički pa čak i politikantski rezon i zašlo u sferu (ne)moralne
patologije. Postalo je to pitanje očiglednog etičkog sunovrata crnogorskih
vlastodržaca i njihovog nedostojnog i sramotnog predstavljanja države Crne Gore
i njenih građana u odnosima sa Vučićevom vlašću. I nije to više pitanje ne samo
za politiku već ni za stalne i ‘’vječite’’ etničko-nacionalno-vjerske dileme o
pripadništvima i osjećanjima naših građana. Prosto, ovo je pitanje kućnog,
odnosno državnog i narodnog vaspitanja i osnovne kulture, ma koliko se i kako
svako od nas – da li treba reći tako normalno i samorazumljivo (makar i u
finesama, koje posebno na ovom prostoru, nažalost, tako često čak i život i
vrijede i znače!?), drugačije i različito – osjeća ovako ili onako u bilo kojim
već spomenutim i nespomenutim korpusima ličnog, narodnog ili pak konfesionalnog
i ateističkog, agnostičkog, panteističkog ili bilo kojeg drugog identiteta koji
nam prirodno i kulturno-istorijsko-civilizovano pripadaju kao ljudskim bićima.
Da je od etičkog do
etničkog čišćenja samo jedan mali korak nije pokazao samo tako tragičan bilans
Miloševićeve i ukupne velikosrpske zloupotrebe državnih resursa i Srbije i SFRJ
devedesetih godina prošlog vijeka u ratu protiv većine ostatka nekadašnje velike
jugoslovenske zajedničke države. Pokazuje to i sadašnji odnos i aktuelne vlasti
u Crnoj Gori i tzv. međunarodne zajednice prema Aleksandru Vučiću. Ako ostavimo
tamo njima u međunarodnoj zajednici da se sami izbore sa vlastitim
samopoštovanjem – koje dakako ne samo da ukida već naprotiv u maksimalnoj mjeri
podiže i zateže pitanje njihove odgovornosti za stanje u našem regionu!? – kada
je u pitanju njihovo sluganstvo Vučiću (mada samo udruženo djelovanje
međunarodnog i regionalnog, u ravni svake pojedine države, faktora može
obuzdati Vučićeve apetite i dovesti ga ‘’ka poznaniju prava’’, njemu koji čak
i’’žive duše’’, a opet kao ‘’mrtve’’, koristi da bi opstao na vlasti seleći ih
na izborima od grada do grada širom Srbije!?), onda nam preostaje konstatovati
nesumnjivu i nepobitnu činjenicu da manjak elementarne moralne paradigme
trenutnih ‘’državnika’’ u Crnoj Gori u poštovanju, čuvanju i svakojakoj odbrani
zemlje koju su im građani povjerili na izborima, stoji kao ‘’Damaklov mač’’ nad
njenom sudbinom i upravo zbog toga krajnje neizvjesnom budućnošću evo već skoro
pune četiri godine.
I upravo je u ovom
‘’kvaka’’, odnosno riješenje našeg ‘’Gordijevog čvora’’. U etici. U moralu.
Nije slučajno da se nekada, na početku dostojanstvenog procesa građenja moralne
prije svega politike otpora Slobodanu Miloševiću, govorilo o ‘’uspravnoj Crnoj
Gori’’, o njenom dostojanstvu i samopoštovanju. Baš je to krasilo
hiljadugodišnju istoriju crnogorsku i ostavilo trajan biljeg i pečat na
ljudskom i narodnom identitetu njenih žitelja i građana. Tako je i danas jer
tako i mora biti ako bude Crne Gore i nas njenih građana, bez obzira koliko se
razlikovali – i treba da se razlikujemo jer čemu ‘’mrtvo more’’, ali ne na
uštrb Crne Gore već na njenu polzu i opštu korist svih! – u svim sferama naše
opstojnosti: od nacionalnog, vjerskog i istorijskog osjećanja pa sve do
političkog i stranačkog (pre)grupisavanja.
Hoćemo li dozvoliti
svi onako zajedno uzevši u samo jednom tom osnovnom, elementarnom svojstvu
ljudskosti i čojstva da i dalje pristajemo – i time ostavljamo veliku hipoteku,
možda i pogubniju od one novčane i finansijske, našim budućim naraštajima i
potomcima – da kako reče Sveti Petar Cetinjski, ‘’budemo tuđa metla i lopata’’,
da ‘’ližemo tuđe šake’’, da ‘’obijamo tuđe pragove’’, da se ‘’dajemo varati’’,
da se ‘’dajemo kupovati’’, da budemo ‘’tuđa sreća’’, da se ne ‘’vrćemo sebi i
svome’’?! Dakle, da uništavamo naš život, sadašnjost, budućnost i perspektivu
iole normalnog života samo zarad toga da ispunjavamo nečije hirove i to hirove
onih koji bi nas i bukvalno u top stavili i koristili samo kao topovsko meso
kao što su nas i koristili u novijoj istoriji ‘’zahvalivši’’ se našim ogromnim
žrtvama za njihovu slobodu i elementarni narodni, istorijski i državni opstanak
na taj način što su nas okupirali, pljačkali i ubijali! A to su sve činili
prije svega baš i upravo onima – komitima i svim ostalim borcima ’’za čast,
pravo i slobodu Crne Gore’’ – koji su smogli snage, odvažnosti, poštenja,
časnosti, morala i dostojanstvenosti i rekli ‘’NE’’, ‘’NE’ svakom nasilju,
okupatoru (sjetimo see Njegoševih riječi kojima je pokazao svu moralnu i
ljudsko-čovječnu odioznost prema imperijalnim osvajačima Nemanji, Muratu i
Napoleonu i svakom drugom mogućem budućem okupatoru na čijim zavjetnim porukama
se odigrao i jedan 13-julski ustanak!), nesojluku, prevari, zločinu, ne zbog,
dakle, nikakve vjere, nacije ili pak ponajmanje politike, već zbog jedne jedine
vjere na ovim prostorima – ETOSA KAO JEDINOG ETNOSA!
Dakle, nije pitanje da
li će neko od crnogorske vlasti reći ‘’NE’’! Vučiću, jedino je pitanje samo ko
će i kad to reći! Nije potrebno i nezahvalno je sada licitirati ko bi to od
sadašnje vlasti u Crnoj Gori mogao biti, taj će se već kat-tad, prije ili
kasnije, naći i sam ‘’prozvati’’ i ‘’dozvati’’ pameti, samopoštovanju, mudrosti
i hrabrosti, razumu i samoodgovornosti, u krajnjem i pojedinačnom (elite kojoj
pripada i koju predvodi) i državnom i građanskom interesu društva na čijem je
čelu, te i standardima, zahtjevima i pravilima normalne, zdrave političke
profesije i konkurencije, Ne može se u sluganstvu i robovanju (pa čak ni u
dobrovoljnom: to bi protivrječilo slobodi kao univerzalnoj i osnovnoj suštini
ljudskog bića!) trajno živjeti, jer su interesi svake zemlje i svakog naroda
pojedinačno različiti na kugli Zemaljskoj, kako reče u svijetu najcitiraniji
autor u svim sferama stvaralaštva iz Crne Gore Milovan Đilas, ali ne smogavši
dovoljno snage i kuraži, on koji ju je itekako imao i pokazao ne malo na
djelu!, da to primijeni i na njegovu i našu Crnu Goru u odnosu na Srbiju!? I
zato neće biti nimalo lako ‘’naći’’ tog nekog iz aktuelne ‘’crnogorske ‘’vlasti
koji će ipak jednom reći okrenuvši se prije svega interesima sopstvene zemlje i
sopstvenog naroda i sopstvenih građana – ‘’DOSTA’’! i ‘’NE’’! Vučiću ili bilo
kom drugom ‘’Vučiću’’ koji se ponaša na isti nedostojan i prezira zaslužen
način spram Crne Gore! Nije lako bilo reći ni Miloševiću ‘’NE’’!, pa je rečeno,
a tako će se, to je sigurno, reći ‘’NE’’! i Vučiću.
Ovo je naprosto
pitanje i bukvalno fizičkog održanja ove države i svih njenih građana, jer u
suprotnom dovodi se u rizik elementarni opstanak u svim vidovima našeg
postojanja u Crnoj Gori, od personalno etičkog do etničko-nacionalnog i
vjerskog, jer samo u dostojanstvu i ličnom integritetu da smo svoji na svome
možemo prihvatiti slobodno postojanje i poštovanje svakog drugog i obratno.
Jedino i samo u tom slučaju međusobnog uvažavanja, ravnopravnosti i digniteta
možemo živjeti u trajnom miru, međusobnom poštovanju i (samo)razumijevanju.
Kada se to postigne – a to se postići mora i iz tog nužnog civilizacijskog i
ljudsko-samoodržavajućeg jezgra života kojega imaju svi pojedinci i narodi
ovoga svijeta će proizaći i taj uistinu budući državnik koji će Vučiću iz
vlasti Crne Gore reći ‘’NE’’! – na margine države i društva će se naći đe im je
i mjesto svi oni koji kako vidimo svom elementarnom ličnom dostojanstvu,
moralnom stavu i uspravnoj kičmi nadređuju služenje tuđim gospodarima i
njihovim ‘’metlama i lopatama’’, praveći i donoseći čak i nešto što oni sami ne
čine, poput Deklaracije o Jasenovcu i slično, koristeći velike i istinske žrtve
srpskog naroda jedino zarad lične promocije i nesuvislog, necivilizacijskog,
slijepog, inadžijskog i nerazumnog tjeranja inata svijetu i dovodeći svime time
u pitanje mir, stabilnost, perspektivu i budućnost naroda i države koji su im
dati na upravljanje.
0 Komentara