Kultura

Goran Sekulović

Djelo Aleksandra Lesa Ivanovića (VII)

Avg 15, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Leso je poetski ogolio i oglasio ontološko nebo bistvovanja i crnogorskog pejzaža i crnogorskog čovjeka

Posebno mjesto u ovom ciklusu pjesama zauzima Lesova pjesma 'Varka'' – vrlo je bliska emociji pjesme ''Ikona'' Rista Ratkovića. ''Koračam ulicom pustom gore-dolje./I ma gdje stao nogom na mokru cestu/učini mi se: na nekom drugom mjestu/radost ću neku naći – tamo je bolje.//I ređam mjesta: jedno, drugo, pa treće.../Pa opet – nespokojan i pokisao -/zanesen idem kuda me vuče misao:/neznanom kutu mira i tihe sreće.//Obiđem svaki kutak što srce zna ga,/neću li igdje njezin osmjeh sresti./Al svud je, svud je isti: radosti nigdje traga/što mi se tužnom prisni na mokroj cesti.''[1]

Ostaje vječiti usud, zov i mam, čežnja i gotovo vapaj i krik za Drugošću, za Drugim, Drugim bićem, ženom, čovjekom, biljem, zvjerinjem, radošću, srećom, mirom, spokojem, Drugom obalom, daljinom, stazom, Drugim putem, drumom, odlaskom, rastankom, povratkom... ''Rijeka bljeska sitno namreškana/ko da na vodi treperi krljušt riblja./Odronjen kamen tišinu uznemiri:/u zrak se vinu plotun ptica iz šiblja.//A tamo na drugoj strani rijeke/što oblake u vodi ljuljka,/osunčan plamti kroz goru put/i gasi se iza brežuljaka.//Odbjeglog jata još drhti šum/i u srcu se čežnja rodi:/o, zašto uvijek mami drum/što na drugu stranu vodi?''[2]

Pjesnik, ili kako sam za sebe kaže ‘’ja uklet pjesnik’’, samo prebiva i korača zemljom, ali stvarno živi jedino na nebesima, kao sužanjski ''kradljivac neba'' – jedino tako može preživjeti, jer kako reče Ivo Andrić: ''Ovaj svijet je carstvo materijalnih zakona i animalnog života, bez smisla i cilja, sa smrću kao završetkom svega'' – koji ''za mir srca'' osjeća neugasivu čežnju i ''tugu za nebom'': ''Sjaj čudni jedan zapad toči./Na zemlju nebo slazi kradom:/nose ga, nose žutim gradom/prozorska stakla, vode, oči//Sjaj čudni jedan zapad ima:/visoka stabla k njemu streme,/put njega noćas ptice nijeme/odleću pjane, u jatima.//Od sjaja toga neba, pijan,/za mir ti srca molbu šaljem,/ja uklet pjesnik, teškim maljem/života patnog izubijan.''[3]     

Lesova ''tuga za nebom'' nije tuga za nebeskim metafizičkim i onostranim prostorima, već sasvim ovozemaljskim sjajnim i svijetlosnim čemu je neprekidno težio čitavog života, a koji ga odvode i dovode do mile i jedine mu domovine Crne Gore (ili kako bi rekao Milovan Đilas: ''jednom čovjek pada tjemenom na tle''), odnosno do diskretno emocionalno i misaono intoniranih patriotskih pjesama ''Daljine'', ''Nad Budvom'' i ''Povratak''. ''I ode čovjek, spokojno, mirno ode,/i raskine sve niti rodnog kraja!/i ne zna tugu drumova koji vode/iz siromašnih, ukletih zavičaja!//
Nekad vas i ja proklinjah, brda siva,/i pitah sebe: drum uz strane bijeli:/istrgnut konac moje čežnje nije li/što se u modru daljinu ušiva.//Želju nivljah u duge noćne sate/da rodnog kuta ostavim toplo krilo/i odem nekud u strane nepoznate,/ne bi li tamo i meni bolje bilo.//Al' kad se trudan u rodno vratih polje/sa prvog svoga sanjanog putoloma,/nikada više ne saznah za što bolje/od dragog mira i sreće što sam doma.//Ja i sad gledam sa čežnjom vrh planine/nad kojim nebo u sjajan luk se svija,/jer ljudskom srcu bolne su sve daljine,/al' zavičaj je daljina najbolnija.’’[4];''Dolje, u bljesku svjetlosti i prostora,/bijeli se u suncu Budva:/s planine kao da se snijega grudva/skotrljala do samog mora.//A za njom puklo u beskraj, u daljine,/provalilo i nebo što ga srijeta/i raspučilo prostore put svijeta/široko more moje domovine.''[5];''Ravnicom sremskom voz me nosi/u rodni krš daleki./Pa čas su travni sjenokosi,/čas ljuti kamen neki.//To zov se meni rodni priču,/to putem snim o njemu,/pa zato jutros brda niču/po ravnom, pustom Sremu.''[6]

Leso redukuje skoro do nule, skoro do brisanog  prostora, do bijeline, do čistine, do čahure, ogoljele i napuštene – do praznine postojanja i prirode i ljudi, do u biti zapravo njihovog obostranog nepostojanja!, do ‘’kućišta’’ (‘’Dva doma nekad u večeri studne,/sad trošne međe puste i bezljudne…’’[7]) – ne samo ‘’predmet’’ svoga pjevanja, svoje misli, svoga ośećanja, svoje duše, svoga srca, već i sve što postoji, čitavu pozornicu čovjeka i svijeta, cjelokupno biće/bitak i sve fenomene njegovog postojanja/bićstvovanja/bivstvovanja. Ovaj Lesov pjesnički postupak je suprotan npr. Zogovićevom pristupu i u njima je u određenom stepenu i razlog Lesovom lakšem a Zogovićevom težem kontaktu i prijemu kod šire čitalačke publike.

Van onoga što je rekao, odabranim, probranim, svedenim, škrtim ali jasnim, ‘’učinkovitim’’, kristalno čistim i zvonkim, slikovitim jezikom, ostalo je mnogo i premnogo materijala i građe koja se nije našla u pjesnikovim bolnim i usamljenim opservacijama. Jer, Leso je pjevao samo u trenucima u kojima je to mogao i morao! uraditi, u onim trenucima u kojima je bol i gorkost tužnog i praštajućeg osmijeha, kao odgovora na sve ljudske zlobe i pakosti, rastao i uzvisivao do one tačke usijanja od koje se ne može odvojiti i potonuti u bezimeno i bezglasno (ne)postojanje.

‘’Pjevajući o bolu, sa vječito prisutnom smnjom u bolje i svoju snagu, u samog sebe, pun tuge i umora, ali i gordosti ljudske, Aleksandar-Leso Ivanović i njegovo stvaralaštvo, mada ne obimno, ostaje u našoj književnosti kao dragulj. To je onaj pravi slučaj kada poeziju piše život. A taj život, iako pun gorčine, nalazio je izliva u samo rijetkim, možda najtežim, trenucima. Pjesnik je mnogo više nosio u sebi nego što je saopštio čitaocu, priznao sebi, svom prijatelju ili porodičnom krugu. Kao što je bio skučen u svom bolu u zadnjim svojim trenucima, uvijek nježan i tih, i kao što je moleru govorio: ‘Kuhinju možeš okrečiti svježijom bojom, jer dosta je duša okrečena sivo’, tako je sa malo riječi, rijetko, ali snažno i kristalno jasno istakao najljepše stranice savremene crnogorske poezije…’’[8]

Leso je redukovao, najprije, ono što će opjevati, ono što zaslužuje njegovu ljudsku i poetsku pažnju. No, on redukuje zatim i samo to biće koje je zaslužilo njegovo, od bogovskog dara i reda, porijekla, zakona i sudbine!, zapažanje i znamenje. Redukuje ga u smislu onog njegovog, bivstvujućeg sui generisa, koji će preko pjesnika progovoriti čistom i ontološkom svojom suštinom. ‘’Na kraju’’, redukuje Leso i način i arsenal svog pjesničkog alata, svoj jezik i svoje riječi kao njegovo najosnovnije i najubojitije ‘’oružje’’ u utopiji, nadi, želji i nužnom stvaralačkom konačnom! ‘’obračunu’’, i bez njegove volje, sa svim! onim što je iz njega samog,  dakle, u konačnici moralo izaći, viđeti svjetlost dana i javne pozornice, te kao takvo – uistinu samo i jedino Lesov ‘’proizvod’’, Lesovo pregnuće i uzdignuće iznad čamotinje i sivila provincijskog duha, ali i sveopšteg i univerzalnog (ne)duha uprośečivanja i ništožnosti – finalno progovoriti, ostati zapisano i predato u nasljeđe budućnosti.