Kultura

Goran Sekulović

Djelo Aleksandra Lesa Ivanovića (VIII)

Avg 17, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Leso je poetski ogolio i oglasio ontološko nebo bistvovanja i crnogorskog pejzaža i crnogorskog čovjeka

Redukujući sve što je suvišno da bi iskazao ono što mora, može i treba i smije! samo on iskazati i (o)pjevati, Leso na najmanju moguću mjeru i na najmanji mogući pjesnički zanatski i umjetnički način i dar svodi svoju poetsku riječ. Time zapravo na najadekvatniji i najkompatibilniji način likovno i vuzelno opjevava, ‘’slika’’ i prirodu i čovjeka, i spoljašnjost materije i unutrašnjost duhovnosti, i pejzaž okolnog prostora i pejzaž sopstvene duše, i čapure i divlje i samotne drače i iste takve ljude, ljude-śenke i njihove sve, pa i one najbolnije i najtragičnije, najneprolaznije, uspomene, daljine, horizonte i medaljone poput nestalih dragih i ljudi, i zbivanja, i događaja, i vremena, i predjela, i prostora, i pejzaža, iz antologijskih pjesama ‘’Jutra jugova’’ i ‘’Kari Šabanovi’’.

‘’Skriše se oku modri bregovi,/skuči se vidik u krug najuži;/cestama kruže lišća zbjegovi/i navriješe kiše – zajuži.//Pogledaš – puti lišćem zasuti./U sjetnu želju misli potonu:/svi srcu dragi blizu da su ti/kao da čekaš uru potonju.//Slomi te neka tuga prastara/što je i predak ćutke tugova/uz mukli zveket starih lastara/u davna neka jutra jugova.’’[1];‘’Sjećanje me lakom tugom ovi:/… veče slazi i miriše lipa./Kroz sumrak se čuje kolska škripa,/- s puta idu kari Šabanovi.//Mi u susret otrčimo k njima,/a kari nas vrate srećne kući/i sivom nas džadom truckajući/o pređenim šapću drumovima.//Mili dani, moji sni nestali,/kao da ste svi u jutro neko/na kare se kradom ukrcali/i otišli od mene daleko.//Zalud uho sad zvukove lovi,/zalud oko daljinama pipa:/davno više ne čuje se škripa,/niti idu kari Šabanovi…’’[2];

Stevan Raičković piše o pjesmi ‘’Kari Šabanovi’’: ‘’… Od svih Ivanovićevih strogo izabranih pesama posebno (sam) izdvojio onu pod naslovom ‘Kari Šabanovi’. Bar za mene, nimalo slučajno… Ova pesma, po mom skromnom mišljenju, poseduje neka od onih takozvanih zagonetnih svojstva koja se ne daju tačno odrediti i imenovati, ali za koje smo svesni da u pesmi postoje kao ‘nešto’ što nas magnetski privlači i vezuje za nju, na takav način, da nas podsvesno gotovo razrešava i bilo kakve potrebe da se u sumu onih reči koje se nalaze u pesmi udubljujemo ili da o njima naknadno razmišljamo.

… Tema sasvim uobičajena: lament nad prohujalim detinjstvom.
U ceo ovaj poznati i odvajkada debelo izrabljivani pesnički, zapravo, lirski kontekst, Aleksandar Ivanović – sem svoje specifične i originalne sličice – čini mi se da sadržajno ne unosi ništa drugo novo i nepoznato.
U čemu je onda tajna tako neodoljive privlačnosti ove pesme koja je postala nezamenljivi sinonim i za samo pesnikovo ime?

Ni u njenom izrazu ne bi se mogao potražiti odgovor na ovo pitanje.

Versifikacija ove pesme gotovo nijednim svojim elementom ne skreće na sebe pažnju: pesma se metrički ravno kreće u sasvim pravilnim desetercima (asocirajući na Jesenjina u Pašićevom prepevu), rime su poznate i bez ijednog iznenađenja, leksika je standardna i uglavnom ispomoćna – u službi deskripcije.

Pa ipak bi ja ono ‘nešto’ potražio baš u ovoj poslednjoj odrednici, u jednom leksičkom spregu za koji mi se čini da je svojim dvostrukim refrenskim prisustvom prožeo i ozvučio čitavu ovu pesmu zaista jednim izuzetnim melodijsko-koloritnim valerom.

Reč je naravno o spregu – kari Šabanovi.
Ako bismo reč kari (italijanski carro) zamenili nekim uobičajenim (književnim) sinonimom iz našeg jezika, a Šabanovi takođe jednim od rasprostranjenijih ličnih domaćih imena – da li bi naš doživljaj ove pesme bio isti?
Recimo: kola Jovanova.

Nije uputno, čak je i grubo i sa primesom neke vrste estetskog (da ne kažem i duhovnog) nasilja, vršiti ovakva poigravanja sa jednim odavna postojećim poetskim – i to još dragim – tekstom.’’[3]

Vidimo da je Raičković ono ‘’nešto’’ što od svih drugih pjesama odvaja pjesmu ‘’Kari Šabanovi’’ našao u jezičkom, ‘’leksičkom spregu’’, po kome je pjesma i nazvana. On je dobro primijetio da bi prilikom bilo kakve zamjene ove pjesme – odnosno njenih riječi, sa nekim drugim riječima, izrazima i pojmovima – došlo neminovno do duhovnog, estetskog, stilskog, etičkog, ali i jezičkog nasilja. I to bi bilo i jeste u tom slučaju nasilje nad crnogorskim jezikom! I ne samo ova čuvena pjesma, već i sve Lesove pjesme i cjelokupno njegovo djelo je najbolja i najsvečanija, najotpornija, najkulturnija i najcivilizovanija, najidentitetskija i vječna potvrda i opravdanost, činjenica i dokazna sadržina o postojanju crnogorskog jezika, jer je i mišljeno i uobličeno, odnosno (o)pjevano, (is)kazano i (na)pisano upravo na tom jeziku.

Leso je kao i, na primjer, Radovan Zogović, takođe dao pregršt najsuštinskijih odlika Crne Gore i Crnogoraca, ali je za razliku od Zogovića to učinio iz posve mirnodopskog rakursa. I to ne samo mimoilazeći ratni period Prvog i Drugog svjetskog rata, već gotovo u cjelini i sve druge ključne protivriječnosti, uspone i padove, teme i dileme crnogorske i Crne Gore, sav njen bunt i prkos, buku i bijes, koji su je oblikovali tokom više decenija u presudnim vremenima i događajima novije njene istorije. Tu je riječ i o nepostojanju – makar ni u refleksima i odjecima – ni atmosfere prije Drugog svjetskog rata u Crnoj Gori, zatim ni one ratne, pa čak ni poratne, iako se nikako ne može reći da se Leso nije u nekim svojim pjesmama doticao tih burnih vremena, makar ih sažimao i simpatisao samo u svojoj duši i najdubljoj intimnosti. Ili, kako sam Leso kaže: ‘’Za vrijeme okupacije, pod utiscima sopstvene promašenosti, bio sam pasivan, antipatičan. Ipak, bio bih nepravedan prema samom sebi kad bih rekao da sam ikad u duši bio neprijatelj progresa, ali je tačno da se za vrijeme ove krvave borbe, najviše iz sentimentalnih obzira prema porodici, kod mene svodilo sve na pasivno, gotovansko priželjkivanje ove pobjede.’’[4]