Politika

Bog nije Joanikije, a uniforma nije privatna garderoba

Avg 17, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Crnogorski forum: Ministarko Vujović, odgovorili ste na pitanje koje niko nije postavio

Povodom odgovora ministarke kulture i medija Tamare Vujović nezavisnom poslaniku Miodragu Lakoviću, Crnogorski forum smatra potrebnim da ukaže na ozbiljnu zamjenu teza u njenom tumačenju sekularnosti države.

Ministarka Vujović kaže da „sekularnost države nije progon Boga iz života njenih građana“, da „uniforma ne oduzima čovjeku vjeru“ i da se episkopu ne ljubi ruka iz podaništva, već se od njega „uzima blagoslov“.

Ministarko, niko nije tražio progon Boga. Niko nije tražio zabranu vjere. Niko nije tražio da bilo koji građanin krije krst, polumjesec ili svoja uvjerenja, navode iz Crnogorskog foruma.

Njihovo saopštenje prenosimo integralno.

Predmet rasprave je nešto sasvim drugo. Bog nije Joanikije.

Vjera nije crkvena hijerarhija.

A, državni službenik na službenom zadatku nije privatno lice.

Upravo tu granicu Vaš odgovor potpuno preskače.

Poslanik Laković je veoma precizno ukazao da je lice u uniformi na službenom zadatku sprovođenja zakona i zaštite ustavnog poretka i da javni funkcioneri i službena lica predstavljaju institucije u kojima rade ljudi različitih vjera i uvjerenja, kao i građane različitih konfesija koje te institucije štite.

To nije ateizam.

To se zove institucionalna neutralnost.

Član 14 Ustava Crne Gore propisuje da su vjerske zajednice odvojene od države i da su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova.

Obratite pažnju na oba dijela te ustavne norme, ministarko.

Država štiti pravo vjerske zajednice da bude slobodna.

Ali upravo zato država mora ostati odvojena od nje.

Sekularizam zato nije zabrana da Danilo Šaranović, Aleksa Bečić ili bilo koji drugi funkcioner budu pravoslavni vjernici. To je njihovo neprikosnoveno privatno pravo.

Ali kada nastupaju kao ministar, potpredsjednik Vlade, direktor, policijski službenik ili predstavnik državnog organa, oni više ne predstavljaju samo sebe i svoja lična uvjerenja. Predstavljaju državu.

A država nema „svog episkopa“.

To je možda najproblematičniji dio Vaše formulacije, ministarko.

Kažete da policajac, vojnik, ministar ili vatrogasac ima pravo da uzme blagoslov „od svog episkopa“.

Privatno čovjek može imati svog episkopa.

Državna uniforma nema svog episkopa.

Ministarsvo nema svog episkopa.

Policija nema svog episkopa.

Vojska nema svog episkopa.

Vlada Crne Gore nema svog episkopa.

Jer su njihovi „svi“, pravoslavci, muslimani, katolici, pripadnici drugih vjerskih zajednica, agnostici i ateisti.

I upravo je to suština građanske države.

Evropski sud za ljudska prava ne tumači sekularnost onako kako je Vi predstavljate. Sud naglašava da država, u odnosima sa različitim religijama, vjerama i uvjerenjima, ima obavezu da ostane neutralna i nepristrasna, upravo radi očuvanja pluralizma i pravilnog funkcionisanja demokratije.

Štaviše, praksa Evropskog suda pokazuje još nešto što direktno ruši Vašu konstrukciju da je svako insistiranje na neutralnosti službenika nekakav „progon Boga“: Sud prihvata da države, pod određenim uslovima, mogu propisivati ograničenja javnog ispoljavanja vjerskih obilježja državnih službenika na radnom mjestu radi zaštite neutralnosti javne službe i prava korisnika tih službi.

Dakle, sloboda vjeroispovijesti postoji, ali iz nje ne proizlazi pravo da se privatna vjerska pripadnost državnog službenika poistovjeti sa njegovom službenom funkcijom.

I to je pravna i demokratska lekcija koju ste u svom odgovoru izostavili.

Niko nije rekao da se policajac u privatnom životu ne smije prekrstiti.

Niko nije rekao da vatrogasac ne smije otići u hram.

Niko nije rekao da ministar ne smije vjerovati u Boga.

Ali je potpuno legitimno i neophodno pitati:

Da li je primjereno da službeno lice tokom izvršavanja službenog zadatka, u uniformi i pred javnošću, demonstrira religijski odnos prema poglavaru jedne vjerske zajednice?

Jer uniforma nije privatna garderoba.

Uniforma predstavlja instituciju.

I nije slučajno što i Kodeks policijske etike insistira da policijski službenik u vršenju ovlašćenja djeluje zakonito, profesionalno, tolerantno i pravično i da svojim ponašanjem čuva profesionalni integritet službe.

Zato je Lakovićev primjer sa službenim automobilom veoma precizan.

Ako prihvatimo Vašu logiku da se svako javno ispoljavanje lične vjere tokom službene aktivnosti mora prihvatiti kao neprikosnoveno privatno pravo službenika, gdje onda povlačimo granicu?

Da li bi bilo prihvatljivo da službeno vozilo MUP-a za Badnji dan ima hrastove grančice i krst?

Da li bi službene prostorije trebalo uređivati prema vjeroispovijesti rukovodioca?

Da li bi svaki ministar mogao službenu funkciju javno obilježavati simbolima svoje konfesije uz obrazloženje da mu „funkcija ne oduzima vjeru“?

Naravno da ne.

A razlog je jednostavan: zato što postoji razlika između čovjeka i funkcije, između privatnog i službenog, između vjernika i države.

Ovdje se ne radi o slučajnim propustima, već o opasnoj političkoj matrici i sistematskom pokušaju uvođenja Crkve Srbije u Crnoj Gori kao de facto državne religije. Od ustupanja riječi mitropolitu Joanikiju na zvaničnim državnim proslavama poput one na Vučjem dolu, preko selektivnih poziva na državne komemoracije na Fundini, pa sve do scena iz Herceg Novog dok zemlja gori- na djelu je kontinuirano rušenje sekularnog karaktera države.

Evropska unija posmatra ove procese. Suštinski standardi EU zahtijevaju depolitizovanu, profesionalnu i vjerski neutralnu javnu upravu. Prikriveno uvođenje jedne crkve u državne i protokolarne strukture direktno narušava vladavinu prava, gura Crnu Goru van okvira evropskih vrijednosti i usporava naš EU put.

Posebno je zabrinjavajuće što ministarka kulture i medija pokušava debatu o institucionalnoj neutralnosti da prebaci na teren navodnog „progona Boga“.

To nije argument. To je emotivna zamjena teza.

Kritika ponašanja javnog funkcionera nije kritika pravoslavlja.

Zahtjev za neutralnošću policije nije zabrana vjere.

Odbrana sekularnosti nije ateizam.

A kritika javnog ljubljenja ruke Joanikiju nije „progon Boga“.

Jer, ponavljamo, Bog nije Joanikije.

Joanikije je vjerski velikodostojnik jedne vjerske zajednice, dok je Crna Gora država svih svojih građana.

I upravo zato nijedan ministar, direktor, policajac, vojnik ili vatrogasac nije manje vjernik ako tokom službenog zadatka svoje lične religijske običaje ostavi izvan svoje službene uloge.

Naprotiv. Time pokazuje da razumije težinu uniforme koju nosi i države koju predstavlja.

Vjeru mu niko ne oduzima.

Od njega se traži samo da zna kada nastupa u svoje ime, a kada u ime Crne Gore.

To je razlika između sekularne države i konfesionalne države.

To je razlika između institucije i crkvene hijerarhije.

I to je, ministarko Vujović, upravo ono što bi jedna ministarka kulture i medija evropske, građanske i ustavno sekularne države morala prva da razumije i brani, zaključuje se u saopštenju Crnogorskog foruma.