U fokusu

Goran Sekulović

Crna Gora je bila crnogorska, sada je i crnogorska

Avg 26, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Identitetske teme koje su izuzetno važne za našu zemlju (svaka država se na njima temelji) blizinom izbora sve se češće rabe. U prošloj kolumni sam pisao o ‘’Fundinskom ‘NE’! Vučiću?!’’ i konstatovao da od ‘’retorike i verbalizma do stvarnih djela ‘Dalaj Lame’ dug je put’’. Da bi ga skratio, za početak, bilo bi ‘’dovoljno’’ da se prizna postojanje nas Crnogoraca i da nam se omogući, između ostalog, da formiramo Crnogorsku nacionalnu zajednicu i njen odgovarajući Savjet (u okviru koga će se naći i predstavnici Crnogorske pravoslavne crkve), budući da smo sada jedina nacija u zemlji koja je nema. Bio bi to udar ne samo na mnoge unutar vlasti, već i opozicije. Ako je mislio da se pomirenje drugačije vrši, onda je u krivu. Ovo pod pretpostavkom da iskreno želi pomirenje a ne da Druge uobličava onako kako on smatra da treba da izgledaju. O svemu ovome sam pisao u knjizi ”Crnogorsko pomirenje crnogorstva i srpstva” iz 2002.g., misleći na pomirenje u smislu neophodnosti i nužnosti dijaloga svih u Crnoj Gori, osobito Crnogorskih Crnogoraca i Crnogorskih Srba u svrhu daljeg mirnog, kulturnog, održivog, civilizacijskog i demokratskog saživota svih građana u našoj zemlji (alternativa tome može biti i jeste samo rat i stalni konflikti) bez obzira na njihova istorijska, etnička, nacionalna, vjerska i politička ośećanja i opredjeljenja, a preduslov je samo jedan: priznanje i poštovanje suverene crnogorske države, tj. samostalne i međunarodno priznate države Crne Gore. Kao moto knjige uzeo sam riječi Rada Šerbedžije: ”Pa jako dugo nisam bio u Crnoj Gori… Ne ide mi se, brate, u zemlju podijeljenu popola, shvataš. Dok se ti ljudi ne dogovore između sebe, stvarno mi se ne ide tamo. Nekako mi je to tako nešto neprirodno i tužno.”

Na promociji knjige su govorili don Branko Sbutega, prof. dr Risto Kilibarda i dr Čedomir Bogićević. Moja je poruka bila da duhovne i političke elite crnogorskih Crnogoraca i crnogorskih Srba moraju jedni druge priznati da su autentični predstavnici ‘’svojih’’ etničkih, nacionalnih, vjerskih etc. grupacija u zemlji. Sljedstveno ovome, upravo onoliko koliko danas Mandić realno konstatuje da je Crna Gora bila srpska (svakako iz ugla njihovog svjetonazora) a da je danas i srpska, i mi (crnogorski) Crnogorci moramo konstatovati da je Crna Gora bila crnogorska, a da je danas i crnogorska. Podaci sa popisa su neumoljivi. Bez obzira na izvorno, zajedničko etničko-narodnosno crnogorstvo (crnogorski Srbi će reći etničko srpstvo), u Crnoj Gori danas žive dva nacionalna korpusa, dvije nacionalne zajednice, Crnogorci i Srbi. Realni, ozbiljni i odgovorni političari moraju uzeti u obzir stvarno stanje na terenu, a ne (svoje) želje, predviđanje, očekivanje, pizme, predrasude, pa ih ideološki projektovati u budućnost. Živi se i donose odluke u ovom vremenu i sa sadašnjim konkretnim ljudima zarad upravo njihove bolje śutrašnjice.

Na posljednjem popisu četiri procenta Crnogoraca je manje, a isto toliko procenata Srba je više u odnosu na pretposljednji popis. Da se ne bi dalje ‘’ćerali’’, vrijeđali, mrzjeli, optuživali, konfrontirali, dijalog je nužan i saživot u miru i međusobnom poštovanju. I nije vlast nužna ako hoćemo iskreno taj cilj, već odgovarajuće društvo, ljudi, institucije, vrijednosti. Vlast je nužna ako se pomirenje ne želi iskreno već se želi prevarom, falsifikatima, etničkim inženjerstvom, istorijskim revizionizmom da se i dalje srbizuju i posrbljavaju Crnogorci ili pak obrnuto, ako se želi ‘’ubjeđivati’’ nacionalne Srbe u Crnoj Gori (Crnogorske Srbe) da su oni Crnogorci a ne Srbi. Valjda i većina crnogorskih Srba vidi da im nema puta u ‘’srpski svet’’ sa svojom originalonošću, jer otuda tvrde da ‘’Crnogorski Srbi’’ ne postoje, da nema ‘’Mitropolije crnogorsko-primorske’’, jednostavno da nema jednog jedinog subjektiviteta kojim bi se Crnogorski Srbi deklarisali kao takvi. Ostaje im samo Crna Gora u kojoj ih čekaju njihova braća, kumovi, komšije, prijatelji, ako žele da grade i sačuvaju zajedničku nam domovinu Crnu Goru! Jeste da je nažalost Amfilohije Radović svojim izjavama za vjek vjekova udaljio crnogorske Srbe od Crnogorskih Crnogoraca, te da Crnogorci ne mogu prihvatiti tuđu crkvu kao svoju, crkvu koja je bila dželat nad njihovom Crnogorskom crkvom, ali će Crnogorski Srbi u post-Amfilohijevom dobu morati tražiti modus vivendi svog autentično svake vrste svjetonazora u Crnoj Gori pod pretpostavkom njegovog trajnog (u)ništenja od strane Beograda, a k tome izgleda manje-više, prije ili kasnije sve ide i tome nas istorija uči, ako nas ičemu uči! Paradoksalno, izgleda da im identitetski i svjetonazorski legitimitet mogu dati samo njihovi ‘’neprijatelji’’ – (crnogorski) Crnogorci u Crnoj Gori. Da bi tog neprijateljstva konačno civilizacijski nestalo, na početku je potrebno od aktuelne vlasti dati svaki institucionalni i vrijednosni etnički, nacionalni, religijski, etc. legitimitet i legalitet (crnogorskim) Crnogorcima u Crnoj Gori, kojega oni, tj. mi nijesmo imali ni za vrijeme vlasti DPS-a i ostalih suverenista. Crna Gora sa svojim istorijskim i duhovnim veličinama i svecima, državnicima, pjesnicima i filozofima, ima civilizacijske i humanističke širine da prihvati kao svoje na svome i Crnogorske Srbe i crnogorske Crnogorce.   

Jula 31-og 2021.g. na Portalu Analitika objavio sam tekst: ‘’Kako su se Raška i Zeta ’pregonili’?’’ Tiče se položaja Crnogorske pravoslavne crkve koji je identitetski jako važan dio jedne civilizovane i uistinu pomirene Crne Gore. Zbog njegove aktuelnosti ponavljam ga jer može biti prilog istinskom pomirenju unutar Crne Gore.

‘’Jasno je već poodavno da pitanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve (CPC-a), nije izolovano, već pitanje koje je sudbinski povezano sa budućnošću Crne Gore, te pravcem razvoja crnogorske države i crnogorskog društva, odnosno, ono je integralno sa ostalim nacionalnim osobenostima Crnogoraca. Iako sam i sam autor nekoliko knjiga o upravo toj problematici – što je samo kap u moru ogromne odgovarajuće literature – koja dakako ne ostavlja nikakvu dilemu o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, uvijek je i dalje interesantno, poučno i pravi je izazov suočiti se sa insajderskim priznanjima i potvrdama o svemu tome, dakle sa istorijskim izvorima, činjenicama i knjigama samih srpskih autora. U prilog tome pogledajmo kako najpoznatiji srpski naučnici i istraživači dokazuju da Sveti Vladimir nije bio prvi srpski, već prvi zetski, tj. dukljanski i crnogorski svetac. Slijedi kratka analiza ključnih teza knjige ’’Sveti Jovan Vladimir’’ autora dr Čedomira Marjanovića. Knjiga ’’Sveti Jovan Vladimir’’ izdata je u Beogradu 1925.g. povodom, kako se kaže, devetstogodišnjice proslave Sv. Jovana Vladimira. Dr Čedomir Marjanović, inače pisac ”Istorije Srpske crkve” i upravitelj muške učiteljske škole u Beogradu, iznosi stav da je Sv. Vladimir prvi srpski svetac i da je bio za Srbe ono što je za njih poslije njega bio Sveti Sava. Dakle, Sveti Sava prije Svetog Save. Ali, u objašnjenju zašto se sveti Vladimir ne spominje kod Srba, Marjanović zapravo dokazuje da sveti Vladimir nije prvi srpski, već prvi zetski, tj. dukljanski i crnogorski svetac. I ne samo to, Marjanović pokazuje suštinu trajno prisutnog, i u prošlosti i u sadašnjosti, svesrpskog ili velikosrpskog imperijalnog, nacionalističkog, šovinističkog i asimilatorskog apsolutnog negiranja Crne Gore i Crnogoraca. On dokazuje kao potpuno istinitu tezu da je Raška Zetu smatrala za tuđu i neprijateljsku zemlju (poznato je da su Raška i Zeta više puta ratovale s promjenljivom srećom – za vrijeme Vojislavljevića Zeta je bila nadmoćnija), koju je kao takvu Stefan Nemanja predao maču i ognju okupiravši je vojnički i kulturno.

Uostalom, svi najpoznatiji srpski istoričari decidno pišu da je Raška na čelu sa Nemanjom pokorila i okupirala Zetu. Dakle, Marjanović piše: ’’Pitanje može biti sada u tome zašto se on ne spominje u knjigama pisanim u Raškoj? Ali i to je razumljivo. Raška i Zeta pregonili se. Za Rašku to je bio zetski knez, a ne srpski. Zbog toga Raška je gledala da svuda ponizi i sebi da potčini slavu Zete, pa tako i ovde učinila. Evo, samo tak bar ja mislim da je slava Vladimirova išla po Albaniji do reke Semeni, po Maćedoniji do Ohrida i Vladimira,ali u raškim knjigama nigde se i ne spominje ime Vladimirovo ni kod Domentijana, Teodosija, Danila i dr, a u Srbljaniku, gde su mnogo manji od njega dobili službu i sinaksar, o Vladimiru ni pomena nema.’’ (Podvukao G. S.)

I još samo tri detalja o kojima piše Marjanović. Prvi: u Zeti kraj Ribnice nije bilo pravoslavnog svještenika da bi krstio Nemanju koga je dakle najprije krstio katolički, a tek potom u Raškoj pravoslavni svještenik. Drugi: Marjanović piše da sveti Sava nije uspio da oformi pravoslavnu Mitropoliju u Bosni, ali da jeste u Zeti, sigurno zahvaljujući tome što je prije toga jedno dvije generacije ona bila temeljno vojnički razrušena i uništena, dakle, okupirana i pripremljena za pravoslavnu Mitropoliju s obzirom da se Nemanja bio strateški okrenuo istočnom hrišćanstvu. Treći: mnogi okupatori koji su vojnički pobjeđivali potom su bili pobijeđeni trajnom kulturnom i duhovnom pobjedom od strane onih koje su prethodno bili pobijedili vojnički.

To je slučaj i sa Dukljom, Zetom i Crnom Gorom, koja je znala da se odbrani ne samo vojnički, već u rijetkim trenucima kada je vojnički bila pobijeđena i da se odbrani i zapravo pobijedi kulturno i duhovno sa svojom autentičnošću identiteta i samosvijesti koja proističe iz osobenog geopolitičkog, duhovnog, vjerskog, kulturnog, filozofsko-etičkog, jezičkog i svakog drugog etničkog, narodnog i nacionalnog bića. Marjanović piše da je Zeta pod Vladimirom bila razvijena hrišćanska država i kultura, što se kasnije nastavilo i u doba Stefana Vojislava, Mihaila i Bodina, a poslije okupacije Nemanjića i u doba Balšića i Crnojevića sa krunom ”Oktoiha”, prve crnogorske štampane knjige, što je sve dokaz osobenog identitetskog i duhovnog razvoja jednog društva i jedne autentične civilizacijske snage, političke volje i kulturne supstancije državotvornosti kao njene srži koja traje više od hiljadu godina baštineći vrijednosti i Istoka i Zapada, pri čemu je nesumnjivo da u svojoj bogatoj kulturnoj i vjerskoj raznolikosti nezaustavljivo i prirodno inklinira i pripada zapadnoevropskom političko-državnom, kulturno-vjerskom i civilizacijskom krugu.

 I iz ovoga je jasno zašto pitanje Crnogorske pravoslavne crkve nije izolovano, već pitanje koje je, dakle, sudbinski povezano sa budućnošću Crne Gore i pravcem razvoja crnogorske države i crnogorskog društva. I zašto je pitanje Crnogorske pravoslavne crkve integralno sa ostalim nacionalnim osobenostima Crnogoraca. Ali je jasno i zašto se sve ovo nužno u narednom periodu mora izraziti i konstituisati kroz političku reprezentaciju nacionalnog crnogorskog korpusa i unutar same matične crnogorske države, tj. da je to ono pitanje koje se tiče svih suštinskih aspekata Crne Gore i crnogorskog naroda kao multikulturalne i interkulturalne matice crnogorske države, a samim tim koje se tiče i svih naroda i nacija koje žive u Crnoj Gori i konstituišu crnogorsku državu i crnogorsku naciju u građanskom, domovinsko-otadžbinskom i državljanskom smislu.’’