Goran Sekulović
Orlić mekog srca
Orlić mekog srca
U jednom orlovskom domu
roditelji su bili ponosni na svog orlića pružajući mu veliku ljubav. Od rođenja
sve je teklo po planu i željama roditelja. Orlić je dobro jeo, spavao i lijepo
napredovao. Tako je došao dan kada će po prvi put na kratko napustiti toplo
porodično gnijezdo da bi se malo ''prošetao'' nebom. Naravno, uz strogu
roditeljsku kontrolu. Krila su toliko bila očvrsnula i porasla da su ga mogli
vinuti van sigurnog, ali orliću već preuskog i malenog gnijezda. Ośetio se dovoljno jak da može polećeti u visinu i tamo se održati poput
mame i tate. To je i učinio. Bili su to njegovi prvi leteći koraci! Uživao je u
divnom ośećanju lećenja i lebdjenja nad ljudima, životinjama, šumama,
pašnjacima, njivama… Mama i tata su lećeli oko njega kao sigurni čuvari i
zaštitnici od mogućih neželjenih opasnosti. Stanište njegovih roditelja je bilo
na vrhu jedne velike bukove šume.
Na početku je orlić
zajedno sa svojim roditeljima letio samo iznad svoga mjesta rođenja. Kako je i
dalje svakog dana sve više jačao, letovi orlića su bili sve duži i u širim
krugovima. Tako je malo-pomalo počeo upoznavati i okolne predjele. Jednog dana
je primijetio na dalekim zelenim pašnjacima jednu bijelu mrlju. I orlić je imao
precizno oko kao i njegovi roditelji, ali je bio toliko udaljen da zaista nije
mogao znati o čemu je riječ. Još uvijek je bio bez one neophodne sigurnosti u
procjeni koju samo životno iskustvo i kod orlova može dati. Odjednom se mrlja
izduži kao prosuto mlijeko, da bi se odmah zatim nešto dalje sklupčala u jedan
krug. Orlić je upitao roditelje što je to. Oni su mu rekli da je to stado ovaca
i da će, kada odraste, loviti i jesti jaganjce. ‘’Zašto ću to raditi?’, upitao
je orlić. ‘’Zato što svi orlovi to rade, pa ćeš i ti!’’, odgovorili su mu
roditelji.
Orlića je strašno
tjerala znatiželja da upozna te jaganjce, koje će morati da jede samo zato što
je orao. Ośetio se jednog dana jakim da doleti do mjesta na kojem se nalazilo
stado ovaca. Rekao je to roditeljima i oni zajedno krenuše. Kako su se
približavali stadu, orliću su se ovce činile sve jasnijim i kao rođenjem već
poznatim metama! Ali, u isto vrijeme, sve više ga je obuzimala i nježnost i
prisnost pri pogledu na te lijepe i bezazlene životinje i posebno – na tek
rođene jaganjce! Bili su otprilike njegovog uzrasta. I oni su učili prve
životne korake. Njihove majke su ih, čim su primijetile orlove, odmah svojim
tijelom stale štititi i ćerati prema kraju pašnjaka đe su bili torovi i kuća
domaćina. Orlić je bio zbunjen. ‘’Zašto mi orlovi moramo otimati i jesti
jaganjce?!’’ Bilo mu je žao što su iznenada, bez ikakvog razloga, uplašili ovce
i prekinuli njihovu svakodnevnu idilu i bezbrižnost. Posebno je ośećao grižnju
savjesti što je baš on predložio svojim roditeljima da dolete do stada! On je
krivac što su majke jaganjaca pomislile da će ih napasti i pokušati oteti.
‘’Nikada to neću uraditi! Nikada u svom životu neću napasti ni jedno jedino
jagnje! Dajem časnu orlovsku riječ!’’ – uzbuđeno, odlučno i svečano – kao da
daje zakletvu – u sebi je mislio i izgovarao orlić. Sami po sebi nametnuli su
mu se stihovi:
‘’Zašto bih bio kao svaki orao,
I ćerati i plašiti ovce morao?!
Zašto
im ne bi drug bio,
Obožavan, voljen i mio?!
Zar to, recite, divno nije,
Da ti srce dobrotom bije?!''
Orlić je rastao. Stalno
je sa nebskih visina pratio stado ovaca. Gledao ih je sa simpatijom i
ljubavlju. Ovce su to primijetile, jer se odmah vidi i zna ko je dobar a ko zao.
Dobro se ne može pokazati kao zlo, a zlo kao dobro. Plemenit i drag pogled
orlića čitavo je stado odmah zapazilo. Nije da mu nijesu vjerovali, ali su u
početku bili iznenađeni i pomalo zbunjeni. Tako nešto se do sada nije desilo:
da orao voli ovce!? No, zašto da ne?! Zar nije divno imati drugara i među
orlovima?! – razmišljale su ovce. Malo-pomalo i one su se priviknule na dobrog
orlića. Bez ikakvog straha su se kretale u njegovoj blizini. Nijesu se plašile
da im orlić može oteti njihove jaganjce. Viđeli su sa koliko ih ljubavi
posmatra dok nemirno pasu i vragolasto se
igraju, sisaju i maze se sa njima... A on je najviše volio baš jaganjce,
jer su bili mali, nezaštićeni, veseli, uvijek spremni za igru i nestašluke. Bio
je njihov anđeo čuvar. Svojim moćnim krilima, čiji je raspon bio blizu tri
metra, često ih je znao zakloniti i zaštititi od pljuska, grada ili śevera. Ovce su ga zato nazvale svojim dobrotvorom i dali
mu ime – orlić mekog srca. Iako je već bio pravi, ogroman, ali dobroćudan, orao
– pravi orlovski džin – u stadu su ga svi tako zvali. Postao je njihov najbolji
prijatelj.
Jednom je čitavi kraj
bilo zahvatilo veliko nevrijeme. Bujice vode su nadošle sa svih strana. Činilo
se da kiša lije i sa neba i iz zemlje. Uz to, vjetar je dobio zastrašujuću,
orkansku snagu. Jedan do tada najobičniji potok, čak potočić, pretvorio se u
opasnost kojoj se nije viđelo kraja. Strahovitom brzinom izdubljeno korito
podivljalog potoka je za čas podijelilo livadu na dvije obale koje su za ovce i
jaganjce bile kao dva kontinenta. Na većem dijelu livade, sa kojega se moglo
nesmetano doći do štale i kuće domaćina, bile su mame ovce i ovan-predvodnik.
Na manjem, uzanom dijelu koji se sada našao tik uz visoke stijene, ostala su
jaganjca. Vodena stihija koju nije moglo ništa zaustaviti, stalno im je
smanjivala prostor na kojem su se našli. Iza njih su bile stijene, previsoke da
bi se mogli na njih ispeti, a ispred pomahnitala voda koja je gutala sve što
joj se nađe na putu! Jaganjci su bili uplašeni, šćućureni i zbijeni jedni uz
druge. Bolećivo i plačno gledali su na drugu obalu – tako blizu a tako daleku –
na kojoj su im bile majke uplašene za njihovu sudbinu. Ali, one im u tom
trenutku nijesu mogle pomoći.
Pomogao im je orlić
mekog srca! Jedno po jedno jagnje je hvatao svojim ogromnim kandžama kao
čarobnim i magičnim nebeskim pipcima. Njegov let je bio neshvatljivo –
orlovski! – lak i neuhvatljiv za kijamet i nebo i zemlju koji su se otvorili i
pretvorili u ogromnu zjapeću rupu i gore i dolje koja je bila spremna da usisa
sve što postoji. Sve – samo ne orlove, gospodare nebeskih visina! Prenosio je
jaganjce sve do vrata štale. Kako je koje jagnje hvatao, tako su se i
majke-ovce sjurivale da se što prije vrate kući. Pošto je prebacio četvrto
jagnje, ispred štale su se okupili ukućani domaćina. Iznenađenje je bilo
ogromno, pa su jedva povjerovali sopstvenim očima! Orao, prirodni, iskonski i
vječni neprijatelj bijelih stada, spašavao je jedno po jedno jagnje! Da čovjek
zažmuri i zapita se da li sanja?! I da li će kada opet otvori oči ugledati isti
prizor?! Ali, bio je to orlić mekog srca, koji nije gubio vrijeme. Jedno po
jedno jagnje i – bilo je spašeno svih petnaestoro! Majke-ovce su pjevale:
''Đe je orlić srca mekog,
Ne
može biti straha nekog!
Spasio nam je naša čeda,
Da ih voda uzme on ne da!
Od sada –
brat je on naš,
Najveći prijatelj baš!''
Jednom je jaganjce
spasio i od vuka. Pošto je stado stalno pratio, primjetio je vuka kako mu se
potajno prikrada. Nije čekao ni časa. Vuk se nije još bio sasvim približio
stadu, ali je odlučio da ga odmah napadne. Htio je da na taj način stavi do
znanja ovcama da je vuk blizu i da se odmah spašavaju. Ispuštajući prodorne
krike, prijeteći kandžama i lepršajući brzo i odsječno sa do kraja raširenim
krilima, orlić mekog srca je pokušavao da vuka odvrati od namjere da napadne
stado. Ali, vuk se nije predavao. Režao je i kezio oštre i opasne zube na
orlića, ali i stalno išao naprijed. Doduše, dosta usporeno, jer je neustrašivi
orlić bio uporan do iznemoglosti i odlučan da učini sve kako bi spasio svoje
prijatelje. Čim su shvatile da im je vuk za petama, ovce i jaganjca su se dali
u bijeg. Vuk ih je u stopu pratio i slijedio. Naročito su jaganjci bili u
opasnosti, jer nijesu bili dovoljno brzi, jaki i hitri da naprave veću
razdaljinu od zločestog šumskog razbojnika. Jednom jagnjetu vuk se bio toliko
približio da je orlić mislio da će ga ščepati već u sljedećem naletu. Zato je
ne časeći ni časa odmah doletio iznad jagnjeta i stao ga braniti od
pomahnitalog vuka. Jagnje se bilo toliko prepalo da se od straha ukočilo i
ukipilo, praktično prestavši da diše. Kao da nije više znalo za sebe. Orlić je
bio nepobjediv. Nije dozvolio da vuk napadne jagnje. Toliko je bio smio,
odvažan i hrabar, da je vuk na kraju morao da odustane. Uto je dotrčao domaćin
i vuk je bezglavo pobjegao! Stado je uskoro pjevalo pjesmu:
''Đe si vuče sad ti,
Reci, reci – što ti bi?!
Orlić ti natrlja nos,
Kakav si ti to bos?!
Đe ti hrabrost nesta,
Hajde, gubi se s mjesta!''
Orlić mekog srca
naročito je zavolio jednu jagnjicu. Ona je porasla, postala odrasla ovca,
brižna, odgovorna i nježnja majka, puna razumijevanja za nestašluke svojeg
čeda. Zavolio je orlić i njeno jaganjce. Posmatrao ih je često i divio se
iskonskoj prirodnoj igri između potomaka i predaka, đece i roditelja. Jednog
dana ga je ovca zamolila da spasi njeno jagnjce, jer je čula da će domaćin da proda
nekoliko jagnjadi-šutana, a da će ostaviti samo jednog koji će, kada poraste,
biti ovan-predvodnik stada i nositi veliko zvano oko vrata. Nažalost, domaćin
nije odabrao za tu ulogu njeno jagnje! Zato je zamolila orlića da ga spase i
odvede na neko sigurno i bezbjedno mjesto, đe će ga moći pośećivati, a domaćin i drugi ljudi neće moći
otkriti. Orlić ga je oteo iz stada tako što ga je svojim moćnim kandžama
''digao'' i odnio u jedan nepristupačan kraj u blizini, smjestivši ga u pećinu
ispred koje je bila mala, ali bujna livada za ispašu. Ukućani domaćina su
mislili da se jagnje neđe zagubilo i svuda su ga tražili. Iako ga je pośećivala njegova majka, u pećini nije moglo ostati,
jer je stalno postojala mogućnost da ga domaćin pronađe. Morali su naći neko
novo riješenje, neku novu lokaciju.
I onda su se dośetili. Jedini izlaz je bio da ga orao odnese daleko,
u divljinu, na planinu među divokoze. Tamo mu je bila obezbijeđena sloboda i
sigurnost. Tako je i učinjeno. Jaganjce je bilo spašeno. No, majka-ovca je
venula. Brinula je o svome čedu i nije mogla naći smirenje. Bila je od njega
odvojena i nije se mogla utješiti time što je znala da nema opasnosti da ga
domaćin pronađe. Nijesu bili zajedno i to ju je činilo nesrećnom. Zato je
odlučila da napusti domaćinovo stado i svoje drugare i drugarice i da se
priključi svome mezimcu. Ali, kako to uraditi? I onda se śetila da joj u tome jedino može pomoći njen stari prijatelj orlić mekog
srca! I dogovor je – pao! Orlić je prihvatio da pomogne majci-ovci da se
pridruži svome sinu. Kako to izvesti? Jednostavno, budući da je znao đe se
nalazi krdo divokoza, pokazaće joj put do njega.
Krenuli su jednog
lijepog sunčanog dana u cik zore. Orlić mekog srca je
letio polagano iznad majke-ovce. Put je bio strm, preko gorskih staza i
puteljaka, za majku-ovcu nimalo lak. Ali, znala je da mora izdržati: na kraju
puta ju je čekao njen šutić! Kada bi se umorila, orlić se lagano njihao u
jednom mjestu ili bi se spustio na neko obližnje stablo ili kamenje. Ovca-majka
je pratila orlićev let i svakim danom su bili bliži cilju. Dugo je trajao
njihov put i let. Ipak, na kraju su došli do krda divokoza. Jagnje je, kada je
viđelo majku, blistalo od sreće. Odmah je počelo da skakuće i da se prevrće po
travi. Majka-ovca i njen šutić su se dugo, dugo dodirivali i mazili, glavama
grlili i nježno posmatrali. I divokoze su bile srećne što se njihovo društvo
uvećalo za još jednog člana. Orao ih je gledao zadovoljno, mirno leteći iznad
njih.
0 Komentara