Dušan Ičević
Skrnavljeni Ljubović
Dušan
Ičević
‘ Skrnavljeni Ljubović
Novi “oslobodioci“ osvajanjem vlasti
pretvaraju Podgoricu u svoj pojed. Gradonačelnici Podgorice umišljaju da mogu
da čine što im se ćefne, kako bi rekli Podgoričani. Tako su činile gradonačelnica
Olivera Injac i predsjednica Skupštine Jelena Borovinić Bojović koje su ga posvojile u “naš grad”. Novi
gradonačelnik Saša Mujović sve čini po svome nalazu. Oskrnavio je Ljubović. Diči
se što ga je nedavno probio, i sazdao široku stazu za šetnju. Prethodno se hvalo
kako je na vrh Ljubovića umjesto borova „zasadio“ skalameriju teretane. Svejedno
gdje je rođen i rastao izgleda da nije stekao svojstvo srastanja sa Starom Varoši i prirodnim odlikama
Podgorice.
Kultna
staropodgorička pjesma Šetajući pored
Ljubovića zaljubi se… kazuje da nijesu probili šetalište posred zelenoga
brdašca.
Branim netaknutu Prirodu Ljubovića svojom izložbom Kamen cvati. Prenosim:
“Pitomo milo brdašce zaljubljenih Ljubović usred Podgorice
Borovi natkrilili, drača rađa kolačiće, purpura
divljega šipka, sočna smokvic divljaka, bagrem bijeli, pajaseni korovi...
Žuto oko zanovijeti, bockave čičage, ljubičice, kaćuni, vilina
kosica/gladiš maslačak
Svuda kamen do kamena. Kamen: živo biće.Cvjeta cvati
Otvara sebe sebi, i svima,
naokolo, i u nedogled
.Oblikom i slikom
Lišaji sljubljeni, čaraju šarom, bojom, prelivima.
Izrastao antejski iz Z/zemlje, odjeven u vazduh.
Svaki kamen svoju
tajnu
Kako ko želi može da pravi svoju priču slikovitu.
Može da gata sa kamena, da providi sudbu.
Kiša žlijebi, sunce žari, trave miluju, ponekad i niču
iz kamena stanca, drveće gledi s visoka, plavo nebo se smješka
Nehajni prolaznici gube saživljaj.
Priroda oslikava
sebe. Mami...
Zov slikarima da
se oprobaju u mimezisu.
Priroda nadvladava, od iskona.
Vidik svega, s visa: grad svuda, zelenomodra Morača, skrivena Ribnica
Stara Varoš
zgurena, zbijena
Mazna Gorica miljenica, Zelenika, Gora Kakaricka,
Ćemovsko polje buja vinovom lozom, usjekla Cijevna.
Titra Skadarsko jezero, Rumija motri, vrh Lovćena bdije, Garač samuje,
bjelokapi Brotnjik, Žijovo, naziru se Komovi, ogranci Prokletija do ravnine
Zavrti se krug
Kamen krasi
Srođen s prirodom, sa fotoaparatom nikon, osjetim trenutak, saživljen,
kliknem
Novo rađanje svijeta
Zagledajte...
U Podgorici, svagdašnje
Čim
Sunce ugrije ja u goru zelenu, na pitomo brdašce Ljubović usred Podgorice
Zagledam,
saživim se…Kamen stanac srastao sa
zemljom. Narasta u sebi
Cvjeta na sebi Lišaji ga oboje sobom Klice sjemena u procijepu bivaju
biljka, cvjetnu Svuda naokolo Priroda oslikava sebe Čara očarava začarava Odiše
Svjetlost
Odsjajuje Oduhovljuje Oprirođuje, isijava preliva
Obdaruje Omlađuje
Otvorim
prirodu u sebi, priroda se otvori meni, srastemo, kliknem, senzualni,
senzibilni, senzitivni nikon upije i
nastaju foto čarolije.
Magični
realizam prirodne ćudi Enformel krajolika. Artefakti prirodne slikovitosti. Na trenutke se priviđa da je
kamen u pokretu. Priroda
se ne može oponašati…
Podgorica je rijetki, ako ne jedini,
grad u svijetu sa prašumom u sebi: Od mosta Zlatičanina do Sastavaka, i još
gdje/gdje. Okolna brdašca su natrpana, pretrpana divljom gradnjom.
Stavljam Ljubović pod svoju zaštitu.
Ono može biti Netaknuta Piroda. Za sada još nije ugroženo.
Moj prijatelj slikar Kemal Ramujkić,
Podgoričanin iz Čikovine, ushićen mojim fotosima sa Ljubovića sačinio je katalog:
Foto čarolija
„Ne
možete tvrditi da ste nešto stvarno videli dok to niste fotografisali“. (Emil
Zola) Ogromna
želja za stvaranjem je ono što Duška Ičevića vodi da po kamenjarima
i gudurama okolnih brda, poput srednjevekovnih alhemičara, traga za
kamenom koga će pretvoriti u grumen zlata. No ja mislim da on, ne samo da
traga, već i svojim objektivom pronalazi prave likovne sadržaje
koji dominiraju i deluju monumentalno na njegovim fotografijama. On se prosto,
kao dečak, poigrava raznim kamenim asocijacijama u kojoj je kamen čas portret,
čas ženska figura, čas životinja, a čas kuća, i u čijim se tragovima obojenih
lišaja i obojenih cvetova, na kamenim površinama rađaju prizori poput
slika poznatih umetnika Petra Lubarde i fantazmagorija Dada Đurića.
Osnovna
ideja Ičevićevih fotografija je kamen. Kamen je, kao motiv težine i
nepokretnosti, gotovo uvek kroz literaturu sugerisao nekakvu neprozirnost i
tišinu. Momčilo Nastasijević ga je video kao leglo tuge:
Sve
zove – ostajem. Korenom u kamen
U
tuzi zatvaram krug
Stevan
Raičković pak kao nepomično stanje sna:
Zaustavi se biljko, i ne veni Uspavajte se, ko kamen, neveni.
Istorija
nas je od svog početka susretala sa kamenom mudrosti, kamenom ludosti, dragim
kamenom ili pak onim sasvim običnim – neobrađenim. No upravo se za njega
verovalo odavnina da predstavlja prelaz od neprosvetljene duše do one okupane
božanskom spoznajom. Kod profesora Ičevića, kamen je živ, i on nam kroz svoju
poetiku sugeriše kako upravo taj kamen, neisprljan ljudskim delovanjem sa
pravom zavređuje najveću pažnju jer na posletku jedini može otelotvoriti
najraznovrsnije sadržaje u oku posmatrača.
Duškove
fotografije odlikuju osobenošću a negde se i utrkuju sa slikarstvom i imaju
odnos grozničavog suparništva gde fotografija uzurpira slikarev zadatak.
Fotografija tu transkribuje stvarnost. Kamen je u totalu, kao da je sniman iz
ptičije perspective i pokriva gotovo ceo kvadrat. Fotografije su birane i
komponovane vrlo savremeno i kreću se između epa, nadrealizma i fantastike sa
retkim izletima dekorativnosti i post-modernosti. Namera Duškovih fotografija
je da prikaže nešto što mi ne vidimo: On nam poručuje da se danas sve može
fotografisati i iz toga roditi umetnost, čime je napokon i ta
čežnja zadovoljena. On kao da nam kaže: „Snimajte se, i snimajte ljudi!“ Kao
što bi rekao i veliki slikar Vojo Stanić: „Zdravo je slikati“ (a i
snimati).
I
tako Ičević shvata da je kamera sposobna da izdvoji oblike koji obično izmiču
golom oku i koje bi slikari retko zabeležili. On traži i pronalazi mesta gde
kamen rađa, ili niče priča iz njega. On u kršu, zatečen obiljem inspiracija,
stvara idealnu lepotu poput Pigmaliona i njegovog modela.
Pa
ako jednog dana šetajući pored Gorice ili Ljubovića naletite na profesora
Ičevića, prepoznaćete ga po senci koja traži kamen mudrosti koju sa lakoćom može
pretvoriti u nešto što vredi videti, i stoga – fotografisati.”
Izložba je, poslije Beograda,
otvorena u Podgorici 5. decembra 2016. godine.
Čovjekova Majka Priroda u Ljuboviću ima
punu odliku.
0 Komentara