Vlast bahatošću ogadi narodu EU standarde
Svako malo usvojimo novi zakon kojim se Crna Gora,
kako se tvrdi, približava Evropskoj uniji. Stižu pohvale za napredak i
liderstvo na evropskom putu, dok vlast sebe predstavlja kao predvodnika reformi
koje bi državu trebalo da uvedu u krug uređenih, odgovornih i demokratskih
društava.
Međutim, evropski standardi ne mjere se samo brojem usvojenih zakona, otvorenih
poglavlja i političkih obećanja. Oni se, prije svega, prepoznaju u ponašanju
onih koji upravljaju državom, u poštovanju zakona i sudskih odluka, kao i u
načinu na koji se troši novac građana. A upravo na tim pitanjima otvara se
ozbiljan prostor za sumnju u iskrenost evropskog opredjeljenja dijela vlasti.
Jer, kakva je to vladavina prava ako sudske odluke važe za građane, ali ne i za
one koji imaju moć da ih ignorišu?
Primjer direktora Radio-televizije Crne Gore, čiji je ostanak na funkciji osporavan
pred sudovima, a o čijem su nezakonitom imenovanju, prema dostupnim navodima,
sudovi više puta odlučivali, otvara upravo to pitanje. Ako se sudske odluke ne
sprovode, a upravljačka većina u Savjetu RTCG-a omogućava da direktor ostane na
položaju, onda se mora postaviti pitanje djelotvornosti pravosudnog sistema i
odgovornosti onih koji su dužni da poštuju njegove odluke.
Za Brisel je vladavina prava jedno od ključnih mjerila napretka Crne Gore. Zato
nije dovoljno usvajati zakone i deklarativno se zalagati za nezavisne
institucije. Potrebno je pokazati da sudske odluke imaju stvarnu snagu i da
niko, bez obzira na funkciju ili političku podršku, nije iznad zakona. U
suprotnom, raskorak između obećanih evropskih vrijednosti i domaće prakse
postaje sve očigledniji.
A kada se već govori o odgovornosti vlasti, nemoguće je zaobići i način na koji
se troši državni novac.
Posebno zabrinjavaju izdvajanja za službena putovanja, za koja su budžetska
sredstva povećana za čak dva miliona eura. Prvi mjeseci ove godine, prema
pisanju dnevnog lista Dan, pokazali su da su članovi Vlade i njihovi najbliži
partijski saradnici veoma često na putovanjima, a da pojedini sa sobom vode i
članove porodice.
U javnosti su se posebno izdvojila putovanja premijera Milojka Spajića, koji
je, prema medijskim navodima, na službenim putovanjima u Sjedinjene Američke
Države, Ujedinjene Arapske Emirate i Japan imao društvo supruge.
Samo po sebi, prisustvo člana porodice u inostranstvu ne mora značiti
zloupotrebu službenog položaja. Ključno pitanje je, međutim, ko snosi troškove
takvih putovanja, da li se oni plaćaju iz državnog budžeta i na osnovu kog
pravnog i finansijskog osnova. Javnost ima pravo da dobije jasne i
dokumentovane odgovore.
Ako su putovanja službena, svaki trošak mora biti opravdan službenom svrhom.
Ako članovi porodice putuju o sopstvenom trošku, onda i ta činjenica treba da
bude jasno predočena, kako bi se otklonile sumnje u korišćenje javnih sredstava
za privatne potrebe.
Nije sporno da premijer, ministri i drugi državni funkcioneri putuju kada to
zahtijevaju međunarodne obaveze. Sporno je ako se granica između službenog i
privatnog pretvara u nejasnu zonu u kojoj građani plaćaju, a objašnjenja
izostaju.
U zemlji u kojoj se građanima svakodnevno govori o štednji, ograničenim
budžetskim mogućnostima i potrebi racionalnog upravljanja novcem, povećanje
sredstava za službena putovanja za dva miliona eura zahtijeva posebno
uvjerljivo obrazloženje. Svaki trošak mora biti transparentan, a svaka
privilegija koja se finansira javnim novcem mora imati jasno utemeljenje.
Uz to, funkcioneri po različitim osnovama ostvaruju plate i naknade – za
osnovna radna mjesta, članstva u odborima i komisijama, kao i druge angažmane.
Zato je sasvim opravdano da se javnost interesuje ne samo za visinu tih
primanja već i za rezultate rada, kontrolu troškova i odgovornost za odluke
koje se donose u ime države.
Evropski put Crne Gore ne može se svesti na fotografije sa međunarodnih
sastanaka, pohvale evropskih zvaničnika i usvajanje zakona. Njegova suština je
u tome da institucije funkcionišu, da se sudske odluke poštuju i da se javni
novac troši namjenski, uz punu odgovornost onih koji njime raspolažu.
Ako vlast očekuje da građani poštuju zakone, mora pokazati da ih i sama
poštuje. Ako traži povjerenje Brisela, mora ga zaslužiti konkretnim
rezultatima. A ako se novac iz državnog budžeta troši na putovanja, građani
imaju pravo da znaju ko putuje, zašto putuje i ko taj račun plaća.
Približavanje Evropi nije privilegija vlasti, već obaveza prema državi i svim
njenim građanima.
(R.Kovačević)
0 Komentara