NIK GAŠAJ
CRNA GORA IZMEĐU GRAĐANSKOG KONCEPTA I ETNOFEDERALIZMA
CRNA GORA IZMEĐU GRAĐANSKOG KONCEPTA I ETNOFEDERALIZMA
NIK GAŠAJ
Polazim od saznanja da je ustav Crne Gore moderan
ustav i da odražava društvenu i političku realnost Crne Gore kao građanske i
multikulturalne državne zajednice. Stoga Ustav ne treba mijenjati za
identitetska pitanja, jer manjinska prava i zaštita identiteta su dosta dobro i
kvalitetno regulisana članom 79 ustava Crne Gore,tj. u skladu sa evropskim
standardima. Međutim, uprkos tome, na crnogorskoj političkoj sceni prisutne
su pojedine političke inicijative u vezi identitetskih pitanja, odnosno prisutne
su tendencije promjene ustava Crne Gore ka
etnofederalizmu, odnosno ka ustavno-pravnom konceptu konstitutivnih naroda ili
zajednice naroda.
Takve političke inicijative su pravno nezasnovane
i politički neprihvatljive, jer mijenjaju
građanski koncept crnogorske države. Kao, na primjer inicijativa o
uvođenju srpskog jezika kao drugog službenog jezika, pored crnogorskog jezika,
što zahtjeva promjenu ustava Crne Gore, ka etnofederalizmu.
S tim u vezi treba podsjetiti, da nakon raspada
Jugoslavije pojedine bivše republike su službene jezike ustavima propisale po
imenu svojih novih država: Hrvatska – hrvatski, Slovenija – slovenački, Srbija
– srpski u službenoj upotrebi, dok je
Crna Gora svojim ustavom propisala: „Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski
jezik. S tim u vezi treba istaći da pitanje službenog jezika nije samo
lingvističko, nego i pitanje koje ima političku dimenziju. Upravo zbog toga je
u Ustavu Crne Gore propisano da službeni jezik dobije naziv po državi – tj.
crnogorski jezik, i tu ništa nije sporno.
U službenoj upotrebi su srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik (
član 13 ustava).
Međutim, srpske partije u Crnoj Gori zahtjevaju
da se pored crnogorskog jezika kao službeni uvede srpski jezik. Mišljenja sam
da je to pitanje dobro objasnila lingvistkinja, profesorica Univerziteta Crne Gore, Rajka
Glušica, u
emisiji "Naglas", u kojoj je tema bila zahtjev da srpski bude službeni
jezik u Crnoj Gori. Prof. Glušica
je, između
ostalog, navela: „ da su srpski i crnogorski jezik iz iste porodice jezika. "Upravo zbog toga srpski jezik ne treba da bude službeni
jezik".
Pojasnila je da srpski jezik već jeste službeni
jezik u Crnoj Gori. Šta
se dobija ako u Ustavu Crne Gore stoji kao službeni? Ona
ističe
da Srbi u Crnoj Gori nisu jezički
ugroženi
i da političke
elite ne smiju manipulisati identitetskim pitanjima, kao što
je srpski jezik. Smatra
da na ovakvim pitanjima živi
armija političara
i da smo pod velikom naletom nacionalizma. Ukazala je i da se preko jezika ne smije
sprovoditi diskriminacija. Preko ovakvih pitanja se gaje nacionalisti na duže
staze. Treba voditi mudru jezičku politiku, a ja je trenutno u Crnoj Gori ne
vidim, završava
profesorica Glušica.
Napominjem da političari iz srpskih stranaka o
uvođenju srpskog kao službenog jezika
stalno ističu da većina građana Crne Gore govori srpskim jezikom. Međutim, rezultati
popisa stanovništva, sprovedenog 2023. godine, ih demantuju, jer ukazuju da u
Crnoj Gori niko nema natpolovičnu većinu ni po nacionalnoj pripadnosti, niti po
upotrebi maternjeg jezika. Naime, najviše po nacionalnosti ima Crnogoraca 41,12
odsto, zatim Srba 32, 93 odsto. Maternjim srpskim jezikom govori 43, 18 odsto
građana, a crnogorskim maternjim jezikom
34,52 odsto.
Postavlja se pitanje: koliko je razlika između
crnogorskog i srpskog jezika, i da li između tih jezika trebaju prevodioci.
Naravno da ne trebaju. Po pravilu, etnička nacija treba da ima zajedničko
porijeklo, istoriju, jezik i kulturu. Ali u stvarnosti ima slučajeva kada svi
koji govore istim jezikom ne čine jednu, zajedničku naciju, nego više nacija
ima isti jezik. Pojedini naučnici ističu da jezik u lingvističkom smislu da bi
bio poseban treba da se razlikuje najmanje za 60 odsto od drugog ili drugih
jezika.
Pojedini inicijatori za uvođenje srpskog jezika kao drugog službenog jezika u Crnoj Gori ukazuju
na uporedno pravo, i stim u vezi navode, kao primjer: Belgiju i Švajcarsku, u
kojima ima više službenih jezika. Ali Crna Gora ni po čemu ne može se uporediti sa tim
državama. Naime, i Belgija i Švajcarska su federalne države. Švajcarska ima 23
kantona i 3 polukantona, u praksi to su 26 federalnih jedinica. Belgija ima oko
12 miliona stanovnika, a Švajcarska ima preko 9 miliona stanovnika, dok Crna
Gora ima oko 600 hiljada stanovnika.
Ali od tih
država se razlikujemo i po svim drugim pitanjima: razvoju demokratije i pravne
države, ekonomskog, političkog, kulturološkog i civilizacijskog razvoja.
Poznati univerzitetski profesor savremenih
političkih sistema i međunarodnog prava, Vladimir Đuro Degan, u svojoj studiji
o političkim sistemima je naveo:“ modeli političkih sistema zapadnih razvijenih
zemalja teško se mogu uniformno, slijepo i mehanički kopirati i primjenivati u
drugim zemljama, zbog toga što među njima postoje velike razlike u
društveno-ekonomskom, političkom i kulturnom razvoju. Takvi pokušaji nisu
urodili plodom, jer izvjesne političke institucije, i pored toga što ih je zakon
uveo u život, nikad nisu postale dio političke stvarnosti“, zaključuje profesor
Degan.
Na kraju,
ustav Crne Gore uređuje državu po
građanskom konceptu, ali istovremeno sadrži i štiti i multikulturalnost kao
objektivnu datost Crne Gore. Stoga Ustav ne treba mijenjati, već dosledno
sprovoditi.
Centralno strateško pitanje Crne Gore jeste da se
Crna Gora razvija kao demokratska i pravna država. Ali, da li će se u tome
uspjeti, to prije svega zavisi od kvaliteta institucija. Dok, kvalitet svake
institucije, a političke ponajprije, bitno zavisi od kvaliteta ljudi koji ih
vode i koji u njima rade.
Dakle institucije nijesu prazne ljušture nego
suštinski zavise od njihove spremnosti sa ljudskim resursima, tj. sa kadrovima
u skladu sa evropskim kriterijumima. Riječju, kao što postavljanje i izgradnja
solidnih političkih institucija može da ubrza demokratske političke i društvene
procese, tako i uspostavljanje slabih i nesolidnih institucija može ne samo da
ih uspori, nego i da ih dovede u pitanje.
0 Komentara