Škrinja

RIJEČKI STARI MOST U SNOVIMA I NA JAVI (1)

Apr 07, 2020 2 Komentara

(15 riječi)

Piše: Milorad Minjo Ražnatović 

 

            Čovjekova psihološka struktura satkana je od raznorodnih prirodnih osobina (racia, ośetilnog, nagona, emocija, čulnog, nade, volje - pa i one Ničeove za moć...), koje u njemu žive nekad jedna pored druge, nekad jedna protiv druge, nekad u saglasju i harmoniji, a u najvećem dijelu bivstvovanja jedna osobina nadvladava ostale i postaje  čovjekovo obilježje, bilo pozitivno ili negativno. U toj unutrašnjoj borbi razumskog i ośetilnog, koju  karakteriše smjenivost i promjena,  „brusi“  se čovjekova ličnost, odnosno njegova osobenost i individualnost. Od snage ljudskog duha i racia zavisiće unutrašnji odnos ovih prirodnih osobina - njihova  harmonija, ili disharmonija, kao i preuzimanje „prevlasti“ jedne nad drugom, što će biti opredjeljujuće  za formiranje individualnog čovjekovog bitka, njegovog bivstva,  pogleda na svijet i odnosa prema dobru i zlu. No, neovisno od formirane strukture čovjekovog bitka, sa njim  kao vjerna sjenka „korača“ nada, taj moćni pokretački agens, koji, kao luča u tami, osvjetljava ona najskrovitija „staništa“ ljudskog optimizma. Oslobađajući ih, crpi iz njih pozitivnu energiju, otvara perspektive i daje smisao životnom bivstvovanju. A nada, kao moćna pokretačka snaga, primarno skoncentrisana u snovima bilo onim noćnim, ili onim dnevnim – „budnim“, je zapravo izraz čovjekove „pounutrene spoljašnosti“ (Sartr), koja u njegovom psihološkom biću prebiva i profiliše se. Ta „pounutrena spoljašnost“, koja u čovjekovoj nutrini  dobija „osoben izgled“ i individualnu  prepoznatljivost, ima svoju nagonsku potrebu, da tako uobličena,  započne novi život ponovnim ispoljavanjem - ospoljašenjem. Sada, možda i ne u onoj  izvornoj formi doživljajnosti njene „nevine“ pounutrenosti,  ali i ne odudarajući od njenog prvobitnog sušatstva. I ona prva – izvorna,  i ova druga koja je njen vjerni odraz, u  dubini svoga bitka nosi onaj sanjalački, a u suštini energetski i stvaralački agens, koji podstiče da nada istrajava i mnogobrojne „misaone bure“ preživljava. To „sanjalačko“ stanje duha, koje je u nadmoći nad realnim doživljajima života, zapravo je prirodna, psihološki nesvjesna čovjekova reakcija na nesklad ljudske realnosti sa njegovim ambicijama, željama i očekivanjima iz kojih se rađaju nezadovoljstva i unutrašnja neispunjenost. Ergo, iako itekako učestvujemo u realnom životu, zaokupljeni i ophrvani svakodnevnim, uvijek istim obavezama koje nam on nameće, prolazimo nijemo pored njega, kao da  nas  ne dotiče, ne uzbuđuje, ne ispunjava i ne usrećuje. Jer, spoznanje da su, dugo iščekivani i nadom ispunjeni događaji, koji bi trebali dati novi  smisao našem životu,   pružiti zadovoljstvo, ne samo trenutka u kome se dešavaju, već donijeti trajniju radost i sreću, zapravo neostvarljivi u sanjanom obliku; da su  zasnovani na čovjekovim iluzijama; da su jednokratne upotrebljivosti i da poslije njih, već śutradan, ostaje sve isto, zapravo vas vraćaju u razočaravajuću stvarnost, u onu istu monotoniju svakodnevnice življenja, koja  neprestalno-iznova, čovjekovu podsvijest  razbuktava, snove oživljava i sa njima nadu podgrijava. Iz  te stvarnosti nas naši snovi prenu, ozare i pokrenu. Bježeći od nje, ulazimo u „začarani krug“ vječitih snova ispunjenih nadama, koje nose drugačiju, dinamičniju, osmišljeniju, sadržajniju radosniju, zadovoljniju, ispunjeniju, bogatiju i srećniju budućnost. I tako, jednolična svakodnevica, uzrokuje da neostvareni snovi ne demotivišu, ne obeshrabruju, već iznova „golicaju“ našu maštu i podstiču nadu da ćemo ih ostvariti baš u sanjanom obliku. Uprkos tome što je njihovo oživotvorenje nemoguće, zbog fantazije koju u sebi nose, mi i dalje sanjamo i nadamo se. Na stare, već „odsanjane“ snove, nadovezuju se novi, budeći   nove nade i novi životni optimizam. Živimo tako život snova i nada. Oni postaju naši najvjerniji saputnici,  a da toga gotovo nijesmo ni svjesni. A ako, i kad spoznamo tu istinu, ne želimo joj protivurječiti i praviti otklon od nje, već je potiskujemo u dubine našeg bića, jer nam tako  biva ljepše, lagodnije, podsticajnije i optimističnije. I tako iz dana u dan, mjeseca u mjesec, godine u godinu spisak nadanja i želja ne jenjava, već se stalno uvećava. No, bez ovako „skrojene“ čovjekove psihološke strukture, sklone  vraćanju već doživljenim iskustvima i njihovoj transformaciji u nove težnje, nade i  snove, u daljinu zagledane, iz kojih, kao sa kraja tunela, dopire zračak blještave svjetlosti omamljujuće snage, našim bićem bi vladali besmisao, pesimizam, tmina, apatija i praznina. Kao što bi, ma koliko to protivurječno zvučalo sa naprijed kazanim o našoj svjesnosti njihove neostvarljivosti, bez te sanjalačke energije ne bi bilo ni ljudski „podnošljive“ sadašnjosti, niti izvjesnosti ljudskom bitku dostojne budućnosti. Jer, energijom čiji je izvor  čovjekova zagledanost u budućnost i stalna težnja ka ostvarenju nekog savršenog - nadrealnog svijeta, zapravo su stvorena civilizacijska dostignuća ovovremenosti. Ovakva unutrašnja dinamičnost govori da se gotovo cio naš život  odvija u nama samima. Potvrdu našem razmišljanju možemo naći i kod  filosofa nade Ernesta Blocha koji u svom kapitalnom djelu Princip nada kaže „Primarno svaki  čovjek, budući da nečemu teži, živi ubuduće, prošlo dolazi tek kasnije, a prave sadašnjosti gotovo uopće još i nema“. To nam, gotovo na istovjetan način poručuje i sjajna filmska replika iz kultnog filma Akira Kurosave „Skandal“, koja kaže: „Godinu za godinu, ljudska bića ostaju nesvjesna sadašnjice“. Naposljetku,  „uranjanjem“  u dubine sopstvenog bića, ovo iskustvo nalazimo i u njemu samom. Ono nam govori da snove koje  „budni“ sanjamo obilježavaju vrijeme naše mladosti i srednjih godina, koji su, u „stalnoj potrazi“ za boljom, dostojanstvenijom i savršenijom egzistencijom, puni života, nada i želja, sa snažno protkanim iluzijama. Dok su noćni snovi,  po pravilu, reflektivne i fantazmagorične slike naše bliske ili daleke prošlosti, odnosno onog minulog što je „stanovalo“ u našoj svijesti i podsvijesti, a mnogo rjeđe nas obgrle i toplinom  probuđene nade, izazovnih težnji i pulsirajućih želja. Ovi drugi su, u vrijeme  čovjekove pune životne snage, gotovo nezapažena pojava, jer su, upravo, potisnuti „nabujalim“ životom i zagledanošću u neku daleku budućnost. Kako odmiču godine našeg života, tako se mijenja i unutrašnja psihološka struktura, pa i naši „dnevni snovi“ postaju više okrenuti onom prošlom, smještenom u memoriji, svijesti i podsvijesti čovjekovoj, „namećući“ mu sve više život prošlosti iz kojeg se tek nazire  čovjekova nada. Iako tanana, još uvijek dovoljno vitalna i refleksivna da se iz nje može izroditi neka nova ljudska kreativnost.  Taj vremešni “voz snova“, koji nas vraća u dane đetinjstva i rane mladosti, a samim tim približava iskonskim vrijednostima: bezuslovnoj ljubavi, dobroćudnosti, privrženosti,   neiskvarenosti, nevinosti, bezazlenosti, iskrenosti, ispitivačkoj radoznalosti, razdraganosti, razigranosti i u budućnost zagledanosti, čijim nedostatkom bi izgubili  svojstva čojstvenosti, sojstvenosti, dobročinstvenosti, saośećajnosti, čovjekoljubivosti, pravdoljubivosti, humanosti i plemenitosti upravo me je motivisao, da kroz prizmu opisanih ljudskih osobina, iz ovovremene perspektive otpočetog „ljudskog zalaska“, te iz „pounutrene spoljašnosti“ koja, u ovim godinama, snažno „atakuje“ na „svijest“, izvučem lični doživljaj svijeta, odnosno sredine u kojoj sam se zatekao, ne svojom voljom, i vratim ga „spoljašnosti“ . Da, preko „kadrova“ moga đetinjstva i rane mladosti, kada je život započinjao svoj ovozemaljski put, strastveno upijajući tradiciju, toplinu i ljubav porodičnog „ognjišta“; društvene vrijednosti i norme rodne grude; bogatstvo njene očaravajuće prirode; vjekovne dubine kulturno-istorijske slojevitosti, estetičnosti i etičnosti;   originalnost arhitektonske raskošnosti, jedinstvenosti i ambijentalne skladnosti,  dočaram sliku svijeta sa kojim sam odrastao i kojeg sam svojem biću na „čuvanje predavao“. Dakle, da one „utamničene prostore“ moje memorije, unoseći u njima zrake svjetlosti, prenem iz višedecenijskog sna, vratim im svježinu i sjaj tada „usisanih“ slika svijeta i podarim im novi život .

Ispostavit će se da su śećanja na te  dane, najjasnija, a slike formirane tada najčistije i najblještavije „sekvence“ moje memorije, iako su decenijama bile potisnute, samovanju i tišini prepuštene. Biće da je, upravo, ta usamljenost i nenarušeni mir čuvao njihovu autentičnost i svježinu.  A svježina, snaga i prodornost tih doživljaja, koji su opčinjavajućeg karaktera, proizilaze iz „najburnijih“ i najtrajnijih đečjih utisaka kada svijet tek počinjemo spoznavati,  njegove čari i ljepote intezivno upijati,  a dušu njima pothranjivati.  Te slike bezbrižnog života, ispunjene prirodnim ljepotama i ljudskim savršenstvom izvajanim dobrima - kulturnim znamenitostima i urbanitetom življenja, koji je pružala Rijeka Crnojevića, su ostavile trajan pečat u mojem ljudskom razvoju.  Vraćanje tim nezaboravnim danima đetinjstva i rane mladosti,  „opominje “ me da ne zaboravim odakle sam, đe sam započeo svoje životno putovanje, kojom stazom sam se zaputio i što je uticalo na oblikovanje moje ličnosti. Slika koja iz tog perioda dominira i koja „preplavljuje“ moja śećanja, na koju se,  kao na filmskoj traci, nadovezuju sve ostale, je slika Starog (Danilovog) mosta, što ga polovinom devetnaestog vijeka -1855.,  zajedno sa kamenom spratnom kućom sa njegove lijeve strane zvanom Mostina, u spomen svome ocu Stanku, na mjestu đe do tada bijaše drveni most koji podiže vladika Rade, sazda crnogorski vladar knjaz Danilo (prvi svjetovni vladar iz dinastije Petrovića i jedan od najznačajnijih vladara u hiljadugodišnjoj crnogorskoj istoriji) i preda Crnogorcima da se njime vjekovima služe i diče. (Podatak o izgradnji sam preuzeo iz „Istorijskog leksikona Crne Gore“, knjiga 5, str. 1085 – Prof. dr Šerba Rastodera, dr Živko Andrijaševića…,Vijesti 2006., mada se u raznim istorijskim i turističkim publikacijama operiše različitim datumima, tako da se kao godine izgradnje mosta pominju  1852. i 1853.) Ova krepka kamena starina, pješacima namijenjena, već više od vijeka i po uspješno odolijeva zubu vremena i „napadima“ nabujale rijeke.  (nastaviće se)