Škrinja

Dr Goran Sekulović

Uvod za Istoriju crnogorske filozofije (II)

(15 riječi)

Ako govorimo o zajedničkim obilježjima crnogorske  filozofije – koja se razvijala kontinuirano tokom čitave istorije crnogorskog naroda ali ''ne u sistemima već kao vrijednosno zauzimanje stava prema životu i svijetu'' (Nikola Racković: ’’Filozofija u 'Crnogorskoj Bibliografiji 1494-1994' '') – njene glavne odlike su (pa naravno i djela trojice filozofa o kojima je u ovoj knjizi riječ, čak njih možda i ponajviše): pridavanje izuzetne važnosti opštim i vječnim pitanjima ljudske biti i ljudskog opstanka u svijetu, slobode, pravde (pravednosti) i ljudskosti/čestitosti kao suštine univerzalnog čovjekovog bića, naime čovjeka kao čovjeka, zatim pitanjima dostojanstva,  časti i svrhe, cilja i smisla (osobito ovog!) ljudskog života, dakle, pitanjima koja pripadaju korpusima etike i aksiologije, filozofije morala i filozofije vrijednosti pri čemu etika – kao jedina regija ljudskog bitka koja može računati na istinsku i jedino realnu, pravu i čovjeku smisleno dostupnu besmrtnost, jer ni religioznost bilo zagrobnim bilo reinkarniranim životom ni nauka s obećavajućim beskonačnim životom ne odgovaraju na pitanje njegovog smisla! – čak naseljava i zauzima mjesto (i prijesto!) i same ontologije (filozofske nauke o bitku/biću) kao tradicionalno ‘’prve’’, krunsko-draguljsko-brilijantne, ‘’carske’’/’’kraljevske’’, nauke čitave filozofije/metafizike.

Pojmovi „nacionalni identitet“ i ’’filozofija’’ nijesu suprotstavljeni niti su u nekim međusobno spoljašnjim, čisto formalnim, usputnim, nebitnim i slučajnim odnosima. Kako piše Žak Derida, jedan od najblistavih svjetskih filozofa savremenog doba i postmodernizma, čijim ćemo se idejama u ovom dijelu knjige detaljno baviti, ’’afirmacija neke nacionalnosti ili čak polaganje prava na nacionalnost ne zbiva (se) filozofiji slučajno ili izvana, ona je bitno i posve filozofijska, ona je filozofem’’. Zato govoriti o crnogorskoj filozofiji je i logično i nužno, i potrebno i opravdano, samorazumljivo i iz filozofijskih i iz crnogorskih nacionalnih i identitetskih obzorja. Pojam filozofije se nužno i prirodno učitava zajedno sa pojmom nacije, a to znači i sa (da li treba reći: njenim?!) fenomenima jezika, kulture, duhovnosti...

 

’’Za mene kultura nije nadgradnja i nije odraz baze. Zato sam uvijek bio protiv teorije odraza...Kultura je jedan autonomni fenomen, tj. kultura se u svojoj autonomiji ne razvija samo u odnosu na bazu, ona se kroz historiju autonomno razvija. Kad izučavate razvitak kulture od romantizma do nadrealizma, koji ja tretiram kao jedan ciklus, zatvoreni ciklus, koji je počeo sa izvjesnim premisama i svršava, onda je to jedan autonomni razvitak kroz jedan vremenski period koji uključuje u sebi niz ljudskih generacija, i kojega ne uvjetuje baza. On se odnosi prema bazi, i on ima jedan stav negativiteta. Zato se građanska kultura ne može tretirati kao neka nadgradnja ili baza građanskog društva. Nego je ta kultura u sukobu stalnom. Ja počinjem tamo sa pobunom romantizma, sa bajronizmom. I ispitivanje subjektiviteta počinje sa pobunom i ta pobuna traje kroz stopedeset godina. Dakle, to kvalificirati kao građansku kulturu i reći da to nije na nivou emancipacije ljudske ličnosti kao progresivne ličnosti je pogrešno.’’ (Prof. dr. sc. Rudi Supek) O tome i o nepobitnoj i neposrednoj! činjenici da savremeno doba očituje potrebu u isto vrijeme i za globalnim identitetom (tj. da se svi pridruže tom univerzalnom svjetskom identitetu bez identiteta) i za lokalnim identitetom (čitaj: nacionalnim identitetom), govori Žak Derida (pitajući se ’’Kada je to počelo?’’, dakle, to hrljenje i htijenje i za globalnim i za nacionalnim, i za univerzalnim i za lokalnim u kulturi, a jedini mogući odgovor je: na samom početku subjektivnog, i kolektivnog i individualnog, procesa samoosvješćenja i samoozbiljenja), u tekstu „Filozofijska nacionalnost i nacionalizam“, koji je zapravo njegovo predavanje na jednom seminaru.

’’...Intenziviranje takozvane međunarodne razmjene i ...očaj oko nacionalnih identiteta i identifikacija...zahtijeva puno budnih opreza u pristupu koji bi čovjek mogao zauzeti spram njih. Za sada, jednostavno ću situirati tri od njih četiri.

1. Još uvijek ne možemo imati povjerenja u ono što nazivljem „nacionalni identitet“. Morat ćemo se zapitati – i to će biti jedan od ciljeva ovog seminara – ne samo što je bit nacije, ako tako nešto postoji, nego i što je povijest toga pojma ili nacionalnog identiteta kao takvog. Privremeno ću ponoviti ili poslužiti se „doksatičnom“, uobičajenom, trivijalnom riječi „nacionalnost“. A kada kažem „doksatičnom“, to ne samo da znači da se ona rabi izvan strogo filozofijskog diskursa, nego i da je, također, u frekventnoj uporabi među samim filozofima.

2. Ovo određenje aktualne situacije – u ovom času jedva da je nešto više od aproksimativnog – ne može biti sasvim izvanjsko, nešto izvan filozofijskog kao takvog: sociologijskog, lingvističkog, tehno-ekonomskog, povijesno-političkog itd. Sva ova znanja, koja su na ovom mjestu prijeko potrebna, ipak su situirana u odnosu na filozofijsko kao takvo, u odnosu s njim – ma kako ovaj odnos odredili. Internacionalna situacija o kojoj govorim, također je situacija filozofijskog kao takvog. Nazovite je povijesnom situacijom, ili epohom u povijesti Bitka, ipak ostaje činjenica da sva ova imena i svi ovi pojmovi koji su rabljeni za definiranje i imenovanje te situacije odgovaraju jednom gestu koji je ili filozofijski ili metafilozofijski, ali nipošto ne mogu odgovarati nekakvom području znanja, danom društvenoj ili humanističkoj znanosti (sociologiji, lingvistici, povijesti, političkoj znanosti, tehno-ekonomiji, političkoj ekonomiji) kao takvoj – opetovano, neovisno o interesu i neophodnosti takve „znanstvene“ ili navodno znanstvene procedure u ovom slučaju.

Ne kažem da to ponovno ustanovljuje jednu fundamentalnu ili fundamentalističku problematiku koja, tada, filozofiju potvrđuje kao opću ili fundamentalnu ontologiju, kao Veliku Logiku u odnosu na koju bi sva određena znanja, sve znanosti, zauzimali regionalni i ovisan položaj. Već duže vrijeme pokušavam pokazati kako u prividno regionalnoj znanstvenoj praksi, u ontologijama za koje filozofija kaže da su regionalne, čovjek može naći opća dekonstruktivna kretanja, gdje tlo propada ili se pomiče dezorganizirajući ili dovodeći u pitanje divan poredak ovisnosti između fundamentalne ontologije i regionalnih ontologija.

U ovoj „retorici“ – nazovimo je tako – regije, koju je Huserl eksplicitno koristio, a koja je nakon njega, štoviše, ne bez svojih veza s mislećim teritorijem u kojoj vlada zakon, bila podčinjena u svojim regionalnim ograničenjima nekakvoj središnjoj pravno-političkoj vlasti, nekakvoj filozofijskoj prijestolnici, pa s obzirom na to, dakle, u ovoj retorici, koja je više nego retorika, shema odnosa između Države i Nacije nije daleka. Posrijedi je važnost političke metafore u filozofiji.

 Prema tomu, insistiram li na ovom problemu – na ovoj činjenici da se situacija s filozofijskom internacionalom o kojoj govorim ne može odrediti na temelju nekakve društvene ili humanističke znanosti – to nije u cilju da bih rekonstruirao neki viši kritički, transcendentalni ili ontologijski autoritet nad humanističkim ili društvenim znanostima, nego i u cilju problematiziranja određenog autoriteta, istog tipa, na koji bi dana društvena znanost mogla polagati pravo u tretiranju ovog problema, kao i njezine kompetentnosti da se njime bavi.

3. Treća preliminarna predostrožnost. Situacija koju sam upravo opisivao kao paradoksalnu (intenzifikacija, akceleracija razmjena i takozvano komuniciranje koje se odvija zajedno s pooštrenjem identiteta ili polaganja prava na nacionalni identitet) jest situacija koju je teško uvidjeti u njezinom kontekstu ili povijesnoj periodizaciji. Kada je to počelo? Što je specifično za našu sadašnjost? Kakva je razlika između onoga što se u ovom pogledu zbiva danas i što se zbiva u sedamnaestom stoljeću (pa čak i prije sedamnaestog stoljeća), pa potom u osamnaestom i devetnaestom, u dvadesetom stoljeću prije i poslije svjetskih ratova itd? To su pitanja koja će opsjedati ovaj seminar dugo vremena...Ono što je izvjesno jest da, danas, svi takozvani profesionalni filozofi osjećaju da je ovo pitanje neodvojivo od filozofijskog kao takvog, u svom srcu ili središtu. Kažem da oni to ’’osjećaju’’, jer je to često neka vrsta motivacije koja je manje ili više povezana s diskurzivnom elaboracijom kao takvom, ali koja je elaboracija onih motivacija koje čine da se stvari pomiču čak i ako nisu predmet filozofijskog projekta kao takvog, u formi filozofije.

To, između ostalog, ovisi i od činjenice da, neovisno o svojoj trenutnoj neodređenosti i dvosmislenosti, za nas vrijednost nacije, nacionalnosti ili nacionalizma – koje ćemo neprekidno morati analizirati – u odnosu na filozofijski projekt, odluku ili filozofijsku afirmaciju kao takvu, ne može imati izvanjsku, akcidentalnu ili kontingentnu relaciju. Nacionalni problem, kao što ćemo neprestance morati provjeravati, nije jedan problem među drugima, niti jedna filozofijska dimenzija među drugima. Čak i prije bilo kakve elaboracije koncepta nacije i filozofijske nacionalnosti, idioma kao nacionalnog filozofijskog idioma, bar toliko znamo – to je minimalni ali nedvojbeni predikat – naime, da se afirmacija neke nacionalnosti ili čak polaganje prava na nacionalnost ne zbiva filozofiji slučajno ili izvana, ona je bitno i posve filozofijska, ona je filozofem.

Što to znači? Znači u najmanju ruku da se nacionalni identitet nikada ne postavlja kao empirijski, prirodni karakter ovoga tipa: takav i takav narod ili takva i takva rasa ima crnu kosu ili je dolikokefalnog tipa, inače bismo prepoznali sebe po prisustvu takve i takve karakteristike. Samo-predstavljanje ili samo-identifikacija nacije vazda ima oblik filozofije koja, iako je bolje predstavljena ovom ili onom nacijom, jest ipak određeni odnos prema univerzalnosti filozofijskog. Ta filozofija, kao struktura nacionalnosti ne poprima nužno formu ili predstavljenost sistema naznačenog od strane profesionalnih filozofa koji borave u filozofijskim institucijama; ona se može pojaviti kao spontana filozofija, implicitna filozofija, ali ona koja je sama bit ne-empirijskog odnosa sa svijetom ili nekom vrstom potencijalno univerzalnog diskursa, „otjelovljenog“, „predstavljenog“, „lokaliziranog“ (sve su to problematične riječi) od strane određene nacije.

Ono što želim reći nije ograničeno na podsjećanje na to – iako je i to, također, istina i ja očekujem da ćemo je provjeriti – da su koncept i riječ „nacija“ filozofijski i da povijesno nisu ni mogli nastati izvan miljea filozofijskog tipa diskursa, označenog određenom poviješću filozofijskog kao takvog. (Stanovita genealogija pojma „nacija“ bila bi potrebnija nego ikada.) Da, to što želim reći tiče se strukture nacionalne svijesti, osjećaja i zahtjeva što znači da nacija postulira sebe ne samo kao nositelja filozofije, nego upravo egzemplarne filozofije, to jest filozofije koja je i posebna i potencijalno univerzalna – i koja je filozofijska već samom tom činjenicom. Ne samo da se nacionalizam ne zbiva kao nekakav nesretan slučaj ili zlo u filozofiji koja mu je, navodno, strana i koja bi, po svojoj bitnoj vokaciji, bila kozmopolitska i univerzalistička; ne, on jest filozofija, diskurs koji je strukturalno uzet – filozofijski. I univerzalistički ili kozmopolitski. Fichteovi znameniti Govori njemačkoj naciji...htjeli bi biti i nacionalistički, patriotski i kozmopolitski, univerzalistički. Oni esencijaliziraju nijemstvo do te mjere da ga čine entitetom koji u sebi nosi univerzalno i filozofijsko kao takvo. Nacionalizam se nikada ne predstavlja kao partikularizam, nego kao univerzalni filozofijski model, filozofijski telos, tako da je on vazda u biti filozofijski, čak i u svojim najgorim i najzlokobnijim manifestacijama, manifestacijama koje su najimperijalističkije i najvulgarnije nasilne.’’ (Iz izlaganja Žaka Deride na konferenciji pod nazivom „Diseminario’’, Montevideo, 1987.g.; preveo Mario Kopić; Peščanik.net, 19.08.2010.g.)



0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.