Piše: Borislav Cimeša

,,Prvi državni napor da se crnogorsko pravosuđe i uprava uniformišu pada pred kraj 18. vijeka. Do tada su crnogorska plemena vršila pravosuđe i upravu samostalno. Međusobni sukobi razvijali su se ili u pravcu stalnih sukoba i krvne osvete ili rešavanja motu proprio, međusobnim izmirenjem. Nikad se u istoriji na manjoj teritoriji nije razvio veći plemenski partikularizam. On je bio tako snažan da su svi zakonodavni pokušaji od polovine 18. do kraja 19. vijeka ostali bez uspjeha. Čak i pri kraju 19. vijeka Opšti Imovinski Zakonik morao je nasledno pravo ostaviti plemenskom običajnom pravu.

Što je onda bila Crna Gora? Plemena su samostalno vršila pravosuđe i upravu, a na čelu države stalno je bio jedan mitropolit. Crna Gora je bila teokratska republika sve do polovine 19. vijeka. Postojao je, kako bi se sada reklo, federalizam plemena, a državni poglavar bio je predšednik republike. Borba sa Turcima imala je u glavnom karakter borbe Hrišćanstva sa Muhamedanstvom, religiozni karakter borbe krsta sa polumjesecom. (O tome šedoče i stihovi iz „Gorskog Vijenca" i „Smrt Smail-age Čengića": U krv će nam vjere zaplivati. - Krst i topuz neka se udare. - Za krst časni spremni ste mrijeti.) svuda se pominje krst. Otuda je mitropolit državni poglavar. Istovremeno je dato objašnjenje i zašto je državni poglavar bio doživotan: jer je episkopski čin doživotan.

Prvi pokušaj da se zakonodavna vlast centralizira učinio je Vladika Petar I., Sveti Petar, koji je u crnogorskom narodu imao najjači moralno-religiozni autoritet od svih svojih predhodnika i naslednika. U njegovo vrijeme, mitropolita je na raspoloženju imao veoma slaba sredstva prema svojim podanicima, a to su: savjet, molba, prijetnja, kletva i blagoslov. On je pokušao da umjesto plemenskog autoriteta postavi državni autoritet, da plemenske poglavice pretvori u državne organe. Toga radi sazove 1798.godine predstavnike plemena na Cetinje da donesu zakonik. Nacrt zakonika napisao je sam Petar I.

Plemenski poglavari izglasali su zakon i otišli kućama, a zakon nije nikako stupio na snagu. Narod neće ni da čuje. Godine 1809. Petar I. pozove opet glavare i predstavnike plemena koji ponovo izglasaju zakonik bez imena, ali mu dodadu jedno pismo koje su nazvali „Zakonska stega“ i u kome se obavezuju na slogu, složnu borbu protiv Turaka i na poštovanje zakona. Ni to nije pomoglo. Ipak narod ne prima zakonik. Razlozi tog otpora dvojaki su: 1. Što se zakonikom krnjio državno pravni položaj plemena prema centru, 2. Što je zakonik atakirao na slobodu.

Rekvizit crnogorskog pojma slobode je i plaćanje poreze, o što se ogriješio Zakonik Svetog Petra. O tome ne može biti govora. Prema pojmu Vuka Mićunovića sloboda znači neplaćanje harača, a ovo plaćanje harača državnom poglavaru značilo bi ponovno robovanje. Najprije pravda mora daje besplatna. To je idealizam u pravu“. (S.M.Štedimlija, Skidanje maske, 1932., str.23.)

Sloboda je biće a pravo njegova svijest i forma. Sloboda je nemoguća van intaktne slobode. Otuda je i pravo drugostepeno i nemoćno pred intaktnom slobodom. Postoji samo inaktna sloboda ili ne-sloboda (ropstvo). Zakon intaktne slobode je Fiat iustitia pereat mundi. Sve ostalo nije dostojno čovjeka i ljudske časti. Pred bezuslovnošću slobode padaju svi autoriteti, vrijednosti i svetinje. Idealizam u pravu kao instrument intaktne slobode vodi u potpuni paradoks: za crnogorskog heroičara jeftinija je sopstvena glava no ovčja dlaka iz vlastite ovce plaćene na ime poreza. Po zakonu idealizma u pravu glava se daje u odbranu svetinje nad svetinjama - intaktne slobode utemeljene na zadatoj riječi, tvrdoj vjeri, neprikosnovenom običajnom pravu, moralnom praksisu i kodeksu, u odbranu časti i obraza. Kršenje idealizma u pravu je gore od smrti. Jer smrt (fizička) prođe, a duhovna i duševna nikad. Ona ostaje kao vječni pad duha i ima status smrti nad smrtima. Smrti za sva vremena. Smrti imena koja je tragičnija od fizičke smrti.

     (Nastaviće se)