U samoizolaciji sam. Gledam sa moje osunčane terase( koja mi je sada i šetalište, i kafić…) u visoka brda sjeverno od Podgorice. Kao da bih htio da očima dobacim do mog rodnog sela. I gledam ,vidim u mislima, u duši, negdje u grudima,  borove šume, zapadno od sela, smrčeve i jelove sjeverno. S puta kroz Ranče primjećujem,u klekama i ispodborovih stabala, ćume remenika,  jermička, što u rano proljeće probije kroz gustu, suvu, travu, dajući znak da dolazi naljepše godišnje doba. Jermičak cvjeta i ovog proljeća, a proljeća nema. Neko ojesenjeno, tmurno, teško,   proljeće. Ili zlo  proljeće, možda i sumornije od onog Lalićevog.

Kukurijek je već  procvjetao i digao svoje glavice na livadcima u krševitim ogradama iznad kuća. Kopriva se već pomalja negdje uz napuštene štale i kolibe. Štavalj  počinje da  formira zelena ostrvca u dvorištima kuća, bijele se prvi petrovčići, a žuti ljutić bliješti svojom jarkom bojom. Ispod kvrgavih šljivovih debala, pokrivenim žutim lišajom, plavi se šafran, mi ga zovemo, boliglava. Uskoro će i jagorčevina, a  u sjenovitim šumama nikla je ljekovita srijemuša. Našašuma se po njoj i zove Srijemoš.

Proljeće, reklo bi se, kao i svako u Obardima. Livade se bude, ptica odavno nema,  samo se čuje  kukavica. Bar neka  ona pjeva, do kraja juna. Dako do tada neko u selu i ljudskim glasom zapjeva. To čeljadi što je sada u selu, živo se ne čuje. Od sopstvene inokoštinje i nemoći, a sada i od  straha, od tuge. Poneko i sa glavnom brigom, a šta ako umre, ko će ga sahraniti.

Ni Obarđanima niko ne  dolazi, a Vaskrs je, uskoro Đurđevdan, vrijeme kad se sjeme baca u zemlju. Ko će ovog proljeća saditi, sijati…? I kad će đeca iz grada doći…?

Nekako, s proljeća…Ta divna pjesma me je uvijek bacala  u  tugu, melanholiju. Sjetim se i “starih drugova”,  sada  i  divnih, obarđanskih,  proljeća  iz djetinjstva. Još su mi ljepša iz samoizolacije.  O, da mi je sada slobode, pa da odem da  uberem remenike, srijemušu, kukurijek , što ga je moja baba stavljala pod karlice sa mlijekom, jer  razvija toplotu i pomaže da se formira deblji sloj skorupa.

Proljeće u Obardima kao i svako. A ni nalik na proljeće, ni na jedno bivše proljeće. Ovo nije proljeće. A kako ga nazvati?

Nekako, s proljeća…

Piše: Ilija Despotović (u samoizolaciji)