Piše: Ljubomir Filipović

Naslov pozajmljen od Didija

Ima ta jedna ruska priča o baćuški (popu) i mladoj ženi iz dobre porodice koja se vjerila za seosku barabu. Tako je jednom, žaleći se mudrom baćuški, koji je mudrost nakupio naslušajući se svega i svačega, rekla da će ona budućeg muža promijeniti, i da će ovaj prestati da skita i da pijanči. Sveštenik je onda uzeo stolicu i prinio je. Rekao je mladoj ženi da se popne na nju. Kada se popela, rekao joj je da proba da i njega podigne na stolicu. A on onako od dobrog života lijepo popunjen. Nakon što se malo mučila i pokušavala, baćuška je uzeo i jednim potezom spustio na zemlju, stavljajući joj do znanja da ne treba da zavarava sebe i da treba da traži bolju priliku. Ovdje nije riječ o rodnim ulogama, riječ je o nečijoj snazi, mogućnostima i samosvijesti. O objektivnoj percepciji samog sebe. 

Nedavno se u pro-kremaljskom i Vučiću bliskom portalu Borba pojavio tekst u kome se brinu jer gube medijski rat od strane “Montenegrina”. Kao glavnu tezu navode da narativ o izdaji Crne Gore poprima maha. Iako ne volim taj termin – izdaja, iako ga neću upotrebiti ni danas, URA svakim danom daje materijal da je se percipira kao nekoga ko je ostavio Crnu Goru na cjedilu.

Zakon o izmjeni Zakona o slobodi vjeroispovjesti, koji je, da se ne lažemo, i smijenio prethodnu vlast, navodno je uzburkao strasti u URA. Međutim, iskreno, pritisak kojem je bio izložen poslanik URA sa Cetinja, Filip Adžić, bio je više nego neizdrživ. Samodeklarisani vjernik CPC i komita, Adžić je bio laka meta da ga se prozove za dosljednost i principijelnost. I to je doživio najviše od svog okruženja i sugrađana.

Međutim, umjesto da dokaže lični integritet i da glasa protiv ovih izmjena, ukoliko mu nisu po volji, Adžić bježi u izvršnu vlast i poput Pontija Pilata pere ruke od toga što crkvu i hramove bukvalno predaje u ruke srpskoj državi. I to je tako, koliko se god Dragan Šoć i slični upirali da nam dokažu da nije. 

Ovo je ipak, po mom skromnom mišljenju, spin URA-e, koja po kuloarima pušta priče da se Adžić “ne da pokolebati”, kako bi sačuvala imidž da je ta partija otvorena za sve, pa i za crnogorske nacionaliste, kakvim se predstavlja Adžić.

Adžić, ipak izgleda neće glasati protiv zakona, jer više neće biti poslanik. Ovo je praktična stvar, jer ne želi da ugrozi svoje šanse na lokalnim izborima u Cetinju. Zato je plan da Adžić ide u izvršnu vlast, kod Abazovića u kabinet, a da mjesto prepusti nekome drugom, ko će čiste savjesti podići ruku i saviti kičmu pred SPC.

Ostaje još Božena Jelušić, čije vrijednosti su nesumnjivo građanske. Da li će profesorica Jelušić napraviti moralni kompromis ili će i ona negdje “po dubini”, ostaje da se vidi.

Do sada je URA sve svoje vrijednosti iznevjerila – nacionalne parkove prepustila Jočićkoj, Sinjajevinu populistički predstavila zelenim protestom, iako je bio crn da crnji ne može biti. Konzervativno, desničarski crn, da se razumijemo. Bratićki je ostavila prosvjetu, nauku i kulturu, da može da odgaja male Obiliće, a onda je u bezbjednosni sektor propuštila Kneževića i Vukšića, iako je još juče rekla da taj bedem niko neće probiti. Ostaje da se vidi ko je bio više naivan, URA ili međunarodna zajednica. Samo što se URA  ponaša ne kao da je naivna, a malo više izgleda kao da je ucijenjena.

URA je i sva svoja predizborna obećanja iznevjerila, postala je parfem za dominantno srpsku nacionalističku vladu. Ali, kako nesretno reče Zoran Milanović nedavno – “prvo sapun da, pa onda parfem” drugovi URAši.