Ne prođe dan, ma što dan – ni sat, a da se premijer, vicepremijer, ministarka ili ministar, pa sve do nižih državnih „namjesniiiika“ (tako se na Premijerovu jezičkom idiomu zovu namještenici) i „zastvoreniiika“ (u prijevodu na crnogorski – zapošljenika), na nekog dobro ne istresu. Sijevaju prsti, grana se rukama, breca na „lopove“ i „bezbožnike“, „liše nejjači“, a decibeli skaču obrnuto proporcionalno crnogorskom kreditnom rejtingu otkako su apostoli riješili da prekinu staru političku praksu posipanja zlatnim prahom po ugljenoj strukturi.

No, ta vesela družina vikača i demagoga čiji se program evo 4 mjeseca svodi na graju da im je jedini kvalitet što su pošteni, da se o jadu zabaviše što su zatekli „sprženu zemlju“ i tačka, nije nimalo naivna. Svi ti verbalni izleti i proceduralni gafovi možda bi bili smiješni da ova svetosavska bratija nastupa u kakvom kabareu, umjesto što drži izvršnu vlast u Državi Crnoj Gori!

Da rade iz nehata ni po jada, no njihov je zadatak sve jasniji – uništiti Crnu Goru za interes igrača kojima je ovo parče zemlje, neba i mora bilo vazdašnja želja. Zato kad vam neko kaže da je riječ o nesposobnoj vladi, to vam dođe kao pozivanje na neuračunljivost hladnokrvnom ubici.

Ova je Vlada, to treba podvući, i te kako sposobna. Pokazala je, u prvome redu, neviđenu sposobnost u poslu podjele društva.

Dok nas sve etiketiraju kao lopove koji pate od nesanice u iščekivanju ruke pravde, vrlo su pažljivo izveli operaciju etničkoga čišćenja u javnome sektoru, sve pod firmom „ne brojimo krvna zrnca“.

Neviđenu sposobnost preko svojih „ključnih kadrova“ Vlada je pokazala u kompromitovanju Agencije za nacionalnu bezbjednost, a da za to do danas nije niko odgovarao, uključujući potpredśednika Vlade koji nas je još u septembru uvjeravao da je bezbjednosni sektor od posebne važnosti i da on lično neće dozvoliti da budu ugroženi nacionalni interesi!

Da su po konkursu birali kako da što bolje Crnu Goru obrukaju pred svjetskom javnošću, sigurno ne bi mogli izabrati efektniji model od skandalozne negacije genocida u Srebrenici, nakon kojega su i one adrese što su ih u septembru kuražile da Crnu Goru usreće tako što će pokazati „demokratski kapacitet smjenjivosti vlasti“, prilično nervozno upozorile da se takva civilizacijska posrnuća neće tolerisati. Sposobnosti Vlade da nas udalje s evropskoga puta i civilizacijski sunovrate, dakle, dobro su dokumentovane.

A na kojim ideološkim premisama počiva Vlada od čijega oslobođenja koje je, po riječima Premijera, „sve zapljusnulo“, pa je svakolika građanska Crna Gora i dalje ostala pokisla, pokazao je da li reći nastup, prestup ili dostup ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta u Skupštini Crne Gore.

Da preskočim ono o čemu će sigurno ovih dana biti riječi, od neprimjerenoga tona prema poslanicima, ispravljanja „pogrešnih“ izraza (koji to nijesu) u maniru poluinteligenata koji svoju superiornost grade na „ekskluzivnom“ znanju nekoliko pravopisnih pravila, neartikulisane gestikulacije i demagoške vike, preko prizemnoga etiketiranja velikana crnogorske nauke, akademika Vukića Pulevića i Milorada Nikčevića, pa do neskrivene mržnje prema Fakultetu za crnogorski jezik i književnost i otvorenim prijetnjama toj ustanovi nekakvim revizijama i sl.

Skrenuću pažnju na jedan detalj koji je promakao javnosti, šokiranoj ponašanjem gospođe ministarke.

Skupštinski nastup ministarka je zapravo započela odgovorom na pitanje poslanika DF-a „dokle se stiglo s izmjenama nastavnoga plana i programa za osnovno i srednje obrazovanje kojim bi se vratili u obaveznu literaturu pisci koji su bili uklonjeni: Desanka Maksimović, Meša Selimović, Aleksa Šantić i Petar II Petrović-Njegoš“.

Oduševljena pitanjem ministarka je iskoristila priliku da „izdominira“ znanjem o tome što je kanon, kako se koncipiraju programi, da ne propušti novu priliku za jeremijadu nad ugroženim narodom koji je bivša vlast, eto, čak i iz školskih programa proćerala, najavila da će se, naravno, programi mijenjati kako bi se ispravila ta istorijska nepravda, a onda, mrtvo hladno, pročitala podatke iz kojih proističe da su sva 4 „proćerana“ autora u stvari zastupljena u programima i za osnovnu i za srednju školu!?

Pitanje poslanika DF-a i odgovor gospođe ministarke razobličio je tako matricu po kojoj se u Crnoj Gori već dugo gusla o navodnoj ugroženosti i sistematskom progonu jednoga naroda.

Onako kako su Šantić i Desanka „proćerani“ iz crnogorskih programa za vakta onog „odnarođenog“ režima, e taman je tako i gospođa ministarka bila progonjena dok je nesmetano gradila akademsku karijeru, uzgred po privilegovanim kriterijima dobivši i državljanstvo Crne Gore.

Tu Crnu Goru njena je Vlada danas podijelila kao nikad: na njih i nas, po kriterijumu servilnosti jednom paracrkvenom centru utemeljenom na tradiciji klerofašizma i njegovim mentorima izvan Crne Gore. Ta civilizacijska vododjelnica danas Crnu Goru oštro raspolućuje na one koji u pokornosti i strahu slijede instrukcije Srpske crkve, kao instrumenta moći Beograda i Moskve, spremni da do temelja razgrade građansku Crnu Goru, i nas ostale, uvjerene da je pravo na vjeru, naciju i jezik intimna kategorija, a da su sekularizam, multikulturna demokratija i antifašizam vrijednosti oko kojih ne može biti pogodbe.

I zato ne treba osuđivati gospođu ministarku što odbijanjem da se izjasni o tome priznaje li crnogorsku naciju i crnogorski jezik potvrđuje da se nije odrekla ubjeđenja koja je ranije javno deklarisala, o Crnogorcima kao proizvodu etnoinženjeringa, jer nije ona, a ni njena baka, kriva što su većina poslanica i poslanika u Skupštini Crne Gore odlučili da je u osvježenoj Crnoj Gori u redu ponižavati Crnogorce, Bošnjake, Albance i Hrvate, sve koji se ne podvode pod Premijerovu sintagmu „vjerni narod“, da je to, takorekuć, zvanična državna politika.

Krivica je, razumije se, ponajviše na onima koji su takav anticrnogorski i anticivilizacijski pakt sklopili i onima koji, dakako, po partijskoj ili službenoj direktivi, opslužuju velikodržavne apetite zarad mrvica moći i uticaja. Zato ne treba kriviti ni poslanicu Ure koja ni bolnu temu kakva je genocid u Srebrenici ne može da politički ogavno ne zloupotrijebi pričom o gorivu koje je bivša vlast navodno slala za tenkove onih što su sijali smrt po BiH.

I ona je, kao i sva ova ministarska i poslanička družina samo glumica, izvođačica radova na širokome drumu velikosrpskih aspiracija i ruskih ekspanzionističkih apetita.

I, dok iz solomonske perspektive mrsi da nije lijepo to što je ministar rekao – prećutavši da je iza ministra stala cijela Vlada, uključujući i njenog partijskog šefa, uprkos njegovoj naknadnoj pameti i ograđivanju – i da bi ga prilikom rekonstrukcije Vlade trebalo zamijeniti ministrom iz redova manjinskih naroda, naša poslanica zapravo lijepo ilustruje da je zamisao ove Vlade da nakon što je državu podijelila na dva nepomirljiva dijela, one s druge strane žice, iskoristi po potrebi u dekorativne svrhe.

Zar to ne bi bio divan štos zamijeniti fašistu pripadnikom manjina, poručuje nam vrla poslanica, zaboravljajući da sporni ministar u toj Vladi nije izuzetak, nego pravilo.

Kao jednu od ritualnih mantri promoteri kleronacionalističke Vlade Crne Gore često koriste poštapalicu da niko ko je ratovao s crkvom nije pobijedio. Prespavavši prosvjetiteljstvo i tekovine koje je ono donijelo, naši bučni glumci na privremenom radu u vlasti plaše se zapravo jedne druge, potvrđene istorijske analogije – da nije pobijedio niko ko je ratovao s Crnom Gorom. Dođu, doduše, s vremena na vrijeme neke okupacione vlasti, posiju mržnju, podjele i nesreću, no taj se plod nikad ovđe ne prima zadugo.

Pomiriće se Crna Gora opet prije nego što sanjaju, kad se skupi oko vrijednosti koje su je izgradile kao savremeno društvo i uputile ka progresivnim idejama slobode, demokratije, otvorenosti, antifašizma... I nećemo čekati još dugo na taj dan kad ćemo današnje vlastodršce i njihove anahrone ideološke platforme, riječima Slavka Perovića, poslati u „ropotarnicu istorije“.

Zato mirno spavaj, građanska, slobodna Crna Goro, jer razloga za nesanicu imaju samo oni koji ti prijete „rukom pravde“ opoganjenom Judinim srebrnjacima.