I Vitov i Brankov put je bio “put Hamletov”. To je put na kome je Vito bio svjestan da “proklet sam ja / proklet”, to je put na kome je Branko pjevao “Ubi me prejaka reč”. I Vita je proganjala, izjedala i ubijala “prejaka reč”, kao što je i Branko znao da je”proklet”. I Vitu i Branku posljednje i prve adrese su one na nebu, a ne one među ljude. Prvi pjeva – “Idem u vječnu skitnju između zvijezda”, a drugi – “Neka sve ide Nebu, nek' sudi Vasiona...”. Vrijedi čuti u cjelini sljedeće pjesme koje su u suštinskom smislu možda najkompatibilnije, najsrodnije, najsličnije (najličnije!) i najbliže Vitovom i Brankovom poetskom “vjeruju” , iako Branko pjeva o prejakoj riječi koja ga je ubila kao da je već razriješio Vitovu (i svoju!) ključnu dilemu “ILI-ILI”, kao da je već prešao rubikon života i(li) smrti i kao da je već u potpunosti zašao i zakoračio u zonu sumraka, dok Vito – i pored toga što je svijestan da je proklet i da mu nema spasa – ipak nalazi u sebi onu apsurdnu i paradoksalnu crnogorsku i njegoševsku zaumnu i enigmatičnu, tajanstvenu i magičnu spremnost na borbu uprkos svemu, odnosno gotovo bezumnu i slijepu, maltene praiskonsku i sudbinsku, snagu i vjeru praktično u ništa, oličenu u Njegoševom stihu “neka bude što biti ne može” iz “Gorskog vijenca”. “UBI ME PREJAKA REČ... / Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim. Reče je ona jutros, uz slavujevu pesmu. / Sad neku tugu tešku iz sebe zalud gonim, / To njeno zbogom beše premnogo i za česmu / MOJIH MUCAVIH REČI I BOLNOG PONIŽENJA... / I puče reč kao bič, fijukom za sva vremena, / Dok se još nečem nadah, dok bejah sav sa sobom. / Sad sam niko i ništa – sam sebi svoja sena, / Osušen bor na hridi pred vetrovitim dobom / UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... / Ne reče ko je krivac za taj metak od reči, / Nekuda odskakuta, sva gipka kao srna... / U meni prošlo vreme kao parastos ječi, / A negde ispred oka mota se kosa crna / I OKO, BADEM ZRELI, NADOŠLO ZA VOLJENJA... / Možda ću doći sebi kada pobegnu laste, / Kad leto zaboravim i sav u jesen odem. / Kad lepo što je, zaspi, a noć počne da raste / U meni i za mene, kad mrak okom ubodem... / UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... / U toj ću noći i ja sa svojim snom umreti, / Kunući ono zbogom što ga izreče ona. / A nije dobro nikom svom bolu da se sveti, / Neka sve ide Nebu, nek' sudi Vasiona... / UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SVA VOLJENJA...” (PJESMA ‘’EPITAF” BRANKA MILJKOVIĆA); “Bestraga ti glava / o ali bez traga / već odavno ide / moja glava draga / iz zore u zoru // zora / a šta dalje // ko nas u taj bestrag / iz bestraga / šalje... // Nisi ništa ružno / rekla dobra ženo / sve je to još davno / ružnije rečeno / proklet sam ja / proklet / zna to ova glava / pa se evo / luda / nekako spasava / pa me evo nekud / očajnika vodi / da mi pukne mramor / u nekoj slobodi.” (PJESMA ‘’KLETVA” VITA NIKOLIĆA)

Vito je bio ukleti, od najbolje vrste, kafanski pjesnik-boem (taj vrlo važan pjesnikov autobiografski momenat čitamo i u stihu: “Ja sam bio kafanski i više niči”!), i zato je ostao u vječitoj dilemi, u vječitoj rastrzanosti između smrti i života, bolno svjestan da nema snage, moći i hrabrosti da se opredijeli jednom za svagda, konačno i u smiraju. Zato je ostao nesmiren i nespokojan do kraja, kao i svaki veliki pjesnik, znajući da je daleko od blaženosti, blaženstva, nalazeći svoj prividan i relativan mir u krčmi, boemštini i drumovanju, a ovo sveto i blaženo! Trojstvo omogućilo mu je da se bavi svetošću i profanošću, darom i prokletstvom poezije. Upravo ona mu je bila najvažnija pa je prednost dao ipak kakvom-takvom životu jer je on, život, bilo kakav, najmoćniji i najvažniji oslonac, motiv, smisao i pretpostavka – možda upravo onaj kakav je vodio i kojim je živio Vito u odnosu na sve druge i jedan-jedini – za pjevanje i poeziju, taj “Život / – kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku. // Smirite moju ruku, / molim vas, / smirite moju ruku / nemirnu / od sreće / što je / kap / još / tu.” (Pjesma “Smirite moju ruku”). Ili, kako piše Bela Hamvaš: “Želio bih pojačati i nikada ne izgubiti svoju budnost, koliko god je to moguće, kako bih u trenutku smrti mogao proživjeti potpunu veličanstvenost ostvarivanja duše.”

                                           Nastavlja se