To je nagrublje kršenje svih pravila i normi, Ustava, zakona i običaja. Srpska crkva i vršilac dužnosti njenog namjesnika u Crnoj Gori, koji se ovom izjavom vjerovatno kandiduje da to radno mjesto dobije “na neodredjeno”, nameću svoju volju i, njoj prilagodjeni, modus operandi.

Ćutite i čekajte, kaže nam Mićović. Nemate što da se miješate. Ugovor je poglavar srpske crkve već predao premijeru Krivokapiću i on to treba da potpiše. Jasno, da jasnije ne može biti.

Ali, to, ni izbliza, nije najvažnija dimenzija izjave JJ Mićovića. Srpskoj crkvi se, iz nekog razloga, mnogo žuri.

Izmijenjeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti, usaglašen sa željama SPC, a u izvedbi ministra koji ne priznaje srebrenički genocid, očigledno nije bio dovoljan. Malo je bilo što je ta crkva jedina neregistrovana vjerska zajednica u Crnoj Gori i što sada, i formalno, ima preferencijalni status, u odnosu na druge vjerske zajednice, i to u državi koju i ne priznaje.

Malo je i to što su lobističke i druge aktivnosti srpske vlade i njene poslušne crkve uticale da se čak i Parlamentarna Skupština Savjeta Evrope opredijeli za stav kako je “opravdana zabrinutost za imovinu SPC u Crnoj Gori”. (Fascinantno!)

Bilo je potrebno iskovati to željezo dok je još vruće i njime okovati Crnu Goru (ne samo njen pravoslavni segment srpskog imena) – da bude u potpunosti stavljena pod kontrolu beogradske Patrijaršije. Ili pod kontrolu srpskih vlasti, ako preferirate da se stvari predstave ogoljeno.

Zato g. Mićović ovako samouvjereno, slavodobitno i naredbodavno obznanjuje “narodu” da će se prvo potpisati ugovor, pa ćemo tek onda imati mogućnost da ga pročitamo.

Zvuči uvredljivo, naročito u zemlji koja ima tradiciji u kojoj je crnogorski zbor birao crnogorske mitropolite i vladike. Zvuči i nipodaštavajuće prema državi koja, u svojoj pravnoj i istoriji odnosa sa drugim državama, ima i Konkordat sa Svetom Stolicom iz 1886, koji je pregovaran punih dvanaest godina.

Zvuči i opasno, jer je očito da centrala srpske crkve, pošto je uticala na izbore, pa onda i na definisanje i političku profilaciju nove crnogorske vlasti, ima aspiraciju da sve stavi pod kontrolu. Sve – pa i diktat kako doći do “temeljnog ugovora”, ne samo u smislu sadržine, već i tako što će stupanje na snagu prethoditi spoznaji javnosti što tamo piše.

Ostaje nam, po JJ Mićoviću, da čekamo istek tog embarga na objavljivanje. Možda da igramo domine sa potpredsjednikom Vlade Abazovićem, u medjuvremenu? Što li će reći taj omniprisutni Potpredsjednik, kada do njega stigne to slovo? A njegov Gradjanski pokret?

Pošto još uvijek ne znamo što piše, ostaju nam bar dvije činjenice – koje su vezane za karakter i validnost tog akta.

Prvo, jasno je da se radi o sporazumu sa inostranim elementom. To znači, izmedju ostalog, da bi, bar po namjeri potpisnica, odredbe tog ugovora i njime uspostavljene obaveze bile “starije“ od unutrašnjeg prava. Onda postaje potpuno nebitno što i kako piše u već izmijenjenom Zakonu. Član 8. našeg Ustava je jasan i tu dvojbe nema – medjunarodni ugovori imaju veću pravnu snagu od odredbi unutrašnjeg pravnog sistema. (Da li poglavar SPC ima ugovorni kapacitet da to potpiše sa Vladom Crne Gore? Da li crnogorska Vlada to smije da potpisuje sa inostranim vjerskim organizacijama? Što bi rekle naše vladike i mitropoliti da ovo vide?) 

Drugo, takvim aktom bi bilo priznato da je srpska crkva inostrana, sa centralom u drugoj državi, dje je ona i registrovana (kao, uostalom, u svim zemljama ovog svijeta dje ima svoje bogomolje). Sa izuzetkom Crne Gore, naravno. Za taj detalj se čini da su ga, bar donekle, shvatili neki iz, istina marginalnih, partija vladajuće koalicije.

Dakle, tim potpisom se pokazuje da je SPC strana u tajnom ugovoru, a ne ona autentična i originalna crkva u Crnoj Gori. (Može i originerna – izvorna, da budemo još precizniji!) Da nije tako, potpisnica bi bila crnogorska Mitropolija i to ne bi bio “Temeljni ugovor” sa inostranim, već sa domaćim elementom. I, kao takav, morao bi biti saglasan domaćem pravu, kakvo je – da je.)

Razlog za sve ovo je jasan: Crna Gora za SPC ne postoji, tj. ne treba da postoji kao samostalna i suverena država, pa je g. Mićović blagoizvolio da nas obavijesti da nemamo pravo da saznamo sadržinu tog temeljnog ugovora.

Zato je ta “obznana” JJ Mićovića simbolična potvrda ne samo pozicije sadašnje Vlade u Crnoj Gori, već projektovanog vazalnog odnosa koji naša zemlja mora da ima prema Srbiji.

Druga je priča, naravno, koliko je sve to i kako izvodivo i sa kakvim rizicima se suočavaju srpska crkva u Crnoj Gori i njena poslušna Vlada u ovoj operaciji. Možda toga i nisu svjesni.

Zato su pred Crnom Gorom i onima koji ovo (ispravno) doživljavaju kao akt veleizdaje upiti koji imaju delekosežne i istorijske dimenzije.

Kako odgovoriti na ovo paternalističko pravno i političko nasilje? Da li su negodovanja i pisane reakcije dovoljni? Što su opcije koje opozicija i gradjani imaju pred sobom kao mogućnosti za reakciju?

Valtazar Bogišić je, u pripremi svog čuvenog Opšteimovinskog zakonika, pečatanog 1888, naišao na iskaz koji u svojoj ljepoti i lapidarnosti parira latinskim sentencijama: “Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi.”

Zato je sva prilika da bi jedino takav odnos – jasna negacija validnosti i pravne utemeljenosti tog diktata u formi “ugovora” od početka – mogao biti ispravan. Koliko i kada – i efikasan – vidjećemo.

Sam po sebi, ovakav pristup SPC i njenog administratora u Crnoj Gori, ukazuje da nova vlast ima na umu potpunu razgradnju i razvaljivanje političkog i pravnog sistema. A poslije poziv za “bratsku” pomoć sa strane.

Zato Mićovićeva Obznana nije samo najava potiranja osnovnih i suštinskih interesa crnogorske države, već i jasna potvrda kolika je dubina propasti i destrukcije kojoj je naša zemlja posebno izložena u posljednjih pola godine.

Poslije ovoga, kada stignemo do momenta da nam se post-festum objavi sadržina potpisanog, neće ostati ni djelić jednog jedinog razloga za opstanak aktuelne crnogorske vlasti. Takva vlast mora da ode.

Kašnjenje u donošenju bužeta može biti izraz nesposobnosti i neznanja; sijaset drugih destrukcija, revanšizam i razgradnju sistema ne mogu više negirati čak ni blagonaklonjene evropske adrese – ali je obznana o veleizdaji to što joj ime reče. Veleizdaja.

Toga treba da budu svjesni svi u Crnoj Gori. Ako se ta granica predje bez odlučne reakcije, i u Crnoj Gori i van nje – to za opstanak naše države može biti “tačka sa koje nema povratka”.