„Te su godine zabelježeni veliki protesti u glavnome gradu Crne Gore Podgorici i drugim gradskim centrima zbog kontroverznoga Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji bi, prema tvrdnjama Srpske pravoslavne crkve, nacionalizovao njezinu imovinu. To je bila posljedica odredbe da se crkveni objekti izgrađeni prije 1918. prebače u državno vlasništvo. Za mnoge vjernike i pristalice SPC ovo je bio dokaz da je crnogorska država odlučila da podrži Crnogorsku pravoslavnu crkvu – 1993. otcijepljenu Crkvu koju trenutno ne priznaju druge kanonske pravoslavne crkve.

Iako ideja o prijenosu vlasništva nad imanjima sa Srpske na Crnogorsku crkvu nikada nije zvanično objavljena, mnogi i u Crnoj Gori i u Srbiji tvrdili su da je to krajnji cilj. Dvije crkve su decenijama u sukobu oko crkava, manastira i drugih nekretnina.

Kako Crnogorska pravoslavna crkva vidi stvari, ona je pravni nasljednik autokefalne (pravoslavno rečeno – nezavisne Crkve koju su priznale druge crkve) Crnogorske crkve koja je postojala do 1918. godine kada se Crna Gora pridružila Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako je Crnogorska pravoslavna manja od SPC, ona nikako nije marginalna, jer, prema nekim anketama, 29,36 odsto pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori optira za otcijepljenu Crkvu”.

„Jedan od prvih poteza Vlade tehnokrata, na čelu sa trenutnim premijerom Zdravkom Krivokapićem, bio je ukidanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, što su oni koji mu se protive smatrali dokazom prosrpskoga usmjerenja nove Vlade”, navodi „Emerging Europe”.

„Međutim, Vlada Krivokapića odlučila je da ne poništi odluku odlazeće Vlade koja je posljednjih dana svoga mandata proćerala srpskoga ambasadora Vladimira Božovića zbog komentara koji se tiču tzv. Podgoričke skupštine 1918. godine.

Tumačenje ovoga istorijskoga događaja čini suštinu nedavnih tenzija. Sama ‘skupština’ 1918. glasala je za pridruživanje Crne Gore Srbiji i tako formirala Kraljevinu Jugoslaviju. Nekima je ovo bila legitimna volja stanovništva. Ali drugima je taj događaj aneksija, istorijska greška koja je ispravljena tek 2006. kada je Crna Gora ponovo postala nezavisna zemlja.

Potonji stav favorizuju komiti – taj naziv je referenca na ustaničke grupe koje su djelovale na Balkanu tokom sumraka Osmanskoga carstva – tj. etnički crnogorski nacionalisti koji upozoravaju na srbizaciju Crne Gore”.

„Na zapadnome Balkanu, na kojem su etničke tenzije trajno prisutne, popisi su ośetljivi čak i u najboljim vremenima”, piše dalje „Emerging Europe”.

„Ali sa nedavnim nestabilnostima u Crnoj Gori, sve su oči uprte u predstojeći popis stanovništva koji je trebalo da počne u aprilu. Broj Srba u Crnoj Gori neprekidno se povećavao od prvoga modernoga popisa stanovništva 1948. U tom popisu 90,7 odsto stanovništva u zemlji izjasnilo se kao nacionalni Crnogoraci. Tada se samo 6.707 osoba identifikovalo kao Srbi. U najnovijem popisu stanovništva iz 2013. godine, broj Crnogoraca pao je na 45 procenata, dok je procenat Srba porastao na 28,7 procenata.

U martu je Krivokapić iznio ideju o promjeni dugogodišnje zabrane dvojnog državljanstva u zemlji. Desetine hiljada ljudi postale bi podobne za crnogorsko državljanstvo ako predložene izmjene stupe na snagu. Većina su Srbi. Nije iznenađujuće da među onima koji se plaše srbizacije prijedlog nije dobro prošao”.

„Temeljni sporazum Krivokapić priprema za skoro potpisivanje sa patrijarhom Srpske crkve Porfirijem, a on je usmjeren na regulisanje odnosa između te Crkve i države”, ocjenjuje „Emerging Europe”.

„U aprilu su u Podgorici i drugim gradovima održani patriotski protesti pod egidama Crnogorski odgovor i Crnogorsko proljeće onih koji su se protivili planu Krivokapića da promijeni pravila državljanstva.

Protesti su postali uobičajena pojava u Crnoj Gori i nakon izbora. Ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović rekao je da je od avgusta 2020. bilo ukupno 152 skupa, organizovanih uglavnom na društvenim mrežama, koji su privukli oko 130 000 ljudi. Sve to u zemlji od 622.000 stanovnika.

Stalni protesti na obje strane, zajedno sa incidentima netrpeljivosti, ukazuju na krhku situaciju u Crnoj Gori. Stvari dodatno komplikuje činjenica da, dok DPS više nije u Vladi, lider Milo Đukanović ostaje Predśednik Crne Gore i ostaće to do 2023. godine, kada su sljedeći izbori.

Ovo je atmosfera u kojoj bi trebalo da se održi popis. Pozivi nekih grupa civilnoga društva i nevladinih organizacija da popis ne sadrži pitanja koja se tiču religije i etničke pripadnosti imali su gluvi odjek.

S nedavnom gomilom fantomskih non-pajpera, koji su navodno sadržavali takve radikalne ideje poput prekrajanja granica na zapadnome Balkanu i trenutnom situacijom u Crnoj Gori, jasno je da region i dalje ostaje tačka etničkih tenzija. Bez obzira na rezultate popisa, sumnja se da će tenzije u Crnoj Gori uskoro prestati”.