Piše: Ahmed Avlijani

Danas smo svi, kao, zatečeni što neka bitanga u Nikšiću urinira na spomenik najprkosnijem antifašisti sa ovih prostora, Ljubu Čupiću, a, kao, nismo vidjeli da aktuelna vlast mjesecima urinira po svim vrijednostima koje Ljubo simbolizuje i po svemu crnogorskom, građanskom i antifašističkom pravdajući to, vjerovali ili ne, pomirenjem jer nema, uče nas apologete nove Crne Gore, pomirenja u njoj dok se zločinac i njegov ideološki nasljednik ne popišaju, da oprostite, na spomenik žrtvi i dok zločinac i žrtva, istina i laž, pravda i krivda, fašizam i antifašizam ne budu isto ili, ponegdje, ne zamijene mjesta.

I, kao, ne znamo da će se ovom jadnom činu danas najviše čuditi URINI funkcioneri i glasači a da će vučićevska mašinerija laži i zamjene teza, što iz Demokratske Crne Gore što iz DF-a i njegovih satelita, za ovu bedastoću optužiti bivšu vlast.

I, kao, nismo znali da je partizan Ljubo Čupić prirodni neprijatelj vojvodi Mandiću; da je antifašizam prirodni neprijatelj četništvu; da je nezavisna Crna Gora prirodni neprijatelj Velikoj Srbiji (Srpskom svetu) i da je klerofašistička Vlada prirodni neprijatelj građanskog, demokratskog i antifašističkog društva.

I umjesto da se zgražavamo nad onim što ova klerofašistička vlast radi Crnoj Gori i njenom društvu, urušavajući sve one vrijednosti bez kojih ona nije moguća što im je, cijenim, i cilj - mi se zgražavamo slici te vlasti koju je danas na nikšićkom trgu naslikao ovaj junak nove Crne Gore.
Umjesto da se zgražavamo nad onim što nas čeka nastavimo li da mirno posmatramo povratak u devedesete i nastavimo li da čekamo da se fašizam sam povuče mi se zgražavamo nad ovim bez dileme bijednim i gnusnim činom kao da Ljubo Čupić i ovaj bijednik nisu različite galaksije i kao da ovaj čovjeka nedostojni čin može išta da našteti Ljubu i da doseh e visine na kojima se naš Ljubo nalazi.

Ne, prijatelji moji, ne.

Ljubo je odavno iznad svake bedastoće i svakoga bestiđa koju bilo koja ljudska nakarada, isklesana i uobličena retorikom nove Crne Gore, može da učini i Ljubonikada neće biti u dometu ovih bijednih pišača izniklih iz "borbe za slobodu srpskog naroda".

Nas, zapravo, treba da zabrine činjenica da smo mi, naša sadašnjost i naša budućnost, u dometu njihovog uriniranja i da je ono, odavno, zahvatilo dobar dio našeg društva kojem je taj urin postao miomiris za kojim idu u pobjede, jednu po jednu, i sa kojim, oj nesrećo dokle smo došli, pobjeđuju.

Nas treba da zabrine i to što bi ovim besramnim činom ovaj nitkov mogao da se kvalifikuje za Trinaestojulsku nagradu jer njen novi predsjednik žirija poodavno urinira po antifašizmu promovišući četništvo kao vrijednost, pa je on prije paradigma nove Crne Gore nego li njena devijacija i zastiđe.

Treba da nas zabrine i to što ćutimo na notornu istinu da je urin Mirka Ilića samo formalno njegov a pretočeno u crnogorsku političku zbilju radi se, zapravo, o URINOM urinu kojim Demokratski front, uz došaptavanje Demokrata iz klupe iza, piše jedne od najsramnijih stranica crnogorske istorije.

Zato ovaj urin ni ne smrdi na klasični urin već na URINU političku podršku vlasti koja, svjesna da da bi razgradila Crnu Goru mora da se, da izvinite, popiša na sve ono što u njoj valja i vrijedi, to neumorno radi.

Toga se uspjeha bojim a ovo pišanje Mirka Ilića po spomeniku Ljubu Čupiću me ni najmanje nije iznenadilo niti me je imalo dotaklo kao izolovani čin pojedinca jer je za mene i svakog normalnog čovjeka bolji popišani spomenik Ljubu Čupiću od pozlaćenog spomenika Draži Mihailoviću, Pavlu Đurišiću ili Ratku Mladiću.

A da je Ljubu da progovori on bi, siguran sam, tražio da se spomenik njemu odmah skloni iz Nikšića i to ne zato da svakojaka ološ i fukara ne bi mogla da uz njega urinira već zato što spomeniku njemu nije mjesto u gradu kojem je na čelu Marko Kovačević.

I tražio bi da se u Nikšić ne vraća dok god je je to tako.