V.St. Kinjo
Cetinje čudesni grad (III)
Muslija
Razmišljajući o Cetinju i aktuelnim
vjerskim razmiricama povodom nalaganja badnjaka, sjetih se čudne i skoro
zaboravljene vijesti iz sedamdesetih godina (72.) prošlog vijeka, kada sam, u
svojstvu novodošlog gastarbajtera, u dnevniku; “Hannoversche Allgemeine
Zeitung”, pročitao vijest, da se u jednom YU-gradu (Cetinju) pripremaju da
podignu spomenik, nikom drugom do – čistaču gradskih ulica. Posebno me se
dojmio stil, jer se u ovoj jedinstvenoj vijesti nedvojbeno mogao naslutiti
prizvuk svojevrsnog priznanja, pošto se radilo o jednoj nesumnjivo originalnoj
ideji.
Osim toga, bio je to jedan od rijetkih
sučajeva da Cetinje uopšte bude pomenuto van zlokobnog konteksta; zemljotresa,
poplava i politike, no ovo se dešavalo onih godina obnove, kada je bilo lijepo
živjeti u ovom mirnom i čistom gradu, koji je tih godina važio za najuredniji i
najčistiji grad u SFRJ, baš zahvaljujući ovome čistaču kome je „prijetilo“
podizanje spomenika – Musliji.
Tek tada sam se sjetio nenametljivog
suvonjavog čovjeka sa crvenim fesom na glavi, koji je svojom drvenom
karivolicom obilazio Cetinje i danonoćno skupljao otpatke. U gradu je bio
sveprisutan a narod na njega navikao u toj mjeri da se vremenom bio toliko
stopio sa gradskim izgledom, da su ga se stali sjećati tek onda kad ga više
nije bilo... Siguran sam da se mnogi od starijih Cetinjana i danas sa sjetom
sjećaju ovog mirnog i povučenog čovjeka kao i njegove osvjedočene ljubavi prema
ovome gradu.
Osim toga, bio je i veoma pobožan, što
je nenametljivo pokazivao, pri čemu ga njegova komunalna „funkcija“ i nije
mnogo smetala, te je svoje molitve obavljao baš ispred cetinjskog manastira, đe
bi mu, ponekad, besposleni momci u prolazu dobacivali:
-“A
đe si, Muslija jadan ne bio, naša´ baš pred manastirom da se moliš...!?”
...na što bi
im on mirno i zaneseno odgovorio:
-“Nekate..,
đeco, Bog je jedan...!“
Spomenik mu, doduše, nijesu podigli,
ali je zato ostao u neprolaznoj uspomeni ljudi ovoga grada.
Sad nešto mislim…
Da su ondašnji nosioci ove nadasve
originalne ideje, imali dovoljno hrabrosti, moći i potpore da je ostvare,
Cetinje bi na jednako originalan i konačan način potvrdilo svoj status
jedinstvene duhovne metropole. Zato nije zgoreg, barem naknadno i u
pretpostavci, donijeti viziju Muslijinog spomenika pred Cetinjskim Manastirom
đe on, u sjedećem stavu i ka nebu otvorenih šaka, utonuo u svoju molitvu, sjedi
pored svoje karivolice iz koje vire drške metle i lopate, time nevosmisleno
ukazujući na njegov status.
No, to što je njegov spomenik „srušen“
još na razini ideje uopšte nije čudno pri pomisli na olovni oblak nametnute
duhovnosti odavno nadvijen nad zadužbinom Ivana Crnojevića, osnivača ovog
jedinstvenog grada. Ovaj spomenik bi, svojim postavljanjem, grad Cetinje
uzdigao do vrhunskog primjera ljudske, vjerske i etničke tolerancije, umjesto
što nalaganjem svojih badnjaka isto dovodi u pitanje...
No, ja mnim biće bolje...
Evo nekoliko, ne tako davnjih osvrta iz „žitija presvijetlog Amfilohija“, objavljenih na ovdašnjem (CdM) „duhovnom drkalištu“ da bih, poštovano "općinstvo", podsjetio da on i danas, s punim pravom, stoluje na prijestonom Cetinju i tronu Sv. Petra Prvog Petrovića - Njegoša...
Amfilohije – Don Camillo „nebeskog“
naroda.
Mnozina će biti iznenadjeni mojom
tvrdnjom da u medijima i javnosti uopšte, ne postoji ličnosti koja je i primać
Velikoj Zvijezdi – Vladici Amfilohiju Radoviću. Ono što je Matija u poeziji, to
je Amfilohije u ovom našem "nebeskom" pravoslavlju. Ukoliko se na
njega osvrnemo sa pozicija stručnosti, odnosno odredjenih kvalifikacija, onda
on prestavlja usamljeni primjer čovjeka u potpunosti opremljenog za svoju (hm!)
rabotu, što je dosta rijetko u drugim oblastima, a svoju iznenađujuću tvrdnju
bih mogao dopuniti izjavom da me ne bi iznenadilo, da on, na svom prijestolu
ostane i u samostalnoj Crnoj Gori, jednako kao što je i danas, u liberalnom
Cetinju.
Ima nešto u njegovom djelu, što
uveliko prelazi okvire svakidašnjice, a to se najbolje može saznati iz obimnog
djela G. Gvareskia o jednom (katoličkom) popu – Don Kamilu (Don Camillo) koji,
osim vjerskoga žara, posjeduje, uglavnom dobre (hrišćanske) ljudske osobine,
koje na veoma originalan način pokazuje u neprestanim sukobima sa okretnim i
pametnim komunističkim gradonačelnikom Peppone-om, većinom u korist i na polzu
svoje crkve i vjere.
Nije slučajno da me je ličnost Amfilohija potsjetila baš na ovu li~nost, ne samo italijanske nego i svjetske literature, iako me je ona samo uzgred zanimala, ili može biti baš zbog toga, jer sam u njenim postupcima zapažao visoku duhovnu, boljereći umjetničku motivaciju i neobičnu originalnost u postupcima. Dovoljno je, potsjetiti se na njegovo učešće prilikom „ozvučenih“ opozicionih demonstracija, kada je svirao u pištaljku sa ostalima i provodio protestne sjednike. Zadnji put je privukao pažnju posjetom bivšem predsjedniku, koga se odreklo, ne samo mnoštvo pristalica i saradnika, nego i bliža i dalja rodbina.
„Ubi ga rđa ka staroga perjanika...“
Svaki put kad se nanovo nađem u
prijestonom gradu Cetinju ne mogu a da ne pomislim na (noviju) opštenarodnu
izreku: „Ubi ga rđa ka staroga perjanika...“
Koja se
odnosila ne prve CG-penzionere, nekadašnje perjanike kralja Nikole, koji su
svoj stas i izgled stavljali u njegovu službu a on ih, kad pristaraju, slao u
prevremenu penziju, koju su oni pretrajavali u zlatnoj robi, nemuštom ponosu i
dobro situiranom besmislu, provodeći preuranjenu starost u sjećanju na dane
sumnjive slave svojevrsnih "manekena", od kojih se, jednako kao i
sada, osim izgleda ništa drugo i nije zahtijevalo, time ih svrstavajući u
svojevrsne (duhovne) invalide, čime je, još tada, uspostavljena ustanova
invalidske penzije, pored boračke tako obilato korišćene u samopravnim
vremenima.
Da ovo ne pričam napamet, potvrđuje i tragična činjenica da na Cetinju živi 4000 penzionera a svega 2000 zaposlenih, te je budućnost grada, čak i na kraći rok, prilično neizvjesna. To se najbolje može vidjeti pri pogledu na razvaljenu autobusku stanicu kod „Vojnoga Stana“ ali i po onoj iza "Njegoševog Parka", savremeno uređenoj za prihvat turista i posjetilaca muzeja, iza čega bi se mogla naslutiti namjera (onih koji znaju i umiju!) da se cijeli grad svede na muzej ili, ne daj Bože – nekropolu!?
Slatka voda i gorka istina...
Kad smo se, jednog sušnog ljeta, prije
više od trideset godina, spremali da posjetimo rodbinu u Kotoru, pritom se
prepirući što da ponesemo u „kolač“ (poklon); oli rakiju, vino ili neki
slatkiš, naša mudra majka nas u tome prekide riječima:
-„Batalite
to, tako vi Boga, no napunite dva bidona vode s te bistijerne a za drugo ćemo
lako...!“
Tek kad smo stigli u Kotor i viđeli
redove ispred onih vojnih kamiona-cistijerni, shvatili smo zašto nam se rodbina obradovala kad smo im
„uručili“ ona dva bidona... U stvari, toga ljeta je fenomen slanih kotorskih
izvora bio posebno dramatičan jer je trajao duže nego obično. Zato kad čitam
prigodne komentare povodom nestašica na Cetinju, uvijek pomislim koliko navike
mogu biti nepodnošljivo prostačke kad se radi o ovom životnom elementu na koga,
čoče, svi i u svako vrijeme imaju – neopozivo pravo. Posebno kad se sjetim one vode koju su moje babe, strine i ostala
ženska čeljad u barelima i lamama (max. 20litara) za svoje domaćinstvo donosile
sa ublova udaljenih i po nekoliko kilometara... Zato me i obuzme neka sjeta
svaki put kad na jedno pišanje prospem isto toliko litara svježe izvorske vode
dopumpane sa daljine od nekoliko desetina kilometara i uz glavicu visine cca.
700 m...
A kad onda uđem u neku od cetinjskih samoposluga da bih kupio bocu tzv. mineralne vode, vazda se gorko osmjehnem pri pogledu na cijene i sračunam da nijedna od tijeh ojađelih voda ne košta ispod 500 eura po kubiku, dok gospoda cetinjska, svake fele, svoju dobija "besplatno", kao nadoknadu za glas na izborima ili kako se pogode sa gradskom vlašću... Jer kako inače objasniti činjenicu da svakoga ljeta cetinjskim ulicama teku potoci zato što debeloguze cetinjske domaćice - "čistunice", čoče, po trotoarima peru „skupocjene“ ćilime, odnosno moderno zvane tepihe. I sad kako čovjek da ne posumnja da je ta najskuplja voda u Evropi džabe, kad vidi to bezočno opštenarodno prosipanje ili kao što sam i sam bio potresen time što sam u jednom cetinjskom „restaurantu“ vidio kako je gazda riješio kvar vodokotlića time što je jedno podeblje crijevo nabulao na česmu iznad umivaonika i pustio da onaj mlaz pod pritiskom otiče u oni razvaljeni čučavac, „crnu rupu“ ne samo njegove (ne)savjesti no i (ne)savjesti njegove neznavene (hm!) - klijentele...
Ponor - crna rupa svijesti
Vjerovatno sam jedan od rijetkih koji
zna kako izgleda cetinjski ponor, danas nepregledno potopljen jezerom od govana
a udaljenim jedva par stotina metara (200 m) od napirlitane rezidencije (Plavog
Dvorca Knj. Danila) našeg vrlog predsjednika Filipa... Dobro se sjećam toga
sušnog ljeta (1952), kad smo ja i C. Ukšanović niz one željezne klanfe sišli u
dubinu prostrane jame čije dno bješe pokriveno ispranim kamenjem među kojim su
se nazirali rijetki otpaci... Ova prostrana jama bila je pokrivena željeznom
rešetkom koja je imala povelik „poklopac“ (cca. 2 x 2 m) koji tom prilikom
bješe otvoren te nam je i zbog toga ovaj nestašluk i bio moguć.
Na stjenovitom zidu, visoko iznad nas,
crnio se ovalni otvor kanalizacione cijevi iz koga se cijedio vodeni mlaz jedva
deblji od prsta. Tako je bilo dok se nije doselila Elektroindustrija
"Obod" a onda nastupilo samoupravno blagostanje i obnova vodovoda,
čime su mnogi bili zatečeni a, kako izgleda, i samo komunalno rukovodsvo ovoga
grada, koje, ne da nije znalo a možda ni htjelo odučiti narod da sve više
otpadaka prepušta kanalizaciji i ponoru koji nije bilo „dimenzioniran“ ni svu
vodu da primi a kamo li sve ono izranžirano mobilje, stramace i drugo
potrošačko smeće, koga je iz dana u dan bilo sve više.
Zato se pri pogledu i smradu ovog
egzotičnog jezera, svaki put sjetim onog gorepomenutog (zahrđalog) perjanika
kao pogodne metafore ovoga grada, ali ovaj put kao perjanika u zlatnoj robi
koji se usrao u gaće, pa svojim dostojanstvenim držanjem pokušava da tu mučnu
činjenicu nekako sakrije, kad ne bi bilo onog izdajničkog smrada. Osim toga ona
prilično zgusnuta naseobina, smještena na strmoj obali jezera od govana,
tvrdoglavo me potsjeća na roj podguznih muva oko magarećeg šupka i neodoljivo
navodi da se zapitam; koja nevolja je morala nagnati ljude da se tu stane i
podižu đecu, no me pri tome zbunjuje činjenica da u neposrednoj blizini ima i
pravih dvoraca izgrađenih u ova novija vremena... Pa ti sad viđi...!?
Gorka istina
Nigdje kao u Cetinju, nije moguće
naslutiti gorku istinu one otrcane izreke o - politici kao umjetnosti mogućeg -
posebno kad se u obzir uzme komunalna krpljavina snabdijevanja grada vodom i
električnom energijom, koju je režim tako vješto instrumentalizovao kako bi rasturio
Liberalni Savez Crne Gore i priveo ga „poznaniju prava“, što mu je uspjelo
iznad svakog očekivanja. Ova konstatacija svakako ide u prilog režimu, jer
ukazuje na to da onaj koji daje sredstva to čini zarad svojih interesa pri tome
tačno znajući čemu i koliko. E baš u tome i politika jeste umjetnost mogućeg,
da se na jedan izumirući grad kao što je Cetinje, ne utroši više no što
zahtijevaju „historijske“ nužnosti. Zbog toga se ja nikako ne mogu nasmijati
onoj prenapregnutoj duhovitosti momku koji obilazi cetinjske kafane, u kojima
ionako niko osim penzionera ne „ubija“ vrijeme, uz pozdrav:
-„Đe
ste lavovi...!“
...na što mu
oni, polaskani njegovim pozdravom, nude da sjedne i popije piće i začuđeno
pitaju:
-„
Vala si nam mnogo reka... A otkud to da ne oslovljavaš lavovima, obraza ti...“
-„
Zato što nema dana a da neki od vas ne rikne...“
Nema ničeg što bi, bolje od ovoga
nadrkanog vica, moglo ukazati na bezizglednu i neizvjesnu budućnost ovoga
grada, neumitno zavisnu od penzija koje mahom dolaze sa zakašnjenjem i u
ratama, te zbog toga ovaj navedeni vic i smatram vrhuncem neukusa, jer dolazi
od nekog kome, može biti, od njih i život zavisi, te bi bilo dobro da pošteno
pomisli e sa tim „lavovima“ - riknjavaju i penzije - koje život znače. No
vrijeme će ih, ionako, na to uputiti no tada bi moglo biti i kasno.
Pusti san zvan - radio Jerevan...
Kad smo već kod politike kao -
vještine mogućeg – nije zgoreg pomenuti Radio Cetinje i njegovu višegodišnju
agoniju koja je u međuvremnu zašla u komatoznu fazu, ali i dalje postoji, na
način koji se najbolje da izraziti riječima Sloba Darića: „ Slike ima – tona
nema“
Kad god bih
pomislio na mutavu instituciju cetinjskog radija, s tugom bih se sjetio jednog
drugog radija, iz vremena „hladnog Rata“ tada tako duboko prisutnog na „Trulom
Zapadu“. Vrlo često sam osjećao i neku zavist, pomišljajući što bi tek
cetinjski radio mogao učinjeti, oslonjen na razorni cetinjski humor, kad bi
imao mogućnosti koje nudi demokratija poput ove na „Trulom Zapadu“ zato nije
čudo što sam zgranut činjenicom koju pomenuh na početku ovoga posta...
U tim prohujalim vremenima „hladnoga
rata“, dosta često sam, od svojih kolega na poslu, slušao kako ispred neke
svoje primjedbe, onako uzgred, dodaju: „A kako radio Jerevan javlja...“ Kad sam
se stao raspitivati, rijetko ko od njih je znao otkuda mu taj običaj ali bi
zato odmah ispričali neki vic u vezi pomenutog radija, kao što je ovaj:
Pitanje radio Jerevanu: Da li je moguće ženu silovati u trku?
Odgovor: U principu ne, jer je žena sa podignutom suknjom brža od muškarca
srozanijeh gaća...
Kasnije sam saznao da stvarni – radio Jerevan – s ovim vicema
nema ništa, već da je samo preuzeto ime pod kojim je političko podzemlje,
odnosno - duhovni samizdat – svoje otrovne političke viceve izvozio na Zapad,
da bi to kasnije preuzeo dosta neugledni časopis – Sputnik. Kao ilustraciju,
najbolje je navesti jedan od njih:
Pitanje radio Jerevanu: Na koji dan je umro Josif Visarionović –
Staljin?
Odgovor: Ne zna se, ali je je sigurno bio praznik.
Ili ovaj:
Pitanje radio Jerevanu: Da li bi se i u Švajcarskoj mogao
uspostaviti socijalizam?
Odgovor: U principu da, no bilo bi grehota razvaliti tako lijepu zemlju.
A sada i jedan od viceva koji se sa
posebnim „optimizmom“ osvrće na opštenarodno ubjeđenje glede svijetle
budućnosti:
Pitanje radio Jerevanu: Da li će jednoj konačno socijalističkoj
državi biti potrebna policija?
Odgovor: Ne! Do tada će ljudi naučiti da uhapse sami sebe.
Možda bi u stilu ovog zadnjeg,
općinstvo Cetinja mogli ohrabriti time da navedemo mogućnost e bi u –
„svijetloj budućnosti tranzicije“ – banke - bilo moguće transformisati u –
samoposluge....
Od Herkula do Tarzana
Prije neki dan u krugu brojne porodice
otpoče priča o školi (privatnoj) i dogodovštinama iz tog značajnog vremena,
posebno u vezi sa grčkom mitologijom i o antičkom dobu, što me potsjeti na moje
odrastanje u začaranom gradu – Cetinju – i na godine đetinje zapitanosti i
čuđenja nad okršnjijem svijetom. Tada se sjetih i svoga bjekstva u bajke, koje
smo čitali i prepričavali jedni drugima sve dok nam neko, onako iz zasjede, ne
uvali knjigu „Priče iz klasične starine“ od Gustava Švaba (Gustav Schwab) koja
nas, iznenada i bez upozorenja, uvali u nekadašnji svijet antičkog mnogoboštva,
te nam je dosta vremena trebalo da se u njemu i snađemo.
Vjerovatno se, ne samo meni, već i
mnozini ostalih, najviše svidio mit o Herkulu i to zbog njegove neizmjerne
snage, slične onoj koju na dosta prostački način ispoljava i moderni junak
novog doba – Obelix – čije ime krasi i jedan cetinjski restoran, ali bez divlje
svinjetine u jelovniku. Međutim najvažnije od svega jeste, da smo prazninu koju
je zabrana vjeronauke ostavila za sobom, uz pomoć vaspitača iz sjenke, mogli
popuniti maštovitom mitologijom antičke Grčke umjesto da nas popovi bacaju na
koljena u svesrdnoj molitvi nametnute vjere.
Zar je onda čudno da su nam ova –
nadasve ljudska – božanstva grčke mitologije postala toliko bliska da se ne bi
začudili da u nekoj od cetinjskih kafana vidimo Zevsa kako sjedi i maše
desnicom u kojoj drži snop nebeskih strijela ili sretnemo Herkula kako, sa
mačugom preko ramena, smrknuto traži kavgu...No sve to nije baš dugo trajalo,
jer je Herkula uskoro smijenio – Tarzan – nakon čije pojave u cetinjskom
bioskopu, njegovi urlici zadugo nijesu prestajali da odjekuju Cetinjem...
Neko ko je, u međuvremenu, pročitao
ovo što sam maloprije naveo, mogao bi pomisliti da te drevne priče i nijesu
toliko važne već jedino važno ono; „od čega se živi...“ Da nije baš tako,
shvatio sam jednoga dana kad mi je ruku dopala knjižica jednog italijanskog
autora o priobalju Jadranskog mora, koja počinje opisom grčkog pa albanskog, da
bi nastavio obalom pokojne YU i završio Ahilovom petom na čizmi Apeninskog
Poluostrva. Što se naroda u tim predjelima tiče, priču bi počinjao baš
legendama iz antičkih vremena, jer je Jadransko more tada ionako bio prostor
koji je pripadao interesnoj sferi grčkih državica, po kojoj su Grci, kao svoji
na svome, osnivali kolonije ili privremena naselja. O tadašnjoj YU-obali, priču
je otpočeo drevnim predanjem o osnivanju Budve, po kojem su Budvu osnovali
grčki kralj Kadmo sa suprugom Harmonijom i to tako što su do tog pogodnog
mjesta došli kolima u kojima su bila upregnuta dva vola i riješili da se tu i
stane. Tada je Kadmos u svom prtljagu našao zube zmaja koje mu je na dar donio
Jason sa svoga puta u Kolhidu đe je pomenutog zmaja svojeručno ubio i povadio
mu zube a koji su imali čarobne moći, u što se kralj mogao uvjeriti nakon što
je zube posijao po uzoranoj zemlji iz koje su uskoro stali „nicati“ ratnici pod
punom ratnom spremom, pritom se, nesmiljeno, međusobno ubijajući kopljima...
Kad se, Kadmo, konačno odlučio umiješati se, oni su ga odlučno odbili riječima
da je to njihov lični obračun, da bi na kraju nekoliko njih preostalo i
ponudilo mu se kao pratnja u osnivanju kolonije nazvane Bodua (dva vola?), po
ona dva vola koji su kraljevski par dovukli do ovog pitomog zaliva. Autor
uzgred napominje da se metafora sa ratnicima može protumačiti kao ustaljeni
običaj krvne osvete, koja od tada, na ovim prostorima opstaje u vidu surovog
običajnog prava.
U mom pogledu najveća obrazovna
zasluga grada Cetinja se sastoji u podsvjesnoj opomeni, da ne učim za svoje
učitelje i roditelje, već za samog sebe i ono što me čeka u životu. Otuda i
slutnja da mi je, u toj paralelnoj (meta)naobrazbi, iz zasjede i pravovremeno u
ruke bila „uvaljena“ knjiga o grčkoj mitologiji, što sam tek shvatio nakon
„padavine“ iz istorije na polumaturskom ispitu, koji sam sa uspjehom ponovio
1954. godine i to nakon otmenog šegrtovanja u „Fotokartonaži“ gospodina Marka
Vujovića. Tada sam i shvatio, da moja „padavina“ nije slučajna, već posljedica
službene obrazovne politike, po kojoj istorija Crne Gore svoj početak, u
stvari, zahvaljuje – Prvom Srpskom Ustanku... I stvarno, pitajte koga god
hoćete iz moje generacije (1939) da li su u školi učili istoriju Crne Gore i
uvjerićete se u kojoj mjeri je, tada, istorija CG bila prećutana ili predavana
u nepogodno vrijeme, odnosno tek u trećem razredu osnovne i to onako uzgred...
Možda će se neko, onako uzgred i s
visoka, zapitati u ~emu se sastoji važnost tih uzgrednih spoznaja, na što mu mogu
odgovoriti da je u mom slučaju npr. istorija staroga vijeka, bila itekako važna
kad je trebalo dokazati svoj identitet. Dobro se sjećam slučajeva pogrešnog
navođenja mog imena i prezimena, u računima i dokumentima diljem „Trulog
Zapada“, posebno u odnosu na moju ličnost, na što sam spremno i bez oklijevanja
svaki put reagovao, ako nije bilo kako treba. Po pravilu, slijedio je zbunjen
osmjeh i pravdanje kako je moje ime i prezime čudno i komplikovano, na što bih
ja postavljao zbunjujuće pitanje;
-„Da
li ste učili istoriju starog vijeka odnosno drevne Perzije?“
Ovo pitanje bi svaki put izazvalo
veliku zabunu, jer kad bih, nakon pozitivnog odgovora, upitao kako su se zvali
perzijski carevi, svaki put bi, uz izvjesno oklijevanje, stigao ispravan odgovor: Hamurabi, Nabukodenesar, Tiglatpalasar i
drugi...
Sljedeće moje potpitanje glasilo je;
kako to da im moje ime predstavlja nepremostivu teškoću a rogobatna imena
perzijskih careva - ne...Slijedilo bi mučno pravdanje koje bih prekinuo
primjedbom; da to prenemaganje u pogledu imena nije ništa drugo do, potsvjesna
želja, na račun toga, pretstaviti se kao bolji: Francuz, Njemac, Talijan ili sličan - kurac...
Jutros mi na´mpade da svoj hard disc
pospremim i tekstove prebačim na najnoviji WORD, na koji su mi sinovi
prilagodili tastaturu našem pravopisu, pri čemu nabasah na đetinja śećenja,
koja sam odavno batalio i odgurnuo u zaborav... U pretrazi za greškama, nalećeh
na moj prvi susret sa Cetinjem u ljeto 1945.
Moj prvi susret sa gradom Cetinjem
dogodio se u ljeto prve poslijeratne godine a povod je bio prva proslava
trinaestojulskog ustanka. Znam da sam sa tolikim uzbuđenjem očekivao taj
sjutrašnji dan te se dobro mogu sjetiti buđenja u cik zore i grozničavog
spremanja da krenemo. Isto tako se sjećam i cijelog puta makadamskom cestom
kojom su se kretale bezbrojne grupe ljudi, žena i djece, koja su veselo
istrčavala ispred i nestrpljivo očekivala da ih ostali pristignu. Bio sam i sam
nestrpljiv da što prije stignem do nepoznatog grada koji su zaklanjala visoka i
strma kamenita brda, čijim stranama je vijugala prašnjava cesta, da sam i sam
istrčavao ne obazirući se na oštri šoder čija su me zrna bola kroz tanku kožu
opanaka, koje mi je majka napravila baš za ovu svečanu priliku. Uskoro smo se
našli u gradu punom naroda i odmah se uputili u donji dio grada zvani - pod
granicom - koji se nalazio u podnožju brda koja su opkoljavala gradsku kotlinu
a od grada bio odvojen stoljetnim parkom. Dok smo se približavali usamljenim
kućama, iz bistrog neba odjednom su se počeli obrušavati engleski avioni,
spitfajeri, i uz nesnosno urlanje motora tako nisko prelijetali grad da smo se
bojali da će zakačiti i vrhove visokog drveća.
Uskoro smo stigli do jedne male i
lijepe kuće obojene svijetloplavom bojom u kojoj nas je dočekala familija
Nazima Ćišića sa kojom smo imali jake rodbinske i prijateljske veze. Od cijele
te posjete, najjače mi se u sjećanje urezala dilema o upotrebi klozeta sa kojim
sam se tada prvi put upoznao. Kad sam djeci, odnosno Nini, koja je bila nešto
starija i Draganu, nešto mlađem od mene, rekao da mi je nužda, spremno su me
odveli u jednu usku prostoriju u kojoj se vidjela nekakva ploča bijele boje i
čudnog oblika sa okruglom rupom po strani i rekli mi ta tu učinim nuždu koja je
bivala sve nesnosnija. Bio sam užasnut tim prijedlogom i na pamet mi nije
padalo da po njemu postupim već sam jedva čekao da izađemo negdje vani, da se
konačno oslobodim. Uzalud je Nina čučnula i pokazala mi da to stvarno baš tome
služi, uz to još potežući vodu čiji me je zastrašujući huk, povrh toga, potpuno
sludio i natjerao da strmoglavo pobjegnem iz kuće. Napolju me je dočekala
slijedeća neugodnost, jer sam se našao na vjetrometini gradskog prostora kojim
je uvijek poneko prolazio te nigdje nijesam mogao da nađem neko zaklonjeno mjesto.
Konačno sam uz ivicu ceste koja je obilazila park, naišao na jedan okrugli
otvor, sa koga željezni poklopac bijaše skinut i gurnut u stranu, tako da sam
mogao zaviriti u duboki tamni šaht za koji tada nijesam znao čemu bi mogao
služiti. Ugledavši željezne stepenice koje su virele iz okruglog zida, dođoh na
ideju da se spustim u tu rupu čijim je dnom tekao tanki mlaz vode. Tako i
učinih i s olakšanjem sredih tu prirodnu potrebu koja bijaše toliko nesnosna da
sam se bojao da će mi završiti u praznično čistim gaćama. Ipak, prošlo je potom
nekoliko godina dok i konačno nijesam shvatio da da sam jednu civilizacijsku
tvorevinu, tojest kanalizaciju, ipak, iako zaobilazno, tako rano i na samotuk
uspio upotrijebiti u potpunom smislu njene svrsishodnosti.
Izuzetna privilegija nesmiljenog
odrastanja...
Odavno sam se uvjerio, da osim četiri
godišnja doba postoji i jedno, koje bi se slobodno moglo predstaviti kao –
peto, a to je onaj kratki period kada zima prelazi u varljivo proljeće... Zbog
toga mi i nije čudno što mi se nameću neke slutnje i predosjećaji, da mnogi
koji ulaze na ovaj moj tread, dolaze na pomisao e se matuf, iz svog dobro
situiranog besmisla, podmuklo umiljava i udvara cetinjskoj mladeži, koja je bez
para, izvjesnosti..., a i kako izgleda, bez - budućnosti...
No umjesto
osjećaja jalovog sažaljevanja nametnu mi se, iznenada, jedna od znanih
latinskih uzrečica:
-„Ako
voliš svoje dijete, pošalji ga u svijet...!“
.... što za
mene ipak predstavlja prežvakanu antičku mudrost iz druge ruke, jer u
objektivnoj Crnoj Gori još uvijek važi ona nesmiljena starocrnogorska mudrost:
-„Ako
(stvarno) voliš svoje dijete, pošalji ga u – kurac...!!!“
Ovo mi je postalo jasno tek kada sam
napravio saldo svojih životnih iskustava, sve se čudeći kako je jedan
(cetinjski) ćutuk mogao postati punopravni stanovnik Berlina i, uzgredno,
počasni stanovnik Pariza a čijoj stvarnosti s punim pravom pripadaju; i
katedrala u Sijetlu, kao i Susreti u Berlinu o kojima tako nadahnuto pišu
nedostižne veličine crnogorske literature...Svjestan sam da ovo moje obraćanje
stanovnicima Cetinja, ako u osnovi i tagri~no, predstavlja jedinstvenu moralnu
pornografiju ali isto tako i jedinstvenu privilegiju da pravovremeno, iz prve
ruke (hm glave!) steknu duhovne i moralne prednosti, kojih cetinjski matufi
postanu svjesni tek kad napune pedeset godina i tada sa iskrenom sjetom i
onako, sami za sebe, tiho othuknu:
-„Eh
da mi je, su dvadeset i pet..., bila ova pamet...“
Zato upozoravam sve namjernike koji
zabasaju na ovaj moj esej, da je odrastanje u Crnoj Gori a posebno u Cetinju
jedinstvena privilegija, koje sam postao svjestan tek nakon svih ispita, na
kojima sam pao ali i položio, a sve to nakon što su me, u samoupravnoj
sigurnosti ušuškani brašnjomudi, kao moralno-politički nepodobnu skitnju
lepetnuli onamo đe (prirodno) i pripadam, tojest u GULAG zvani: „Truli Zapad“.
Zbog toga sam svim tim brašnjomudima, zaštićenim poput polarnih međeda, iskreno
zahvalan, posebno kad ih vidim kako u neprozirnoj neizvjesnosti novog poretka,
zijevaju ka ribe na suvom, pritom se, onako udbaški tješeći kojekakvim
bjelosvjetskim zavjerama, skoro da bi mi moglo biti žao...
A kako da, i Crnoj Gori a i Cetinju,
na koje sam pristao još i prije svog rođenja a koji su me poslali u Svijet
(odnosno kurac) na jedan tako bezuslovan način, ne budem zahvalan, kad pomislim
da bih i su sedamdeset i kusur godina, slobodno mogao zarađivati, ne samo
pameću nego i pomenutim – kurcem... No nećemo sad o tome...
Kad je već priča o odlasku u kurac,
moram napomenuti da ni povratak iz njega nije bez neke, nego ponekad može biti
čak i posebno dramatičan, u što sam se mogao i lično uvjeriti kada sam se, one
godine (1979.) nakon razornog zemljotresa, odlučio na povratak, kako bi đecu
doveo u CG, jer ako pođu u njemačku školu onda - đavo izio...
Pogodilo se da sam dobio posao u
cetinjskom vodovodu, većma zaslugom ondašnjeg direktora M. Vrbice, koji se u
tzv. „kadrovskoj politici“ ipak oslanjao na ustaljene CG vrijednosti i
osvjedočenu stručnu kvalifikaciju. Nakon javljanja na dužnost, kao prvo učinio
sam uvid u tehničku infrastrukturu i organizaciju ovog preduzeća od životne
važnosti, nakon čega sam naprosto ostao zabezeknut postojećim stanjem, jer je
nedostajalo mnogo toga neophodnog da bi snabdijevanje vodom moglo biti
osigurano na duži rok. O održavanju i da ne govorimo...
Ne samo da nije bilo potrebnog alata,
nego ni onaj koji je bio na raspolaganju jedva da je bio upotrebljiv jer je
većinom – „kako bilo“ – bio pravljen u radionici „Oboda“ te se samo uslovno
njime moglo raditi. Osim toga, struktura tehničkog osoblja (instalateri i
radnici) bila je samoupravno-plemenskog karaktera jer su većinom bili iz
Ljubotinja, što se razumije po sebi, pošto je prije mog dolaska sekretar
preduzeća bio izvjesni Prlja, koji ih je zapošljavao pritom, vjerovatno,
bespogovorno poštujući lične, samoupravne ( a i plemenske) kriterijume... Zbog
toga je radni dan donosio prilične neizvjesnosti u pogledu izvršavanja zadataka
na održavanju i nužnih opravki vodovodne mreže, jer su „majstori“ nakon dodjele
naloga, prvo odlazili na doručak kod „Bose Feribot“ ili neke druge
ugostiteljske radnje, tako da sam se jedino mogao osloniti na Bora Vujačića
(Crmničanina) jedinog koji je svaki nalog izvršavao bez pogovora, stručno i
odgovorno, iako je bio podložan piću koje ga je, konačno, koštalo i života...
No stvarni uvid u organizaciju i način
poslovanja OUR vodovoda (i kanalizacije?) dobio sam ubrzo po stupanju na posao,
kad jednoga dana, tehnički direktor Vlahović, koji se prilično rijetko miješao
u svoj posao, marševskim korakom stupi u službene prostorije i glasom
ispunjenim naredbodavnom dramatikom, objavi da ove noći svi zaposleni moraju u
akciju opravke kvara na Vrela, gdje je već danima, iz probušene cijevi, šikljao
gejzir visine preko dvadeset metara. Čim je počelo da se smrkava, iz Cetinja je
krenula dugačka kolona vozila koja se nakratko zaustavila kod „Vatrogasne“ da
bi pozajmili motornu pumpu za vodu pošto svoje nijesu imali. Na putu do Vrela
nije mi preostalo bez da razmišljam o ovoj zaista „ofanzivnoj“ akciji pri čemu
me zabrinu činjenica e smo zaboravili u akciju povesti i čistačice...
Kad smo se i konačno obreli na
prostranoj dolini iz koje je izbijao moćni mlaz vode, jedno od vozila nastavi
prema pumpnoj stanici u Višnjici kako bi se zaustavili pumpe i prekinuo dovod
vode. Potraja dosta dugo dok mlaz ne oslabi i potpuno prestade ali voda nastavi
da kulja iz rupe, dok ono mnoštvo učesnika, osvijetljeno farovima automobila,
nastavi da se mota uokolo, pušeći i diskutujući o svemu i svačemu... Kad voda i
konačno prestade da kulja, nekolicina pristupiše startovanju pumpe, što potraja
dok se ona smilova da upali ali nikako ne htjede da povuče, iako su je spuštali
u rupu do same vode. Neko naredi da se donese kakvi sić i napuni crijevo da bi
povukla ali se ispostavi da niko nije mislio na sitnice kao što je sić, te poče
kolektivno i konstruktivno češanje glava sve dok se Boro ne sjeti da izuje
gumenu čizmu i njome vodom napuni ono ojađelo crijevo, nakon čega pumpa povuče
vodu i onu rupu učas isprazni ali ostade u pogonu jer je voda i dalje doticala.
Nakon izvjesnog vremena na vodovodnoj cijevi se ukaza rupa veličine toliko da
se mogao provući palac od ruke, koju Boro učas obuhvati manšetom koju čvrsto
zašrafi i time pobjednički okonča veličanstvenu akciju, jednu od najblistavijih
u postzemljotresnom Cetinju, time pokazujući koliko je važna opštenarodna obuka
po sistemu ONO i DSZ, ustanovljenih na tenkovinama i tradiciji NOB-a i Samoupravnog
Socijalizma... Pred samu zoru, dugačka kolona se pobjedonosno vratila na
Cetinje i baš je šteta da u ta doba noći nije bilo nikoga da je dostojno
dočeka...
Prije neki dan, ođe u Berlinu, na ulici sretoh kola kojima se razvozi pivo u
bačvama a u koja bejahu upregnuta dva ogromna konja ovdašnje rase. Ovo ne bi
bilo čudno da me ovi konji na tajanstven i neobjašnjiv način ne potsjetiše na
izvjestan dogadjaj iz onih davnjih poslijeratnih godina (1948.), kada su se
Cetinjem motale raznorazne vojske; saveznička engleska, partizani pobjednici i
njemački zarobljenici na koje niko nije pazio te su se, izgladnjeli i u
grupama, besciljno motali gradom.
Ipak, ovi
rasni konji me potsjetiše na jedno posebno žensko čeljade, njemačku bolničarku
kose boje rdje, upletene u debele pletenice koje su uokvirivale mrgodno pjegavo
lice, dok je ona, obučena u široku pelerinu zelene boje i nogama obuvenim u
vojničke cokule, marševskim korakom stupala gradskom pjacom.
Ovo ne bi bilo neobično da se Balšića
pazarom nije motalo njeno troje djece; blizanci Klaus i brat mu Hans (čini mi
se) i njihova mlađa sestra Gizela, nalik na majku no ipak jedno veoma slatko
dijete. Jednoga dana dođoh na pomisao da ovu đecu i pobliže upoznadem te se
upustih u razgovor sa njima ali oni ne pokazaše veliku volju... Naprotiv, jer
dok sam ja pokušavao da zađenem priču sa (čini mi se) Klausom, onaj drugi mi je
je zađe iza leđa i bez ikakve najave opiči nekakvim matrakom po glavi, tako da
sam vidio zvijezde. Ljutito se okrenuh i oteh oni matrak ali prije nego i
zamahnuh, oni zajednički nasrnuše na mene i to tako žestoko da mi nije
preostalo bez da što prije zbrišem sa „lica mjesta“, što učinjeh hitro i bez
oklijevanja... Dugo nakon toga, postiđeno sam izbjegavao susret sa njima sve
dok jednoga dana ne čuh (danas pokojnog) Miška Radunovića kako, stojeći u grupi
svojih vršnjaka, ozbiljnim glasom objašnjava...:
-„
Ma pobio bi se ja s bilo kime, ali je sasvim drugo s onijem poganim Klausom,
pošto on umije da se „udvostruči“ pa ti ne preostaje drugo bez da zbrišeš i to
što prije i bez oklijevanja...“
Nakon ove njegove priče bilo mi je
itekako lakše te se više nijesam postiđeno šunjao po Balšića pazaru...
Cetinje je grad heroja…
A jedan je Mandić Joja...
Imao sam (hm!) privilegiju da lično
upoznam nekoliko, što ratnih što mirnodopskih heroja, a što tada i nije bilo
neobično, jer ih je u maloj ali drčnoj Crnoj Gori bio popriličan broj...
Jednoga od njih, o kome se i danas priča sa strahopoštovanjem – Petra Vojvodića
– upoznao sam neđe početkom šegdesetih godina prošloga vijeka u Baru, koji je
tada bio u izgradnji a mene zapalo da dovedem vodu iz pitomog Zaljeva do na
Pristan. U to vrijeme, Bar je bio jedna pitoma pustopoljina sa dvije veoma
lijepe i otmene građevine; dvorcem Kralja Nikole i hotelom „Rumija“ u kome sam
stanovao u zimskom periodu. U hotelu su se, uglavnom, sastajali i družili
kadrovi od imena i ranga, tako da sam ubrzo upoznao sve važnije „faktore“
razvojne politike.
Jedne večeri, prije nego se odlučih da
legnem, začuh nekakvu pucnjavu, pa se, misleći da je došlo do kakvoga obračuna,
stuštih u hotelski restoran da vidim što se događa. Bio sam ne malo iznenađen
prizorom koji tamo zatekoh, te neodlučno ostadoh u vratima, zagledan u gomilu
uglavnom muškog naroda među kojim su, u pročelju sastavljenih stolova, sjeđeli;
Petar i njegova gospođa sa đetetom od svega koju neđelju dana, koja nije
skrivala na koje muke je stavljena ovim neobičnim slavljem. U jednom momentu
Petar podiže kažiprst uvis, na što kod muzike (dvije lijepe i mlade žene i muž
od jedne) nastade nekakvo komešanje jer je pjevačica odbijala da po
sedamnaesti! put, za to veče, otpjeva naručenu pjesmu:“Pod Lovćenom zeleni se
trava“. No šef sale nije popuštao te ona, jadnica, morade tu pjesmu otpjevati;
šćela ne šćela, na što se Petar razgali, izvadi levor i opali dva metka u
tavanicu. Nakon ovoga pucanja, šef sale dotrča i Petru šapnu nešto nakon čega
se on uozbilji a onda, kroz otvorena vrata izađe na terasu i zapuca na
svjetleće kugle od kojih se neke rasprsnuše u paramparčad.
Ovaj događaj mi je ostao u pamćenju
kao jedan od onih koji su kod mene izazvali prvu nedoumicu glede zasluga i
njihovog vrednovanja, jer me ona (muška) bulumenta koja je, u nekoj grotesknoj
smjernosti, stisnutih koljena i glava uvučenih u ramena, sjeđela oko
slavljeničke trpeze, cijelom događaju dajući nekakav posuvraćeni značaj i
legimitet iako je on, tada, čak i po naprednim socijalističkim zakonima u
potpunosti predstavljao ozbiljan prekršaj...
S opjevanim Jojom sam, u okrugu
„Vatrogasne“, dijelio mučno, glibavo i gladno odrastanje, kada se on isticao
jedino svojim gromkim glasom, dok se u drugome, onako tamnoput i štrkljast,
nije mnogo razlikovao od ostale đece. Prošle su godine a mi razbježali po
raznoraznim školama i zanatima, širom naše zemlje ponosne... Tako se dogodilo
da se sretnemo u Peći sa kojim je cetinjska „Tara“ održavala stalnu autobusku
liniju, te je trebalo prekonačiti kako bi ranim jutrom nastavili put za
Cetinje. Za stolom se, osim nas dvojice, bjehu zatekli šofer i kondukter
autobusa i skupa s nama čekali da posluga donese jelo ali se tada dogodi nešto
sa čime nijesam računao, jer se Joja nagnu nad onijem pjatom, na kome se viđela
pogolema krmenadla zasuta gomilom sjeckanog luka, na što on podiže glavu i
zagrmi onijem svojim razornim glasom i to tako da svi poskočismo od
iznenađenja:
- „Ma što je ovo oca mu jebem... Miči,
miči, miči ali ste krenuli da me trujete...!!!“
Šef sale hitro dotrča i lomeći ruke,
stade da se izvinjava, na što se Joja nije mnogo obazirao, čak i kad ga ja, kao
stariji, opomenuh da ne graje toliko. Danas me stid kad se sjetim koliko mi je
tada ovaj njegov (junački) gest imponovao, jer sam tek kasnije shvatio da je
ovaj njegov ispad, u stvari, bio gest jednog sirovog nevaspitanja i prostaštva
a sve po mjeri ondašnje UDBE, koja je momke posebnih osobina smatrala svojim
referentima za dobar izgled i gromki glas....
Neđe pred sam početak „Rata za mir“ Joju
zatekoh kako na Svetom Stefanu prodaje slike nečesovog (hm) naivnog slikara i
prilično se iznenadih njegovim izgledom i držanjem jer u međuvremenu bješe
posijedio i oronuo u toj mjeri da mi ga bi žao, te se stadoh raspitivati o
njegovom životu i postanju. Tiho i kao da se izvinjava, ispriča mi da od
porodice ima jedno (mislim žensko) dijete sa nekakvom spikerkom koja je brak i
porodicu više smatrala udesom nego nečim čemu bi žrtvovala mladost i svoju ljepotu. Nakon toga ga više
nijesam vidio jer je uskoro umaro, tako da je Cetinje ostalo bez svoga heroja,
koji je, u stvari, više bio žrtva zloupotrebe njegovih (junačkih!) osobina,
poput nekadašnjih perjanika koje je „razjedala rđa“ prolaznosti...
Vjerovatno
će se mnozina sjetiti nekadaćnjeg herojskog oslovljavanja, jer su osim
priznatih ratnih i mirnodobskih heroja (rada, zasluga za Narod i sl.)postojali
heroji npr. Cetinjske pljace, od kojih su svojevremeno najpriznatiji bili,
danas pokojni; Boro Plamenac i Ruso Đurović, o kojima su se, po cetinjskim kafanama
ispredale, ne samo priče već i – legende...
Bora Plamenca sam poznavao iz viđenja
sve do onoga dana, u godišnjeodmorskoj Budvi, đe je Boro „radio“ kao izbacivač
iz hobija, mahom kod udbaških ugostitelja, kad se zatekoh ispred lokala iz koga
on, na izvjestan „bokserski“ način, izagna nekoliko momaka koji junačkom
hitrinom zdimiše u jednu od uskih ulica staroga grada. U strahu da bi mogao
mene nasrnuti i na, pozvah ga po imenu, na što on, iznenada, „namjesti“ svoj
bojevi gard i ljutito obrecnu na mene riječima:
-
„A okle me, pa ti poznaješ.., kurče lipovi...?“
Sve ovo se
moga završiti na mučan način da se nađoh u društvu takođe bivšeg boksera, sa
istim imenom – Boro – (Bulatović) koji se, više slučajno no namjerno, ispriječi
između nas, te sve prođe bez velike gužve i nepredviđenih posljedica...
Ovoga drugog heroja cetinjske pljace –
Rusa Đurovića - upoznao sam slučajno i na otstojanju, jednoga lijepog ljetnjeg
dana, kad sam spokojno sjedio u ugodnoj hladovini bašte gradske kafane, ne
sluteći da bi se išta posebno moglo dogoditi. Osvrćući se za nekim poznatim,
zapazih neobrijanog čovjeka odmaklih godina kako u neobičnom (bojevom) stavu
sjedi za stolom ne baš daleko od moga, time privlačeći moju pažnju više od
ostalih gostiju. Utoliko za susjedni sto dođoše dva momka koji pozdraviše, prvo
njega a onda i konobara koji se zaputi k njima da primi narudžbu, no tada se
dogodi nešto neočekivano, jer onaj čovjek (Ruso) iz onog prežećeg stava hitro
skoči na onoga konobara, koji na to odgovori munjevitim trzajem svoje desnice
kojom kukavoga Rusa drmnu u lice i to tako žestoko da se on strovali na
stolicu, ali ovoga puta nemoćno ostajući da visi o njenom naslonu... Na ovo se
ona dva momka ogorčeno digoše a jedan od njih na povika na sav glas:
-„
A što to činiš.., jadan – pa onda s gorčinom dodade – ajde bježmo odolen...!!!“
Na ovo se onaj hitri konobar osjeti
obavezan da odgovori, što i učinje, šireći ruke u pokušaju da opravda svoj
postupak...
-
„ A što ja mogu, kad me on, evo po cipancijeli dan preži iz ovoga ćoška...“
Oni momci mu ovo opravdanje ne
prihvatiše već ogorčeno i bez riječi napustiše mjesto događanja, nakon čega se
muklim glasom javi, niko drugi do Ruso kome je krv kapala iz razbijenog nosa,
riječima...
-
„ Ma, vala ćeš znati koga danas tako junački nokautira, ja ti jemac...“
Na to onaj konobar samo slegnu
ramenima i ode da rabota svoj posao...
Tek kad čoek vidi sve one nemaštovite
paljevine zastava, među kojima prednjače izraelska i, posebno, američka,
dovoljno mu je da se osvrne na herojsku prošlost Crne Gore kako bi shvatio koju
neslućenu kreativnost iskazuju CG medijski heroji, od onoga kad prekrste ruke i
noge dok se svira himna sopstvene države pa sve do raskubanja kojekakvih
partijskih i državnih simbola.
No sve je ovo ništa pri onome, kada su
skoro svi (bjelosvjetski) mediji, među kojima je prednjačila globalna
CNN-agencija, na svojim ekranima i to u trajanju više od dvije neđelje,
objavila jedno - Runjato, Debelo, Rasjeđelo i Ožvalo Prkno - CG imena a srpskog
prezimena, zakićeno američkom zastavom. Neki od onih koji su viđeli ovaj
historijski snimak vele da je nečija jednako runjata ruka činjela pokrete kao
da ovom zastavom ono debelo, rasjeđelo i ožvalo prkno, briše, no pošto su nakon
ovog herojskog uslijedila uobičajena priznanja i privilegije, izgleda da im se
samo pričinjelo... Svejedno, iza ovoga svjetski poznatog (hm!) lika i
(ne)djela, kao iza svakog drugog, krije se izvjesna istorijska ličnost a do
mene je doprlo jedino da nosi baš junačko ime – Vuk – te ne mogu zaključiti ovu
temu o cetinjskim herojima a da ga ovdje ne pomenem i odam dužno priznanje u
pogledu ovog, kreativnog herojskog čina...
Jedan drugi
original, u Cetinju poznat po nadimku:
– Pero Miš –
meni je u
sjećanju ostao poznat kao – Pero Šnjaga
– jer mu ga je narod nadio zbog toga što je, neđe, počeo tući čeljad po
kući a kad su neki dotrčali da ga smire ili da ih razdvoje onda je on, u svojoj
neizmjernoj jarosti, zavikao;
-„Puštite
me, došla mi je šnjaga!!!“
Njega se posebno dobro sjećam, jer je
bio jedan od rijetkih Cetinjana koga sam svaki put zapažao u nekakvoj napornoj
raboti, koju je dospijevao tromo ali i veoma savjesno a ne sjećam se da sam ga
u kafani ikad vidio... O njemu je ostala i ona poznata anegdota koju je
možebiti izmislila dežurna cetinjska fukara, kad se on na nekom od čestih
cetinjskih „pokajanja“ spremao da pokojnika lelekne a onda je neki od dežurne
fukare, onako iz zasjede, doviknuo – Pero Miš – na što je on iz pola leleka
odgovorio:
-„.....
oooo, da ti oca očinskoga jebem, od danas za navijeeek....!“
Vjerovatno je malo onih koji se još
mogu sjetiti redova za nekadašnja trebovanja, kad je izgladnjeli narod
strpljivo čekao u promrzlim redovima da mu se udijeli kakva propisana
„crkavica“, da bi nekako preživio do svijetle budućnosti koju su mogli
nazrijeti u tzv. „diplomatskim magazinima“, u stvari svojevrsnim demagoškim
izlozim svijetle budućnosti, momentalno rezervisanim, tada, vladajućoj
nomenklaturi.
Prva koje je gubila strpljenje u tom
besmislenom čekanju, bila je kršna, obla i plavokosa – Nafija – koja bi
odjednom iskočila iz rezigniranog „reda“ i pomamljeno, stala da graje i sramoti
prisutne, pritom vrteći (lijepom) glavom i mlateći svojom debelom pletenicom,
nalik na pendrek, po svojim oblim ramenima. Sve to joj nimalo nije pomoglo da
bilo koga naždene kako bi joj se pridružo u njenom nemoćnom i besmislenom
protestu. Svejedno, bila je i (hm!) ostala jedino žensko čeljade o kome se,
doduše sa podsmjehom ali i sa velikim poštovanjem, pričalo po Cetinju. No meni
je mnogo upečatljivije u uspomeni ostao njen brat – Osman – koji se svojm, na
nulu ošišanom, okruglom glavonm, služio kao topuzom, kojim nas je naprosto
„obarao s nogu“ tako da smo se uglavnom izmicali kad vidimo kad njom (njim) zama'hne
. Kasnije, na „Trulom Zapadu“, kad god bih se susreo s pojmom – korida – vazda
bih se sjetio njega i momenata kad sam, spretnim izvijanjem, uspio da izbjegnem
njegov razorni nasrtaj...
Kao jedna od rijetkih ženskih
cetinjskih originala, u sjećanju mi je ostala jedna veoma neobična žena, koju
je Cetinje znalo pod neobičnim imenom - Joše Crna – sa svojom brojnom
porodicom... Prema njoj sam, kao đetić od nekih desetak godina, osjećao
neobičnu bojazan i čudno poštovanje, može biti i radi njenog dubokog i tamnog
pogleda, iz koga je tajanstveno zračila neka neizmjerna tuga osjenčena harizmom
nekog ko nema što da izgubi a čime svaki, pa i nenamjerni ćar, postaje velik i
čist dobitak.
Za ta vremena gladi i nemaštine, bila
je neobično (sumnjivo) gojazna, no i pored toga veoma brza i okretna. Od njene
đece najbolje sam poznavao onu mojih godina i mlađeg sina koga smo, onako
cetinjski nježno, zvali – Mili „Šlinota“ – što je bar meni bilo čudno, jer smo
tada svi bili, ne samo šlinavi, no i tranjavi, glibavi i srabavi, osim ono
nekoliko udbaških potomaka koji se ionako nijesu miješali s nama, niti bi im to
dozvolile, naprečac i nesviklo napirlitane, ondulirane i namirisane majke. Osim
toga, dežurna cetinjska fukara u to vrijeme bješe po Cetinju prosula neobičnu pjesmu,
koju su po ćoškova promuklo pjevali ili recitovali njen tekst, koji je glasio:
-
„Joše Crna i Danilo bijeli,
Zajedno
su s prasadima jeli...“
Ova pjesma je mene posebno zbunjivala
pošto je, tada, već bilo zabranjeno držati svinje u gradu, te sam tada prvi put
posumnjao da se, dežurna cetinjska fukara, kojoj se inače vjerovalo na riječ,
ovoga puta - napamet - ruga, krevelji i dobačuje iza ćoškova.
No, prošlo je vrijeme i dosta nesviklo
odraslo i svak krenuo svojim putem u svijetlu budućnost, te se i ja zatekoh u
jednom od glavnih, iako pokrajinskih, gradova našeg nam Se-Fe-Re-Jota. Bio sam
smješten u internatu u kome je bilo omladine sa sviju strana tako da se ne
iznenadih kad mi rekoše e me traži nekakav novodošli Cetinjanin kako bi se
vidio samnom. Ubrzo potom pojavi se povisok momak sportskog izgleda i veoma
otvorenog ponašanja koji me srdačno pozdravi. U njemu prepoznadoh jednog od
sinova Joše Crne, mislim po imenu Gojka(?)- Mirjanića, rijetkog prezimena sa
ženskom osnovom (Mirjana).
Ovaj susret me je mnogo obradovao baš
zato jer sam vidio koliko se i na koji način mijenjaju ljudi. Nije bilo dugo
kad mi je, u vozu Beograd – Peć – ( pruge za Bar nije bilo ni u primislima),
prišao jedan veoma zgodan i elegantno obučen mladić srednjega rasta i veoma
uljudno predstavio kao – Mili – a meni, pri pogledu na ovog ljepotana
sanjalačkog izgleda, ono nekadašnje – „Šlinota“ – tako neugodno visilo u
sjećanju da sam imao neodoljivu potrebu da se – oseknem...
No tek kad se osvrnem na moju
plodonosnu skitnju po ovom okršnjem svijetu, shvatim koju privilegiju sam imao
odrasti u ovom gradu u kome je mašta bila na vlasti mnogu prije nego su taj
zahtjev „podnijeli“ pobunjeni pariski studenti onih davnjih šegdesetih godina
prošloga vijeka.
Jer..,
... da me
podobna cetinjska fukara nije lepetnula na „Truli Zapad“ nikad ne bih shvatio
da je grad Cetinje moga djetinjstva imao poštu koja je u potpunosti odgovarala
revolucionarnoj paroli: „Maštu na vlast!“. A malo ko se, danas, još može
sjetiti jedinstvene – usmene – pošte koju je cetinjski narod uspostavio na,
njemu svojstven stvaralački način, a njen pretstavnik bio poznati cetinjski
poštar po značajnom imenu – Novica - čijeg
se prezimena ne mogu sjetiti, što i ne mora biti od neke važnosti...
I danas se dobro sjećam kako je onako
vižljast i brzonog, sa mastiljavom olovkom iza uha, hitro odmicao Ivanbegovom
ulicom, dok su mu podbočene žene naslonjene na dovratke oniskih kuća,
dovikivale poruke koje je on, savjesno, isporučivao na datu- „adresu“.
No nije on prenosio uobičajenu –
usmenu – poštu tako primjerenu gradu u kome je bilo dosta nepismenog naroda,
već i dnevne vijesti o tome ko je umaro ili kome se rodilo dijete... Siguran
sam da i dan današnji neki od cetinjskih poštara, pored pisama i ostalih
pošiljki isporučuju i – usmene – poruke ali vjerovatno ne na onaj način kako je
to činio nezaboravni – Novica.
Svaki put kad se suočim sa onom
latinskom: VOX POPULI VOX DEI (Glas naroda glas Boga), sjetim se svog
odrastanja u Cetinju i osluškivanja, ne samo što priča narod već mnogo više o
čemu pjeva ali mimo gusala i za svoju dušu... Zato ne treba da čudi e ċu
navesti jednu od opštenarodnih pjesmica koje su, skoro uvijek, u krajnoj
opoziciji sa epskim pjesmama koje se i uz gusle pjevaju.I danas se dobro se
sjećam jednog desetogodišnjeg đetića koji je, vidno usplahiren, dotrčao doma
kako bi pitao svoju babu je li tačno, što neki pjevaju po cetinjskijeh ćoškova,
da je:
-
„Kralj Nikola ukra vola..,
Pa
uteka pre`o mora...“
Mudra baba
se na to nije mnogo uzbudila već mu samo blago, ali i odlučno odgovorila:
-
„Jes ka što ti je i đed...“
Ovaj lakonski (spartanski) odgovor,
bio je sasvim dovoljan da ovoga đetića naždene da razmisli svojom glavom i sam
zaključi da fukari ionako ništa nije sveto i da za nju, u potpunosti, važi ono
Njegoševsko, da su „ u fukare oči od splačine...“
No evo neko vrijeme na njemačkoj
televiziji, htio ne htio, pratim spektakl o ženidbi kneza od Luxemburga sa
nekakvom groficom iz Belgije. No, iako ovo dvoje mladih ljudi izgleda stvarno
gospostveno, sva pozlata i dekor se kreću ivicom kiča pri čemu se naslućuje
medijska namjera da zasjeni prostotu potrošača Evrope i Svijeta. Tada se sjetim
Cetinja i njegove osvjedočene kraljevske prošlosti (Balšića, Crnojevića,
Petrovića), koja sve posjetioce Cetinja zna da zasjeni gospostvenom skromnošću
svojih vladara i dinastija, da bi se na kraju sve svelo na, ništa manje, no na
jednog ukradenog vola...
Ipak imam jedinstvenu privilegiju da o
našoj vlasteli ne moram pisati napamet, jer sam imao priliku jednog od potomaka
svetorodne dinastije Petrović – Nikolu II – upoznati i družiti se s njim
prilikom susreta CG-dijaspore u bavarskom gradiću Schnayu tamo 2000 i neke
godine. Istom prilikom sam imao i lično iskustvo pomenuto u nekom od ranijih
postova o tumaču kao doušniku (izdajniku) jer smo se nas dvojica; Nikola i ja,
našli za istim stolom sa potpredsjednikom B. Gvozdenovićem i tada glavnim od
CG-policije, Milutinovićem, sve se čudeći kako to da jedan tako pitom čovjek
zauzme jednu tako ostrvljenu opštenarodnu funkciju.
Budući da se potpr. B. Gvozdenović
neobično napadački ( agresivno) odnosio prema nama, nas dvojica smo priješli na
francuski, što ga je, izgleda, potaklo da nam se obraća sa još i više naboja,
te sam se tek tada sjetio one latinske o tumaču kao doušniku (tradutore =
tradittore) i po tome shvatio da se ne radi o nekom uzgrednom već o uobičajenom
informativnom „razgovoru“ sveprisutne i neprolazne – SLUŽBE ! – koja još uvijek
neprikosnoveno vlada našim sudbinama...
Ovo saznanje me je nagnalo da se
zainatim i na našem jeziku Nikoli objavim (ne samo rečem) e će mu jednog skorog
dana vratiti, ne samo imovinu Petrovića, već i krunu koju je dinastija krvavo
zaslužila tokom dva vijeka CG-istorije... Razumije se po sebi, da ni ja sam u
ovo nijesam vjerovao a najmanje ni sam Nikola ali je zato bilo posve u smislu;
toga nema ali je lijepo čuti i zamisliti... Kada su, kasnije, izvjesni događaji
potvrdili neke od mojih pretpostavki, uglavnom sam slušao mrzovoljne komentare
po sistemu; da se mene pita ne bih mu da ništa ili neka se makne i ide okle je
doša onako pravoslavno-katoličko-jevrejski kariran... i tako dalje i tome
slično...
Tada mi se ponovo javio onaj VOX
POPULI VOX DEI, koji me uvjerio da CG –fukara, onoga (izmišljenog) vola Kralja
Nikole, možebiti oprašta ali - zaboravit – ne može...
5 Komentara
GJFSbZ Postavljeno 19-08-2023 06:18:12
best place to buy cialis online forum Relaxation is expressed as a percent decrease in isometric tension for the human fetal airway, relative to the prior constriction to acetylcholine or to LTD 4
Odgovori ⇾IiWcCg Postavljeno 16-07-2023 20:28:24
best cialis online 0 chance of dying from breast cancer within 12 years compared with a 0 chance among women who had mastectomy
Odgovori ⇾emitySiny Postavljeno 05-05-2023 07:14:26
where to buy cialis Actinomycin D is a well known inhibitor of transcription
Odgovori ⇾YTRFDS Postavljeno 24-04-2023 08:27:42
comprar camisetas de futbol baratas futbol new
Odgovori ⇾comprar camisetas de futbol baratas spain futbol
comprar camisetas de futbol baratas camisetas new
comprar camisetas de futbol baratas camisetas video
comprar camisetas de futbol baratas cashxtend
comprar camisetas de futbol baratas corpdiplomacy
comprar camisetas de futbol baratas nvfocus
comprar camisetas de futbol baratas gavapps
comprar camisetas de futbol baratas
comprar camisetas de futbol baratas cutsbykelvin
ensusty Postavljeno 22-03-2023 19:53:12
If the offending medication is unknown, all suspected and unnecessary medications should be stopped buy cialis generic online
Odgovori ⇾