CG u srcu

V.St. Kinjo

Cetinje čudesni grad (III)

(15 riječi)

Cetinje tridesetih godina 20. vijeka (Foto: MojaCrnaGora.com)

Muslija

 

          Razmišljajući o Cetinju i aktuelnim vjerskim razmiricama povodom nalaganja badnjaka, sjetih se čudne i skoro zaboravljene vijesti iz sedamdesetih godina (72.) prošlog vijeka, kada sam, u svojstvu novodošlog gastarbajtera, u dnevniku; “Hannoversche Allgemeine Zeitung”, pročitao vijest, da se u jednom YU-gradu (Cetinju) pripremaju da podignu spomenik, nikom drugom do – čistaču gradskih ulica. Posebno me se dojmio stil, jer se u ovoj jedinstvenoj vijesti nedvojbeno mogao naslutiti prizvuk svojevrsnog priznanja, pošto se radilo o jednoj nesumnjivo originalnoj ideji.

          Osim toga, bio je to jedan od rijetkih sučajeva da Cetinje uopšte bude pomenuto van zlokobnog konteksta; zemljotresa, poplava i politike, no ovo se dešavalo onih godina obnove, kada je bilo lijepo živjeti u ovom mirnom i čistom gradu, koji je tih godina važio za najuredniji i najčistiji grad u SFRJ, baš zahvaljujući ovome čistaču kome je „prijetilo“ podizanje spomenika – Musliji.

          Tek tada sam se sjetio nenametljivog suvonjavog čovjeka sa crvenim fesom na glavi, koji je svojom drvenom karivolicom obilazio Cetinje i danonoćno skupljao otpatke. U gradu je bio sveprisutan a narod na njega navikao u toj mjeri da se vremenom bio toliko stopio sa gradskim izgledom, da su ga se stali sjećati tek onda kad ga više nije bilo... Siguran sam da se mnogi od starijih Cetinjana i danas sa sjetom sjećaju ovog mirnog i povučenog čovjeka kao i njegove osvjedočene ljubavi prema ovome gradu.

          Osim toga, bio je i veoma pobožan, što je nenametljivo pokazivao, pri čemu ga njegova komunalna „funkcija“ i nije mnogo smetala, te je svoje molitve obavljao baš ispred cetinjskog manastira, đe bi mu, ponekad, besposleni momci u prolazu dobacivali:

          -“A đe si, Muslija jadan ne bio, naša´ baš pred manastirom da se moliš...!?”

...na što bi im on mirno i zaneseno odgovorio:

          -“Nekate.., đeco, Bog je jedan...!“

 

          Spomenik mu, doduše, nijesu podigli, ali je zato ostao u neprolaznoj uspomeni ljudi ovoga grada.

          Sad nešto mislim…

          Da su ondašnji nosioci ove nadasve originalne ideje, imali dovoljno hrabrosti, moći i potpore da je ostvare, Cetinje bi na jednako originalan i konačan način potvrdilo svoj status jedinstvene duhovne metropole. Zato nije zgoreg, barem naknadno i u pretpostavci, donijeti viziju Muslijinog spomenika pred Cetinjskim Manastirom đe on, u sjedećem stavu i ka nebu otvorenih šaka, utonuo u svoju molitvu, sjedi pored svoje karivolice iz koje vire drške metle i lopate, time nevosmisleno ukazujući na njegov status.

          No, to što je njegov spomenik „srušen“ još na razini ideje uopšte nije čudno pri pomisli na olovni oblak nametnute duhovnosti odavno nadvijen nad zadužbinom Ivana Crnojevića, osnivača ovog jedinstvenog grada. Ovaj spomenik bi, svojim postavljanjem, grad Cetinje uzdigao do vrhunskog primjera ljudske, vjerske i etničke tolerancije, umjesto što nalaganjem svojih badnjaka isto dovodi u pitanje...

          No, ja mnim biće bolje...

Evo nekoliko, ne tako davnjih osvrta iz „žitija presvijetlog Amfilohija“, objavljenih na ovdašnjem (CdM) „duhovnom drkalištu“ da bih, poštovano "općinstvo", podsjetio da on i danas, s punim pravom, stoluje na prijestonom Cetinju i tronu Sv. Petra Prvog Petrovića - Njegoša...

 

Amfilohije – Don Camillo „nebeskog“ naroda.

 

          Mnozina će biti iznenadjeni mojom tvrdnjom da u medijima i javnosti uopšte, ne postoji ličnosti koja je i primać Velikoj Zvijezdi – Vladici Amfilohiju Radoviću. Ono što je Matija u poeziji, to je Amfilohije u ovom našem "nebeskom" pravoslavlju. Ukoliko se na njega osvrnemo sa pozicija stručnosti, odnosno odredjenih kvalifikacija, onda on prestavlja usamljeni primjer čovjeka u potpunosti opremljenog za svoju (hm!) rabotu, što je dosta rijetko u drugim oblastima, a svoju iznenađujuću tvrdnju bih mogao dopuniti izjavom da me ne bi iznenadilo, da on, na svom prijestolu ostane i u samostalnoj Crnoj Gori, jednako kao što je i danas, u liberalnom Cetinju.

          Ima nešto u njegovom djelu, što uveliko prelazi okvire svakidašnjice, a to se najbolje može saznati iz obimnog djela G. Gvareskia o jednom (katoličkom) popu – Don Kamilu (Don Camillo) koji, osim vjerskoga žara, posjeduje, uglavnom dobre (hrišćanske) ljudske osobine, koje na veoma originalan način pokazuje u neprestanim sukobima sa okretnim i pametnim komunističkim gradonačelnikom Peppone-om, većinom u korist i na polzu svoje crkve i vjere.

          Nije slučajno da me je ličnost Amfilohija potsjetila baš na ovu li~nost, ne samo italijanske nego i svjetske literature, iako me je ona samo uzgred zanimala, ili može biti baš zbog toga, jer sam u njenim postupcima zapažao visoku duhovnu, boljereći umjetničku motivaciju i neobičnu originalnost u postupcima. Dovoljno je, potsjetiti se na njegovo učešće prilikom „ozvučenih“ opozicionih demonstracija, kada je svirao u pištaljku sa ostalima i provodio protestne sjednike. Zadnji put je privukao pažnju posjetom bivšem predsjedniku, koga se odreklo, ne samo mnoštvo pristalica i saradnika, nego i bliža i dalja rodbina. 

 

„Ubi ga rđa ka staroga perjanika...“

 

          Svaki put kad se nanovo nađem u prijestonom gradu Cetinju ne mogu a da ne pomislim na (noviju) opštenarodnu izreku: „Ubi ga rđa ka staroga perjanika...“

Koja se odnosila ne prve CG-penzionere, nekadašnje perjanike kralja Nikole, koji su svoj stas i izgled stavljali u njegovu službu a on ih, kad pristaraju, slao u prevremenu penziju, koju su oni pretrajavali u zlatnoj robi, nemuštom ponosu i dobro situiranom besmislu, provodeći preuranjenu starost u sjećanju na dane sumnjive slave svojevrsnih "manekena", od kojih se, jednako kao i sada, osim izgleda ništa drugo i nije zahtijevalo, time ih svrstavajući u svojevrsne (duhovne) invalide, čime je, još tada, uspostavljena ustanova invalidske penzije, pored boračke tako obilato korišćene u samopravnim vremenima.

          Da ovo ne pričam napamet, potvrđuje i tragična činjenica da na Cetinju živi 4000 penzionera a svega 2000 zaposlenih, te je budućnost grada, čak i na kraći rok, prilično neizvjesna. To se najbolje može vidjeti pri pogledu na razvaljenu autobusku stanicu kod „Vojnoga Stana“ ali i po onoj iza "Njegoševog Parka", savremeno uređenoj za prihvat turista i posjetilaca muzeja, iza čega bi se mogla naslutiti namjera (onih koji znaju i umiju!) da se cijeli grad svede na muzej ili, ne daj Bože – nekropolu!? 

Slatka voda i gorka istina...

 

          Kad smo se, jednog sušnog ljeta, prije više od trideset godina, spremali da posjetimo rodbinu u Kotoru, pritom se prepirući što da ponesemo u „kolač“ (poklon); oli rakiju, vino ili neki slatkiš, naša mudra majka nas u tome prekide riječima:

          -„Batalite to, tako vi Boga, no napunite dva bidona vode s te bistijerne a za drugo ćemo lako...!“

          Tek kad smo stigli u Kotor i viđeli redove ispred onih vojnih kamiona-cistijerni, shvatili smo zašto  nam se rodbina obradovala kad smo im „uručili“ ona dva bidona... U stvari, toga ljeta je fenomen slanih kotorskih izvora bio posebno dramatičan jer je trajao duže nego obično. Zato kad čitam prigodne komentare povodom nestašica na Cetinju, uvijek pomislim koliko navike mogu biti nepodnošljivo prostačke kad se radi o ovom životnom elementu na koga, čoče, svi i u svako vrijeme imaju – neopozivo pravo.   Posebno kad se sjetim one vode koju su moje babe, strine i ostala ženska čeljad u barelima i lamama (max. 20litara) za svoje domaćinstvo donosile sa ublova udaljenih i po nekoliko kilometara... Zato me i obuzme neka sjeta svaki put kad na jedno pišanje prospem isto toliko litara svježe izvorske vode dopumpane sa daljine od nekoliko desetina kilometara i uz glavicu visine cca. 700 m...

          A kad onda uđem u neku od cetinjskih samoposluga da bih kupio bocu tzv. mineralne vode, vazda se gorko osmjehnem pri pogledu na cijene i sračunam da nijedna od tijeh ojađelih voda ne košta ispod 500 eura po kubiku, dok gospoda cetinjska, svake fele, svoju dobija "besplatno", kao nadoknadu za glas na izborima ili kako se pogode sa gradskom vlašću... Jer kako inače objasniti činjenicu da svakoga ljeta cetinjskim ulicama teku potoci zato što debeloguze cetinjske domaćice - "čistunice", čoče, po trotoarima peru „skupocjene“ ćilime, odnosno moderno zvane tepihe. I sad kako čovjek da ne posumnja da je ta najskuplja voda u Evropi džabe, kad vidi to bezočno opštenarodno prosipanje ili kao što sam i sam bio potresen time što sam u jednom cetinjskom „restaurantu“ vidio kako je gazda riješio kvar vodokotlića time što je jedno podeblje crijevo nabulao na česmu iznad umivaonika i pustio da onaj mlaz pod pritiskom otiče u oni razvaljeni čučavac, „crnu rupu“ ne samo njegove (ne)savjesti no i (ne)savjesti njegove neznavene (hm!) - klijentele... 

Ponor - crna rupa svijesti

 

          Vjerovatno sam jedan od rijetkih koji zna kako izgleda cetinjski ponor, danas nepregledno potopljen jezerom od govana a udaljenim jedva par stotina metara (200 m) od napirlitane rezidencije (Plavog Dvorca Knj. Danila) našeg vrlog predsjednika Filipa... Dobro se sjećam toga sušnog ljeta (1952), kad smo ja i C. Ukšanović niz one željezne klanfe sišli u dubinu prostrane jame čije dno bješe pokriveno ispranim kamenjem među kojim su se nazirali rijetki otpaci... Ova prostrana jama bila je pokrivena željeznom rešetkom koja je imala povelik „poklopac“ (cca. 2 x 2 m) koji tom prilikom bješe otvoren te nam je i zbog toga ovaj nestašluk i bio moguć.

          Na stjenovitom zidu, visoko iznad nas, crnio se ovalni otvor kanalizacione cijevi iz koga se cijedio vodeni mlaz jedva deblji od prsta. Tako je bilo dok se nije doselila Elektroindustrija "Obod" a onda nastupilo samoupravno blagostanje i obnova vodovoda, čime su mnogi bili zatečeni a, kako izgleda, i samo komunalno rukovodsvo ovoga grada, koje, ne da nije znalo a možda ni htjelo odučiti narod da sve više otpadaka prepušta kanalizaciji i ponoru koji nije bilo „dimenzioniran“ ni svu vodu da primi a kamo li sve ono izranžirano mobilje, stramace i drugo potrošačko smeće, koga je iz dana u dan bilo sve više.

          Zato se pri pogledu i smradu ovog egzotičnog jezera, svaki put sjetim onog gorepomenutog (zahrđalog) perjanika kao pogodne metafore ovoga grada, ali ovaj put kao perjanika u zlatnoj robi koji se usrao u gaće, pa svojim dostojanstvenim držanjem pokušava da tu mučnu činjenicu nekako sakrije, kad ne bi bilo onog izdajničkog smrada. Osim toga ona prilično zgusnuta naseobina, smještena na strmoj obali jezera od govana, tvrdoglavo me potsjeća na roj podguznih muva oko magarećeg šupka i neodoljivo navodi da se zapitam; koja nevolja je morala nagnati ljude da se tu stane i podižu đecu, no me pri tome zbunjuje činjenica da u neposrednoj blizini ima i pravih dvoraca izgrađenih u ova novija vremena... Pa ti sad viđi...!?

 

Gorka istina

 

          Nigdje kao u Cetinju, nije moguće naslutiti gorku istinu one otrcane izreke o - politici kao umjetnosti mogućeg - posebno kad se u obzir uzme komunalna krpljavina snabdijevanja grada vodom i električnom energijom, koju je režim tako vješto instrumentalizovao kako bi rasturio Liberalni Savez Crne Gore i priveo ga „poznaniju prava“, što mu je uspjelo iznad svakog očekivanja. Ova konstatacija svakako ide u prilog režimu, jer ukazuje na to da onaj koji daje sredstva to čini zarad svojih interesa pri tome tačno znajući čemu i koliko. E baš u tome i politika jeste umjetnost mogućeg, da se na jedan izumirući grad kao što je Cetinje, ne utroši više no što zahtijevaju „historijske“ nužnosti. Zbog toga se ja nikako ne mogu nasmijati onoj prenapregnutoj duhovitosti momku koji obilazi cetinjske kafane, u kojima ionako niko osim penzionera ne „ubija“ vrijeme, uz pozdrav:

          -„Đe ste lavovi...!“

...na što mu oni, polaskani njegovim pozdravom, nude da sjedne i popije piće i začuđeno pitaju:

          -„ Vala si nam mnogo reka... A otkud to da ne oslovljavaš lavovima, obraza ti...“

          -„ Zato što nema dana a da neki od vas ne rikne...“

          Nema ničeg što bi, bolje od ovoga nadrkanog vica, moglo ukazati na bezizglednu i neizvjesnu budućnost ovoga grada, neumitno zavisnu od penzija koje mahom dolaze sa zakašnjenjem i u ratama, te zbog toga ovaj navedeni vic i smatram vrhuncem neukusa, jer dolazi od nekog kome, može biti, od njih i život zavisi, te bi bilo dobro da pošteno pomisli e sa tim „lavovima“ - riknjavaju i penzije - koje život znače. No vrijeme će ih, ionako, na to uputiti no tada bi moglo biti i kasno.

 

 

Pusti san zvan - radio Jerevan...

          Kad smo već kod politike kao - vještine mogućeg – nije zgoreg pomenuti Radio Cetinje i njegovu višegodišnju agoniju koja je u međuvremnu zašla u komatoznu fazu, ali i dalje postoji, na način koji se najbolje da izraziti riječima Sloba Darića: „ Slike ima – tona nema“

Kad god bih pomislio na mutavu instituciju cetinjskog radija, s tugom bih se sjetio jednog drugog radija, iz vremena „hladnog Rata“ tada tako duboko prisutnog na „Trulom Zapadu“. Vrlo često sam osjećao i neku zavist, pomišljajući što bi tek cetinjski radio mogao učinjeti, oslonjen na razorni cetinjski humor, kad bi imao mogućnosti koje nudi demokratija poput ove na „Trulom Zapadu“ zato nije čudo što sam zgranut činjenicom koju pomenuh na početku ovoga posta...

          U tim prohujalim vremenima „hladnoga rata“, dosta često sam, od svojih kolega na poslu, slušao kako ispred neke svoje primjedbe, onako uzgred, dodaju: „A kako radio Jerevan javlja...“ Kad sam se stao raspitivati, rijetko ko od njih je znao otkuda mu taj običaj ali bi zato odmah ispričali neki vic u vezi pomenutog radija, kao što je ovaj:

          Pitanje radio Jerevanu: Da li je moguće ženu silovati u trku?

          Odgovor: U principu ne, jer je žena sa podignutom suknjom brža od muškarca srozanijeh gaća...

          Kasnije sam saznao da stvarni – radio Jerevan – s ovim vicema nema ništa, već da je samo preuzeto ime pod kojim je političko podzemlje, odnosno - duhovni samizdat – svoje otrovne političke viceve izvozio na Zapad, da bi to kasnije preuzeo dosta neugledni časopis – Sputnik. Kao ilustraciju, najbolje je navesti jedan od njih:

          Pitanje radio Jerevanu: Na koji dan je umro Josif Visarionović – Staljin?

          Odgovor: Ne zna se, ali je je sigurno bio praznik.

Ili ovaj:

          Pitanje radio Jerevanu: Da li bi se i u Švajcarskoj mogao uspostaviti socijalizam?

          Odgovor: U principu da, no bilo bi grehota razvaliti tako lijepu zemlju.

          A sada i jedan od viceva koji se sa posebnim „optimizmom“ osvrće na opštenarodno ubjeđenje glede svijetle budućnosti:

          Pitanje radio Jerevanu: Da li će jednoj konačno socijalističkoj državi biti potrebna policija?

          Odgovor: Ne! Do tada će ljudi naučiti da uhapse sami sebe.

          Možda bi u stilu ovog zadnjeg, općinstvo Cetinja mogli ohrabriti time da navedemo mogućnost e bi u – „svijetloj budućnosti tranzicije“ – banke - bilo moguće transformisati u – samoposluge....

 

Od Herkula do Tarzana

          Prije neki dan u krugu brojne porodice otpoče priča o školi (privatnoj) i dogodovštinama iz tog značajnog vremena, posebno u vezi sa grčkom mitologijom i o antičkom dobu, što me potsjeti na moje odrastanje u začaranom gradu – Cetinju – i na godine đetinje zapitanosti i čuđenja nad okršnjijem svijetom. Tada se sjetih i svoga bjekstva u bajke, koje smo čitali i prepričavali jedni drugima sve dok nam neko, onako iz zasjede, ne uvali knjigu „Priče iz klasične starine“ od Gustava Švaba (Gustav Schwab) koja nas, iznenada i bez upozorenja, uvali u nekadašnji svijet antičkog mnogoboštva, te nam je dosta vremena trebalo da se u njemu i snađemo.

          Vjerovatno se, ne samo meni, već i mnozini ostalih, najviše svidio mit o Herkulu i to zbog njegove neizmjerne snage, slične onoj koju na dosta prostački način ispoljava i moderni junak novog doba – Obelix – čije ime krasi i jedan cetinjski restoran, ali bez divlje svinjetine u jelovniku. Međutim najvažnije od svega jeste, da smo prazninu koju je zabrana vjeronauke ostavila za sobom, uz pomoć vaspitača iz sjenke, mogli popuniti maštovitom mitologijom antičke Grčke umjesto da nas popovi bacaju na koljena u svesrdnoj molitvi nametnute vjere.

          Zar je onda čudno da su nam ova – nadasve ljudska – božanstva grčke mitologije postala toliko bliska da se ne bi začudili da u nekoj od cetinjskih kafana vidimo Zevsa kako sjedi i maše desnicom u kojoj drži snop nebeskih strijela ili sretnemo Herkula kako, sa mačugom preko ramena, smrknuto traži kavgu...No sve to nije baš dugo trajalo, jer je Herkula uskoro smijenio – Tarzan – nakon čije pojave u cetinjskom bioskopu, njegovi urlici zadugo nijesu prestajali da odjekuju Cetinjem...

          Neko ko je, u međuvremenu, pročitao ovo što sam maloprije naveo, mogao bi pomisliti da te drevne priče i nijesu toliko važne već jedino važno ono; „od čega se živi...“ Da nije baš tako, shvatio sam jednoga dana kad mi je ruku dopala knjižica jednog italijanskog autora o priobalju Jadranskog mora, koja počinje opisom grčkog pa albanskog, da bi nastavio obalom pokojne YU i završio Ahilovom petom na čizmi Apeninskog Poluostrva. Što se naroda u tim predjelima tiče, priču bi počinjao baš legendama iz antičkih vremena, jer je Jadransko more tada ionako bio prostor koji je pripadao interesnoj sferi grčkih državica, po kojoj su Grci, kao svoji na svome, osnivali kolonije ili privremena naselja. O tadašnjoj YU-obali, priču je otpočeo drevnim predanjem o osnivanju Budve, po kojem su Budvu osnovali grčki kralj Kadmo sa suprugom Harmonijom i to tako što su do tog pogodnog mjesta došli kolima u kojima su bila upregnuta dva vola i riješili da se tu i stane. Tada je Kadmos u svom prtljagu našao zube zmaja koje mu je na dar donio Jason sa svoga puta u Kolhidu đe je pomenutog zmaja svojeručno ubio i povadio mu zube a koji su imali čarobne moći, u što se kralj mogao uvjeriti nakon što je zube posijao po uzoranoj zemlji iz koje su uskoro stali „nicati“ ratnici pod punom ratnom spremom, pritom se, nesmiljeno, međusobno ubijajući kopljima... Kad se, Kadmo, konačno odlučio umiješati se, oni su ga odlučno odbili riječima da je to njihov lični obračun, da bi na kraju nekoliko njih preostalo i ponudilo mu se kao pratnja u osnivanju kolonije nazvane Bodua (dva vola?), po ona dva vola koji su kraljevski par dovukli do ovog pitomog zaliva. Autor uzgred napominje da se metafora sa ratnicima može protumačiti kao ustaljeni običaj krvne osvete, koja od tada, na ovim prostorima opstaje u vidu surovog običajnog prava.

          U mom pogledu najveća obrazovna zasluga grada Cetinja se sastoji u podsvjesnoj opomeni, da ne učim za svoje učitelje i roditelje, već za samog sebe i ono što me čeka u životu. Otuda i slutnja da mi je, u toj paralelnoj (meta)naobrazbi, iz zasjede i pravovremeno u ruke bila „uvaljena“ knjiga o grčkoj mitologiji, što sam tek shvatio nakon „padavine“ iz istorije na polumaturskom ispitu, koji sam sa uspjehom ponovio 1954. godine i to nakon otmenog šegrtovanja u „Fotokartonaži“ gospodina Marka Vujovića. Tada sam i shvatio, da moja „padavina“ nije slučajna, već posljedica službene obrazovne politike, po kojoj istorija Crne Gore svoj početak, u stvari, zahvaljuje – Prvom Srpskom Ustanku... I stvarno, pitajte koga god hoćete iz moje generacije (1939) da li su u školi učili istoriju Crne Gore i uvjerićete se u kojoj mjeri je, tada, istorija CG bila prećutana ili predavana u nepogodno vrijeme, odnosno tek u trećem razredu osnovne i to onako uzgred...

          Možda će se neko, onako uzgred i s visoka, zapitati u ~emu se sastoji važnost tih uzgrednih spoznaja, na što mu mogu odgovoriti da je u mom slučaju npr. istorija staroga vijeka, bila itekako važna kad je trebalo dokazati svoj identitet. Dobro se sjećam slučajeva pogrešnog navođenja mog imena i prezimena, u računima i dokumentima diljem „Trulog Zapada“, posebno u odnosu na moju ličnost, na što sam spremno i bez oklijevanja svaki put reagovao, ako nije bilo kako treba. Po pravilu, slijedio je zbunjen osmjeh i pravdanje kako je moje ime i prezime čudno i komplikovano, na što bih ja postavljao zbunjujuće pitanje;

          -„Da li ste učili istoriju starog vijeka odnosno drevne Perzije?“

          Ovo pitanje bi svaki put izazvalo veliku zabunu, jer kad bih, nakon pozitivnog odgovora, upitao kako su se zvali perzijski carevi, svaki put bi, uz izvjesno oklijevanje, stigao ispravan odgovor: Hamurabi, Nabukodenesar, Tiglatpalasar i drugi...

          Sljedeće moje potpitanje glasilo je; kako to da im moje ime predstavlja nepremostivu teškoću a rogobatna imena perzijskih careva - ne...Slijedilo bi mučno pravdanje koje bih prekinuo primjedbom; da to prenemaganje u pogledu imena nije ništa drugo do, potsvjesna želja, na račun toga, pretstaviti se kao bolji: Francuz, Njemac, Talijan ili sličan - kurac...

 

          Jutros mi na´mpade da svoj hard disc pospremim i tekstove prebačim na najnoviji WORD, na koji su mi sinovi prilagodili tastaturu našem pravopisu, pri čemu nabasah na đetinja śećenja, koja sam odavno batalio i odgurnuo u zaborav... U pretrazi za greškama, nalećeh na moj prvi susret sa Cetinjem u ljeto 1945.

          Moj prvi susret sa gradom Cetinjem dogodio se u ljeto prve poslijeratne godine a povod je bio prva proslava trinaestojulskog ustanka. Znam da sam sa tolikim uzbuđenjem očekivao taj sjutrašnji dan te se dobro mogu sjetiti buđenja u cik zore i grozničavog spremanja da krenemo. Isto tako se sjećam i cijelog puta makadamskom cestom kojom su se kretale bezbrojne grupe ljudi, žena i djece, koja su veselo istrčavala ispred i nestrpljivo očekivala da ih ostali pristignu. Bio sam i sam nestrpljiv da što prije stignem do nepoznatog grada koji su zaklanjala visoka i strma kamenita brda, čijim stranama je vijugala prašnjava cesta, da sam i sam istrčavao ne obazirući se na oštri šoder čija su me zrna bola kroz tanku kožu opanaka, koje mi je majka napravila baš za ovu svečanu priliku. Uskoro smo se našli u gradu punom naroda i odmah se uputili u donji dio grada zvani - pod granicom - koji se nalazio u podnožju brda koja su opkoljavala gradsku kotlinu a od grada bio odvojen stoljetnim parkom. Dok smo se približavali usamljenim kućama, iz bistrog neba odjednom su se počeli obrušavati engleski avioni, spitfajeri, i uz nesnosno urlanje motora tako nisko prelijetali grad da smo se bojali da će zakačiti i vrhove visokog drveća.

          Uskoro smo stigli do jedne male i lijepe kuće obojene svijetloplavom bojom u kojoj nas je dočekala familija Nazima Ćišića sa kojom smo imali jake rodbinske i prijateljske veze. Od cijele te posjete, najjače mi se u sjećanje urezala dilema o upotrebi klozeta sa kojim sam se tada prvi put upoznao. Kad sam djeci, odnosno Nini, koja je bila nešto starija i Draganu, nešto mlađem od mene, rekao da mi je nužda, spremno su me odveli u jednu usku prostoriju u kojoj se vidjela nekakva ploča bijele boje i čudnog oblika sa okruglom rupom po strani i rekli mi ta tu učinim nuždu koja je bivala sve nesnosnija. Bio sam užasnut tim prijedlogom i na pamet mi nije padalo da po njemu postupim već sam jedva čekao da izađemo negdje vani, da se konačno oslobodim. Uzalud je Nina čučnula i pokazala mi da to stvarno baš tome služi, uz to još potežući vodu čiji me je zastrašujući huk, povrh toga, potpuno sludio i natjerao da strmoglavo pobjegnem iz kuće. Napolju me je dočekala slijedeća neugodnost, jer sam se našao na vjetrometini gradskog prostora kojim je uvijek poneko prolazio te nigdje nijesam mogao da nađem neko zaklonjeno mjesto. Konačno sam uz ivicu ceste koja je obilazila park, naišao na jedan okrugli otvor, sa koga željezni poklopac bijaše skinut i gurnut u stranu, tako da sam mogao zaviriti u duboki tamni šaht za koji tada nijesam znao čemu bi mogao služiti. Ugledavši željezne stepenice koje su virele iz okruglog zida, dođoh na ideju da se spustim u tu rupu čijim je dnom tekao tanki mlaz vode. Tako i učinih i s olakšanjem sredih tu prirodnu potrebu koja bijaše toliko nesnosna da sam se bojao da će mi završiti u praznično čistim gaćama. Ipak, prošlo je potom nekoliko godina dok i konačno nijesam shvatio da da sam jednu civilizacijsku tvorevinu, tojest kanalizaciju, ipak, iako zaobilazno, tako rano i na samotuk uspio upotrijebiti u potpunom smislu njene svrsishodnosti.

 

Izuzetna privilegija nesmiljenog odrastanja...

          Odavno sam se uvjerio, da osim četiri godišnja doba postoji i jedno, koje bi se slobodno moglo predstaviti kao – peto, a to je onaj kratki period kada zima prelazi u varljivo proljeće... Zbog toga mi i nije čudno što mi se nameću neke slutnje i predosjećaji, da mnogi koji ulaze na ovaj moj tread, dolaze na pomisao e se matuf, iz svog dobro situiranog besmisla, podmuklo umiljava i udvara cetinjskoj mladeži, koja je bez para, izvjesnosti..., a i kako izgleda, bez - budućnosti...

No umjesto osjećaja jalovog sažaljevanja nametnu mi se, iznenada, jedna od znanih latinskih uzrečica:

          -„Ako voliš svoje dijete, pošalji ga u svijet...!“

.... što za mene ipak predstavlja prežvakanu antičku mudrost iz druge ruke, jer u objektivnoj Crnoj Gori još uvijek važi ona nesmiljena starocrnogorska mudrost:

          -„Ako (stvarno) voliš svoje dijete, pošalji ga u – kurac...!!!“

          Ovo mi je postalo jasno tek kada sam napravio saldo svojih životnih iskustava, sve se čudeći kako je jedan (cetinjski) ćutuk mogao postati punopravni stanovnik Berlina i, uzgredno, počasni stanovnik Pariza a čijoj stvarnosti s punim pravom pripadaju; i katedrala u Sijetlu, kao i Susreti u Berlinu o kojima tako nadahnuto pišu nedostižne veličine crnogorske literature...Svjestan sam da ovo moje obraćanje stanovnicima Cetinja, ako u osnovi i tagri~no, predstavlja jedinstvenu moralnu pornografiju ali isto tako i jedinstvenu privilegiju da pravovremeno, iz prve ruke (hm glave!) steknu duhovne i moralne prednosti, kojih cetinjski matufi postanu svjesni tek kad napune pedeset godina i tada sa iskrenom sjetom i onako, sami za sebe, tiho othuknu:

          -„Eh da mi je, su dvadeset i pet..., bila ova pamet...“

          Zato upozoravam sve namjernike koji zabasaju na ovaj moj esej, da je odrastanje u Crnoj Gori a posebno u Cetinju jedinstvena privilegija, koje sam postao svjestan tek nakon svih ispita, na kojima sam pao ali i položio, a sve to nakon što su me, u samoupravnoj sigurnosti ušuškani brašnjomudi, kao moralno-politički nepodobnu skitnju lepetnuli onamo đe (prirodno) i pripadam, tojest u GULAG zvani: „Truli Zapad“. Zbog toga sam svim tim brašnjomudima, zaštićenim poput polarnih međeda, iskreno zahvalan, posebno kad ih vidim kako u neprozirnoj neizvjesnosti novog poretka, zijevaju ka ribe na suvom, pritom se, onako udbaški tješeći kojekakvim bjelosvjetskim zavjerama, skoro da bi mi moglo biti žao...

          A kako da, i Crnoj Gori a i Cetinju, na koje sam pristao još i prije svog rođenja a koji su me poslali u Svijet (odnosno kurac) na jedan tako bezuslovan način, ne budem zahvalan, kad pomislim da bih i su sedamdeset i kusur godina, slobodno mogao zarađivati, ne samo pameću nego i pomenutim – kurcem... No nećemo sad o tome...

          Kad je već priča o odlasku u kurac, moram napomenuti da ni povratak iz njega nije bez neke, nego ponekad može biti čak i posebno dramatičan, u što sam se mogao i lično uvjeriti kada sam se, one godine (1979.) nakon razornog zemljotresa, odlučio na povratak, kako bi đecu doveo u CG, jer ako pođu u njemačku školu onda - đavo izio...

          Pogodilo se da sam dobio posao u cetinjskom vodovodu, većma zaslugom ondašnjeg direktora M. Vrbice, koji se u tzv. „kadrovskoj politici“ ipak oslanjao na ustaljene CG vrijednosti i osvjedočenu stručnu kvalifikaciju. Nakon javljanja na dužnost, kao prvo učinio sam uvid u tehničku infrastrukturu i organizaciju ovog preduzeća od životne važnosti, nakon čega sam naprosto ostao zabezeknut postojećim stanjem, jer je nedostajalo mnogo toga neophodnog da bi snabdijevanje vodom moglo biti osigurano na duži rok. O održavanju i da ne govorimo...

          Ne samo da nije bilo potrebnog alata, nego ni onaj koji je bio na raspolaganju jedva da je bio upotrebljiv jer je većinom – „kako bilo“ – bio pravljen u radionici „Oboda“ te se samo uslovno njime moglo raditi. Osim toga, struktura tehničkog osoblja (instalateri i radnici) bila je samoupravno-plemenskog karaktera jer su većinom bili iz Ljubotinja, što se razumije po sebi, pošto je prije mog dolaska sekretar preduzeća bio izvjesni Prlja, koji ih je zapošljavao pritom, vjerovatno, bespogovorno poštujući lične, samoupravne ( a i plemenske) kriterijume... Zbog toga je radni dan donosio prilične neizvjesnosti u pogledu izvršavanja zadataka na održavanju i nužnih opravki vodovodne mreže, jer su „majstori“ nakon dodjele naloga, prvo odlazili na doručak kod „Bose Feribot“ ili neke druge ugostiteljske radnje, tako da sam se jedino mogao osloniti na Bora Vujačića (Crmničanina) jedinog koji je svaki nalog izvršavao bez pogovora, stručno i odgovorno, iako je bio podložan piću koje ga je, konačno, koštalo i života...

          No stvarni uvid u organizaciju i način poslovanja OUR vodovoda (i kanalizacije?) dobio sam ubrzo po stupanju na posao, kad jednoga dana, tehnički direktor Vlahović, koji se prilično rijetko miješao u svoj posao, marševskim korakom stupi u službene prostorije i glasom ispunjenim naredbodavnom dramatikom, objavi da ove noći svi zaposleni moraju u akciju opravke kvara na Vrela, gdje je već danima, iz probušene cijevi, šikljao gejzir visine preko dvadeset metara. Čim je počelo da se smrkava, iz Cetinja je krenula dugačka kolona vozila koja se nakratko zaustavila kod „Vatrogasne“ da bi pozajmili motornu pumpu za vodu pošto svoje nijesu imali. Na putu do Vrela nije mi preostalo bez da razmišljam o ovoj zaista „ofanzivnoj“ akciji pri čemu me zabrinu činjenica e smo zaboravili u akciju povesti i čistačice...

          Kad smo se i konačno obreli na prostranoj dolini iz koje je izbijao moćni mlaz vode, jedno od vozila nastavi prema pumpnoj stanici u Višnjici kako bi se zaustavili pumpe i prekinuo dovod vode. Potraja dosta dugo dok mlaz ne oslabi i potpuno prestade ali voda nastavi da kulja iz rupe, dok ono mnoštvo učesnika, osvijetljeno farovima automobila, nastavi da se mota uokolo, pušeći i diskutujući o svemu i svačemu... Kad voda i konačno prestade da kulja, nekolicina pristupiše startovanju pumpe, što potraja dok se ona smilova da upali ali nikako ne htjede da povuče, iako su je spuštali u rupu do same vode. Neko naredi da se donese kakvi sić i napuni crijevo da bi povukla ali se ispostavi da niko nije mislio na sitnice kao što je sić, te poče kolektivno i konstruktivno češanje glava sve dok se Boro ne sjeti da izuje gumenu čizmu i njome vodom napuni ono ojađelo crijevo, nakon čega pumpa povuče vodu i onu rupu učas isprazni ali ostade u pogonu jer je voda i dalje doticala. Nakon izvjesnog vremena na vodovodnoj cijevi se ukaza rupa veličine toliko da se mogao provući palac od ruke, koju Boro učas obuhvati manšetom koju čvrsto zašrafi i time pobjednički okonča veličanstvenu akciju, jednu od najblistavijih u postzemljotresnom Cetinju, time pokazujući koliko je važna opštenarodna obuka po sistemu ONO i DSZ, ustanovljenih na tenkovinama i tradiciji NOB-a i Samoupravnog Socijalizma... Pred samu zoru, dugačka kolona se pobjedonosno vratila na Cetinje i baš je šteta da u ta doba noći nije bilo nikoga da je dostojno dočeka...

          Prije neki dan, ođe u Berlinu,  na ulici sretoh kola kojima se razvozi pivo u bačvama a u koja bejahu upregnuta dva ogromna konja ovdašnje rase. Ovo ne bi bilo čudno da me ovi konji na tajanstven i neobjašnjiv način ne potsjetiše na izvjestan dogadjaj iz onih davnjih poslijeratnih godina (1948.), kada su se Cetinjem motale raznorazne vojske; saveznička engleska, partizani pobjednici i njemački zarobljenici na koje niko nije pazio te su se, izgladnjeli i u grupama, besciljno motali gradom.

Ipak, ovi rasni konji me potsjetiše na jedno posebno žensko čeljade, njemačku bolničarku kose boje rdje, upletene u debele pletenice koje su uokvirivale mrgodno pjegavo lice, dok je ona, obučena u široku pelerinu zelene boje i nogama obuvenim u vojničke cokule, marševskim korakom stupala gradskom pjacom.

          Ovo ne bi bilo neobično da se Balšića pazarom nije motalo njeno troje djece; blizanci Klaus i brat mu Hans (čini mi se) i njihova mlađa sestra Gizela, nalik na majku no ipak jedno veoma slatko dijete. Jednoga dana dođoh na pomisao da ovu đecu i pobliže upoznadem te se upustih u razgovor sa njima ali oni ne pokazaše veliku volju... Naprotiv, jer dok sam ja pokušavao da zađenem priču sa (čini mi se) Klausom, onaj drugi mi je je zađe iza leđa i bez ikakve najave opiči nekakvim matrakom po glavi, tako da sam vidio zvijezde. Ljutito se okrenuh i oteh oni matrak ali prije nego i zamahnuh, oni zajednički nasrnuše na mene i to tako žestoko da mi nije preostalo bez da što prije zbrišem sa „lica mjesta“, što učinjeh hitro i bez oklijevanja... Dugo nakon toga, postiđeno sam izbjegavao susret sa njima sve dok jednoga dana ne čuh (danas pokojnog) Miška Radunovića kako, stojeći u grupi svojih vršnjaka, ozbiljnim glasom objašnjava...:

          -„ Ma pobio bi se ja s bilo kime, ali je sasvim drugo s onijem poganim Klausom, pošto on umije da se „udvostruči“ pa ti ne preostaje drugo bez da zbrišeš i to što prije i bez oklijevanja...“

          Nakon ove njegove priče bilo mi je itekako lakše te se više nijesam postiđeno šunjao po Balšića pazaru...

 

Cetinje je grad heroja…

A jedan je Mandić Joja...

          Imao sam (hm!) privilegiju da lično upoznam nekoliko, što ratnih što mirnodopskih heroja, a što tada i nije bilo neobično, jer ih je u maloj ali drčnoj Crnoj Gori bio popriličan broj... Jednoga od njih, o kome se i danas priča sa strahopoštovanjem – Petra Vojvodića – upoznao sam neđe početkom šegdesetih godina prošloga vijeka u Baru, koji je tada bio u izgradnji a mene zapalo da dovedem vodu iz pitomog Zaljeva do na Pristan. U to vrijeme, Bar je bio jedna pitoma pustopoljina sa dvije veoma lijepe i otmene građevine; dvorcem Kralja Nikole i hotelom „Rumija“ u kome sam stanovao u zimskom periodu. U hotelu su se, uglavnom, sastajali i družili kadrovi od imena i ranga, tako da sam ubrzo upoznao sve važnije „faktore“ razvojne politike.

          Jedne večeri, prije nego se odlučih da legnem, začuh nekakvu pucnjavu, pa se, misleći da je došlo do kakvoga obračuna, stuštih u hotelski restoran da vidim što se događa. Bio sam ne malo iznenađen prizorom koji tamo zatekoh, te neodlučno ostadoh u vratima, zagledan u gomilu uglavnom muškog naroda među kojim su, u pročelju sastavljenih stolova, sjeđeli; Petar i njegova gospođa sa đetetom od svega koju neđelju dana, koja nije skrivala na koje muke je stavljena ovim neobičnim slavljem. U jednom momentu Petar podiže kažiprst uvis, na što kod muzike (dvije lijepe i mlade žene i muž od jedne) nastade nekakvo komešanje jer je pjevačica odbijala da po sedamnaesti! put, za to veče, otpjeva naručenu pjesmu:“Pod Lovćenom zeleni se trava“. No šef sale nije popuštao te ona, jadnica, morade tu pjesmu otpjevati; šćela ne šćela, na što se Petar razgali, izvadi levor i opali dva metka u tavanicu. Nakon ovoga pucanja, šef sale dotrča i Petru šapnu nešto nakon čega se on uozbilji a onda, kroz otvorena vrata izađe na terasu i zapuca na svjetleće kugle od kojih se neke rasprsnuše u paramparčad.

          Ovaj događaj mi je ostao u pamćenju kao jedan od onih koji su kod mene izazvali prvu nedoumicu glede zasluga i njihovog vrednovanja, jer me ona (muška) bulumenta koja je, u nekoj grotesknoj smjernosti, stisnutih koljena i glava uvučenih u ramena, sjeđela oko slavljeničke trpeze, cijelom događaju dajući nekakav posuvraćeni značaj i legimitet iako je on, tada, čak i po naprednim socijalističkim zakonima u potpunosti predstavljao ozbiljan prekršaj...

 

          S opjevanim Jojom sam, u okrugu „Vatrogasne“, dijelio mučno, glibavo i gladno odrastanje, kada se on isticao jedino svojim gromkim glasom, dok se u drugome, onako tamnoput i štrkljast, nije mnogo razlikovao od ostale đece. Prošle su godine a mi razbježali po raznoraznim školama i zanatima, širom naše zemlje ponosne... Tako se dogodilo da se sretnemo u Peći sa kojim je cetinjska „Tara“ održavala stalnu autobusku liniju, te je trebalo prekonačiti kako bi ranim jutrom nastavili put za Cetinje. Za stolom se, osim nas dvojice, bjehu zatekli šofer i kondukter autobusa i skupa s nama čekali da posluga donese jelo ali se tada dogodi nešto sa čime nijesam računao, jer se Joja nagnu nad onijem pjatom, na kome se viđela pogolema krmenadla zasuta gomilom sjeckanog luka, na što on podiže glavu i zagrmi onijem svojim razornim glasom i to tako da svi poskočismo od iznenađenja:

          - „Ma što je ovo oca mu jebem... Miči, miči, miči ali ste krenuli da me trujete...!!!“

          Šef sale hitro dotrča i lomeći ruke, stade da se izvinjava, na što se Joja nije mnogo obazirao, čak i kad ga ja, kao stariji, opomenuh da ne graje toliko. Danas me stid kad se sjetim koliko mi je tada ovaj njegov (junački) gest imponovao, jer sam tek kasnije shvatio da je ovaj njegov ispad, u stvari, bio gest jednog sirovog nevaspitanja i prostaštva a sve po mjeri ondašnje UDBE, koja je momke posebnih osobina smatrala svojim referentima za dobar izgled i gromki glas....

          Neđe pred sam početak „Rata za mir“ Joju zatekoh kako na Svetom Stefanu prodaje slike nečesovog (hm) naivnog slikara i prilično se iznenadih njegovim izgledom i držanjem jer u međuvremenu bješe posijedio i oronuo u toj mjeri da mi ga bi žao, te se stadoh raspitivati o njegovom životu i postanju. Tiho i kao da se izvinjava, ispriča mi da od porodice ima jedno (mislim žensko) dijete sa nekakvom spikerkom koja je brak i porodicu više smatrala udesom nego nečim čemu bi žrtvovala  mladost i svoju ljepotu. Nakon toga ga više nijesam vidio jer je uskoro umaro, tako da je Cetinje ostalo bez svoga heroja, koji je, u stvari, više bio žrtva zloupotrebe njegovih (junačkih!) osobina, poput nekadašnjih perjanika koje je „razjedala rđa“ prolaznosti...

Vjerovatno će se mnozina sjetiti nekadaćnjeg herojskog oslovljavanja, jer su osim priznatih ratnih i mirnodobskih heroja (rada, zasluga za Narod i sl.)postojali heroji npr. Cetinjske pljace, od kojih su svojevremeno najpriznatiji bili, danas pokojni; Boro Plamenac i Ruso Đurović, o kojima su se, po cetinjskim kafanama ispredale, ne samo priče već i – legende...

          Bora Plamenca sam poznavao iz viđenja sve do onoga dana, u godišnjeodmorskoj Budvi, đe je Boro „radio“ kao izbacivač iz hobija, mahom kod udbaških ugostitelja, kad se zatekoh ispred lokala iz koga on, na izvjestan „bokserski“ način, izagna nekoliko momaka koji junačkom hitrinom zdimiše u jednu od uskih ulica staroga grada. U strahu da bi mogao mene nasrnuti i na, pozvah ga po imenu, na što on, iznenada, „namjesti“ svoj bojevi gard i ljutito obrecnu na mene riječima:

          - „A okle me, pa ti poznaješ.., kurče lipovi...?“

Sve ovo se moga završiti na mučan način da se nađoh u društvu takođe bivšeg boksera, sa istim imenom – Boro – (Bulatović) koji se, više slučajno no namjerno, ispriječi između nas, te sve prođe bez velike gužve i nepredviđenih posljedica...

          Ovoga drugog heroja cetinjske pljace – Rusa Đurovića - upoznao sam slučajno i na otstojanju, jednoga lijepog ljetnjeg dana, kad sam spokojno sjedio u ugodnoj hladovini bašte gradske kafane, ne sluteći da bi se išta posebno moglo dogoditi. Osvrćući se za nekim poznatim, zapazih neobrijanog čovjeka odmaklih godina kako u neobičnom (bojevom) stavu sjedi za stolom ne baš daleko od moga, time privlačeći moju pažnju više od ostalih gostiju. Utoliko za susjedni sto dođoše dva momka koji pozdraviše, prvo njega a onda i konobara koji se zaputi k njima da primi narudžbu, no tada se dogodi nešto neočekivano, jer onaj čovjek (Ruso) iz onog prežećeg stava hitro skoči na onoga konobara, koji na to odgovori munjevitim trzajem svoje desnice kojom kukavoga Rusa drmnu u lice i to tako žestoko da se on strovali na stolicu, ali ovoga puta nemoćno ostajući da visi o njenom naslonu... Na ovo se ona dva momka ogorčeno digoše a jedan od njih na povika na sav glas:

          -„ A što to činiš.., jadan – pa onda s gorčinom dodade – ajde bježmo odolen...!!!“

          Na ovo se onaj hitri konobar osjeti obavezan da odgovori, što i učinje, šireći ruke u pokušaju da opravda svoj postupak...

          - „ A što ja mogu, kad me on, evo po cipancijeli dan preži iz ovoga ćoška...“

          Oni momci mu ovo opravdanje ne prihvatiše već ogorčeno i bez riječi napustiše mjesto događanja, nakon čega se muklim glasom javi, niko drugi do Ruso kome je krv kapala iz razbijenog nosa, riječima...

          - „ Ma, vala ćeš znati koga danas tako junački nokautira, ja ti jemac...“

          Na to onaj konobar samo slegnu ramenima i ode da rabota svoj posao...

 

          Tek kad čoek vidi sve one nemaštovite paljevine zastava, među kojima prednjače izraelska i, posebno, američka, dovoljno mu je da se osvrne na herojsku prošlost Crne Gore kako bi shvatio koju neslućenu kreativnost iskazuju CG medijski heroji, od onoga kad prekrste ruke i noge dok se svira himna sopstvene države pa sve do raskubanja kojekakvih partijskih i državnih simbola.

          No sve je ovo ništa pri onome, kada su skoro svi (bjelosvjetski) mediji, među kojima je prednjačila globalna CNN-agencija, na svojim ekranima i to u trajanju više od dvije neđelje, objavila jedno - Runjato, Debelo, Rasjeđelo i Ožvalo Prkno - CG imena a srpskog prezimena, zakićeno američkom zastavom. Neki od onih koji su viđeli ovaj historijski snimak vele da je nečija jednako runjata ruka činjela pokrete kao da ovom zastavom ono debelo, rasjeđelo i ožvalo prkno, briše, no pošto su nakon ovog herojskog uslijedila uobičajena priznanja i privilegije, izgleda da im se samo pričinjelo... Svejedno, iza ovoga svjetski poznatog (hm!) lika i (ne)djela, kao iza svakog drugog, krije se izvjesna istorijska ličnost a do mene je doprlo jedino da nosi baš junačko ime – Vuk – te ne mogu zaključiti ovu temu o cetinjskim herojima a da ga ovdje ne pomenem i odam dužno priznanje u pogledu ovog, kreativnog herojskog čina...

Jedan drugi original, u Cetinju poznat po nadimku:

 – Pero Miš –

meni je u sjećanju ostao poznat kao – Pero Šnjaga – jer mu ga je narod nadio zbog toga što je, neđe, počeo tući čeljad po kući a kad su neki dotrčali da ga smire ili da ih razdvoje onda je on, u svojoj neizmjernoj jarosti, zavikao;

          -„Puštite me, došla mi je šnjaga!!!“

          Njega se posebno dobro sjećam, jer je bio jedan od rijetkih Cetinjana koga sam svaki put zapažao u nekakvoj napornoj raboti, koju je dospijevao tromo ali i veoma savjesno a ne sjećam se da sam ga u kafani ikad vidio... O njemu je ostala i ona poznata anegdota koju je možebiti izmislila dežurna cetinjska fukara, kad se on na nekom od čestih cetinjskih „pokajanja“ spremao da pokojnika lelekne a onda je neki od dežurne fukare, onako iz zasjede, doviknuo – Pero Miš – na što je on iz pola leleka odgovorio:

          -„..... oooo, da ti oca očinskoga jebem, od danas za navijeeek....!“

 

          Vjerovatno je malo onih koji se još mogu sjetiti redova za nekadašnja trebovanja, kad je izgladnjeli narod strpljivo čekao u promrzlim redovima da mu se udijeli kakva propisana „crkavica“, da bi nekako preživio do svijetle budućnosti koju su mogli nazrijeti u tzv. „diplomatskim magazinima“, u stvari svojevrsnim demagoškim izlozim svijetle budućnosti, momentalno rezervisanim, tada, vladajućoj nomenklaturi.

          Prva koje je gubila strpljenje u tom besmislenom čekanju, bila je kršna, obla i plavokosa – Nafija – koja bi odjednom iskočila iz rezigniranog „reda“ i pomamljeno, stala da graje i sramoti prisutne, pritom vrteći (lijepom) glavom i mlateći svojom debelom pletenicom, nalik na pendrek, po svojim oblim ramenima. Sve to joj nimalo nije pomoglo da bilo koga naždene kako bi joj se pridružo u njenom nemoćnom i besmislenom protestu. Svejedno, bila je i (hm!) ostala jedino žensko čeljade o kome se, doduše sa podsmjehom ali i sa velikim poštovanjem, pričalo po Cetinju. No meni je mnogo upečatljivije u uspomeni ostao njen brat – Osman – koji se svojm, na nulu ošišanom, okruglom glavonm, služio kao topuzom, kojim nas je naprosto „obarao s nogu“ tako da smo se uglavnom izmicali kad vidimo kad njom (njim) zama'hne . Kasnije, na „Trulom Zapadu“, kad god bih se susreo s pojmom – korida – vazda bih se sjetio njega i momenata kad sam, spretnim izvijanjem, uspio da izbjegnem njegov razorni nasrtaj...

          Kao jedna od rijetkih ženskih cetinjskih originala, u sjećanju mi je ostala jedna veoma neobična žena, koju je Cetinje znalo pod neobičnim imenom - Joše Crna – sa svojom brojnom porodicom... Prema njoj sam, kao đetić od nekih desetak godina, osjećao neobičnu bojazan i čudno poštovanje, može biti i radi njenog dubokog i tamnog pogleda, iz koga je tajanstveno zračila neka neizmjerna tuga osjenčena harizmom nekog ko nema što da izgubi a čime svaki, pa i nenamjerni ćar, postaje velik i čist dobitak.

          Za ta vremena gladi i nemaštine, bila je neobično (sumnjivo) gojazna, no i pored toga veoma brza i okretna. Od njene đece najbolje sam poznavao onu mojih godina i mlađeg sina koga smo, onako cetinjski nježno, zvali – Mili „Šlinota“ – što je bar meni bilo čudno, jer smo tada svi bili, ne samo šlinavi, no i tranjavi, glibavi i srabavi, osim ono nekoliko udbaških potomaka koji se ionako nijesu miješali s nama, niti bi im to dozvolile, naprečac i nesviklo napirlitane, ondulirane i namirisane majke. Osim toga, dežurna cetinjska fukara u to vrijeme bješe po Cetinju prosula neobičnu pjesmu, koju su po ćoškova promuklo pjevali ili recitovali njen tekst, koji je glasio:

          - „Joše Crna i Danilo bijeli,

          Zajedno su s prasadima jeli...“

          Ova pjesma je mene posebno zbunjivala pošto je, tada, već bilo zabranjeno držati svinje u gradu, te sam tada prvi put posumnjao da se, dežurna cetinjska fukara, kojoj se inače vjerovalo na riječ, ovoga puta - napamet - ruga, krevelji i dobačuje iza ćoškova.

          No, prošlo je vrijeme i dosta nesviklo odraslo i svak krenuo svojim putem u svijetlu budućnost, te se i ja zatekoh u jednom od glavnih, iako pokrajinskih, gradova našeg nam Se-Fe-Re-Jota. Bio sam smješten u internatu u kome je bilo omladine sa sviju strana tako da se ne iznenadih kad mi rekoše e me traži nekakav novodošli Cetinjanin kako bi se vidio samnom. Ubrzo potom pojavi se povisok momak sportskog izgleda i veoma otvorenog ponašanja koji me srdačno pozdravi. U njemu prepoznadoh jednog od sinova Joše Crne, mislim po imenu Gojka(?)- Mirjanića, rijetkog prezimena sa ženskom osnovom (Mirjana).

          Ovaj susret me je mnogo obradovao baš zato jer sam vidio koliko se i na koji način mijenjaju ljudi. Nije bilo dugo kad mi je, u vozu Beograd – Peć – ( pruge za Bar nije bilo ni u primislima), prišao jedan veoma zgodan i elegantno obučen mladić srednjega rasta i veoma uljudno predstavio kao – Mili – a meni, pri pogledu na ovog ljepotana sanjalačkog izgleda, ono nekadašnje – „Šlinota“ – tako neugodno visilo u sjećanju da sam imao neodoljivu potrebu da se – oseknem...

          No tek kad se osvrnem na moju plodonosnu skitnju po ovom okršnjem svijetu, shvatim koju privilegiju sam imao odrasti u ovom gradu u kome je mašta bila na vlasti mnogu prije nego su taj zahtjev „podnijeli“ pobunjeni pariski studenti onih davnjih šegdesetih godina prošloga vijeka.

          Jer..,

... da me podobna cetinjska fukara nije lepetnula na „Truli Zapad“ nikad ne bih shvatio da je grad Cetinje moga djetinjstva imao poštu koja je u potpunosti odgovarala revolucionarnoj paroli: „Maštu na vlast!“. A malo ko se, danas, još može sjetiti jedinstvene – usmene – pošte koju je cetinjski narod uspostavio na, njemu svojstven stvaralački način, a njen pretstavnik bio poznati cetinjski poštar po značajnom imenu – Novica - čijeg se prezimena ne mogu sjetiti, što i ne mora biti od neke važnosti...

          I danas se dobro sjećam kako je onako vižljast i brzonog, sa mastiljavom olovkom iza uha, hitro odmicao Ivanbegovom ulicom, dok su mu podbočene žene naslonjene na dovratke oniskih kuća, dovikivale poruke koje je on, savjesno, isporučivao na datu- „adresu“.

          No nije on prenosio uobičajenu – usmenu – poštu tako primjerenu gradu u kome je bilo dosta nepismenog naroda, već i dnevne vijesti o tome ko je umaro ili kome se rodilo dijete... Siguran sam da i dan današnji neki od cetinjskih poštara, pored pisama i ostalih pošiljki isporučuju i – usmene – poruke ali vjerovatno ne na onaj način kako je to činio nezaboravni – Novica.

          Svaki put kad se suočim sa onom latinskom: VOX POPULI VOX DEI (Glas naroda glas Boga), sjetim se svog odrastanja u Cetinju i osluškivanja, ne samo što priča narod već mnogo više o čemu pjeva ali mimo gusala i za svoju dušu... Zato ne treba da čudi e ċu navesti jednu od opštenarodnih pjesmica koje su, skoro uvijek, u krajnoj opoziciji sa epskim pjesmama koje se i uz gusle pjevaju.I danas se dobro se sjećam jednog desetogodišnjeg đetića koji je, vidno usplahiren, dotrčao doma kako bi pitao svoju babu je li tačno, što neki pjevaju po cetinjskijeh ćoškova, da je:

          - „Kralj Nikola ukra vola..,

          Pa uteka pre`o mora...“

Mudra baba se na to nije mnogo uzbudila već mu samo blago, ali i odlučno odgovorila:

          - „Jes ka što ti je i đed...“

 

          Ovaj lakonski (spartanski) odgovor, bio je sasvim dovoljan da ovoga đetića naždene da razmisli svojom glavom i sam zaključi da fukari ionako ništa nije sveto i da za nju, u potpunosti, važi ono Njegoševsko, da su „ u fukare oči od splačine...“

          No evo neko vrijeme na njemačkoj televiziji, htio ne htio, pratim spektakl o ženidbi kneza od Luxemburga sa nekakvom groficom iz Belgije. No, iako ovo dvoje mladih ljudi izgleda stvarno gospostveno, sva pozlata i dekor se kreću ivicom kiča pri čemu se naslućuje medijska namjera da zasjeni prostotu potrošača Evrope i Svijeta. Tada se sjetim Cetinja i njegove osvjedočene kraljevske prošlosti (Balšića, Crnojevića, Petrovića), koja sve posjetioce Cetinja zna da zasjeni gospostvenom skromnošću svojih vladara i dinastija, da bi se na kraju sve svelo na, ništa manje, no na jednog ukradenog vola...

          Ipak imam jedinstvenu privilegiju da o našoj vlasteli ne moram pisati napamet, jer sam imao priliku jednog od potomaka svetorodne dinastije Petrović – Nikolu II – upoznati i družiti se s njim prilikom susreta CG-dijaspore u bavarskom gradiću Schnayu tamo 2000 i neke godine. Istom prilikom sam imao i lično iskustvo pomenuto u nekom od ranijih postova o tumaču kao doušniku (izdajniku) jer smo se nas dvojica; Nikola i ja, našli za istim stolom sa potpredsjednikom B. Gvozdenovićem i tada glavnim od CG-policije, Milutinovićem, sve se čudeći kako to da jedan tako pitom čovjek zauzme jednu tako ostrvljenu opštenarodnu funkciju.

          Budući da se potpr. B. Gvozdenović neobično napadački ( agresivno) odnosio prema nama, nas dvojica smo priješli na francuski, što ga je, izgleda, potaklo da nam se obraća sa još i više naboja, te sam se tek tada sjetio one latinske o tumaču kao doušniku (tradutore = tradittore) i po tome shvatio da se ne radi o nekom uzgrednom već o uobičajenom informativnom „razgovoru“ sveprisutne i neprolazne – SLUŽBE ! – koja još uvijek neprikosnoveno vlada našim sudbinama...

          Ovo saznanje me je nagnalo da se zainatim i na našem jeziku Nikoli objavim (ne samo rečem) e će mu jednog skorog dana vratiti, ne samo imovinu Petrovića, već i krunu koju je dinastija krvavo zaslužila tokom dva vijeka CG-istorije... Razumije se po sebi, da ni ja sam u ovo nijesam vjerovao a najmanje ni sam Nikola ali je zato bilo posve u smislu; toga nema ali je lijepo čuti i zamisliti... Kada su, kasnije, izvjesni događaji potvrdili neke od mojih pretpostavki, uglavnom sam slušao mrzovoljne komentare po sistemu; da se mene pita ne bih mu da ništa ili neka se makne i ide okle je doša onako pravoslavno-katoličko-jevrejski kariran... i tako dalje i tome slično...

          Tada mi se ponovo javio onaj VOX POPULI VOX DEI, koji me uvjerio da CG –fukara, onoga (izmišljenog) vola Kralja Nikole, možebiti oprašta ali - zaboravit – ne može...



5 Komentara

GJFSbZ Postavljeno 19-08-2023 06:18:12

best place to buy cialis online forum Relaxation is expressed as a percent decrease in isometric tension for the human fetal airway, relative to the prior constriction to acetylcholine or to LTD 4

Odgovori ⇾

IiWcCg Postavljeno 16-07-2023 20:28:24

best cialis online 0 chance of dying from breast cancer within 12 years compared with a 0 chance among women who had mastectomy

Odgovori ⇾

emitySiny Postavljeno 05-05-2023 07:14:26

where to buy cialis Actinomycin D is a well known inhibitor of transcription

Odgovori ⇾

ensusty Postavljeno 22-03-2023 19:53:12

If the offending medication is unknown, all suspected and unnecessary medications should be stopped buy cialis generic online

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.