Politika

Srbija mora naučiti da živi sa susjedima

Sep 19, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

Piše: Enver Bijedić (bosanskamisao.ba)

Nisam ostao imun na dešavanja u Crnoj Gori 4. i 5. septembra. Slike sa Cetinja, sa Adžića krivine i Belvederea, podsjetile su me na april i maj 1992. godine u Sarajevu, kada su građani pokušali mirnim protestima zaustaviti godinama planirano i nezaustavljivo mirnim sredstvima – velikosrpsku agresiju i genocid nad Bošnjacima. U Sarajevu su goloruki građani napadnuti snajperskom paljbom paravojnih formacija Karadžićevog SDS-a, potpomognuti bivšom JNA. Na Cetinju su goloruki građani napadnuti suzavcem, šok-bombama i gumenim mecima regularnih policijskih jedinica u Crnoj Gori, po naredbi prosrpske Vlade u toj državi.

Crnogorci su početkom septembra ove godine bolje prošli od patriotski opredijeljenih građana BiH u Sarajevu aprila 1992. Nije bilo mrtvih. I nije počela vojna agresija Srbije i njenih plaćenika u Crnoj Gori. Agresija Srbije na Crnu Goru je nemoguća misija, što ne znači da će nama susjedna država odustati od Crne Gore i Bosne i Hercegovine, i sve zbog samo jednog cilja – izlaska na Jadransko moe.

Izlazak na Jadransko more, vjekovni je san Srbije, odnosno Rusije preko Srbije. I to ne iznenađuje nikoga, ko iole poznaje istorijska kretanja u posljednja dva stoljeća. Nesposobnost Srbije da živi u miru sa svojim susjedima, uzrokom je svih nepočinstava koja dolaze od nje. Oni ne znaju živjeti drugačije do kao gospodari ili robovi. Ozbiljan je to problem srpske kulture, koju će ona sama sa sobom morati riješiti kad-tad. Mi, njeni susjedi, spremni smo pomoći, ako pomoć zatraže. Dok je ne zatraže, nemamo nikakvog razloga da se bavimo njihovim problemima, jer i svojih imamo previše, od kojih je najviše uzrokovano upravo velikosrpskom hegemonijom.

A ti problemi su jedinstveni za Crnogorce i Bošnjake, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Identiteti ova dva naroda i države, u kojima su oni većinski narodi, ugroženi su od susjeda koji još uvijek nema kapacitet za introspekciju. Razlog je, kako rekoh, obala Jadranskog mora.

Srbija, nesposobna da uvaži posebnost ove dvije države, posebnost bošnjačke i crnogorske kulture, ne može sa svojim susjedima ostvariti dijalog, jer dijalog podrazumijeva postojanje dvije strane koje se međusobno uvažavaju i poštuju, bez obzira imale ili ne zajedničke političke, ekonomske, interese bilo koje prirode. Srbija je nesposobna za socijaldemokratiju, u doslovnom značenju te riječi, dakle ravnopravnost svih učesnika socijalnog života.

Poslije kraha velikosrpske oružane agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, Srbija nije doživjela katarzu. Neko će reći da je trebala doživjeti isto što i Njemačke, poslije 2. svjetskog rata. Zapadne sile, očigledno, imale su drugi plan; dali su Srbima vremena da vlastitu kulturu emacipiraju od hegemonističkih i totalitarnih nazora ruskog porijekla i prestruktuiraju je u Zapadne vrijednosti liberalne demokatije, socijaldemokratije, vladavine prava, poštivanja individualnosti, sistemske brige za socijalno potrebite.

Srbija nije vojno kažnjena kao Njemačka 1945., ali pruženu ruku Zapada nije prihvatila kako treba. Naprotiv, pokušava je, tri decenije poslije, zloupotrijebiti. I kao da joj polazi za rukom; gorak ukus nedostatka adekvatnije reakcije Zapadnih zemalja, posebice Njemačke, zbog neskrivene agresije Srbije na Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, ovoga puta ne vojne, nego psihološko-propagandne i političke, mišljenja sam, samo je gorak ukus, koji će proći. Jer, Zapad neće odustati od strategije zadržavanja obale Jadranskog mora u okvirima svoje kulture i cvilizacije, koju štiti vojno-politički savez NATO. Ali može napraviti nekoliko taktičkih grešaka koje usporavaju put Bosne i Hercegovine i Crne Gore u evro-atlantske integracije. I mišljenja sam da ih pravi.

Otuda, postavlja se pitanje: Da li ćemo čekati da Zapad za naše probleme nađe rješenja ili ćemo ih sami pokušati pronaći? Socijaldemokrate Bosne i Hercegovine i ja, kao predsjednik te političke partije, smatramo da sami, u granicama naših mogućnosti, imamo obavezu povući adekvatne političke, ekonomske, kulturne poteze u cilju zaštite našeg identiteta i naše države.

Da bi se do rješenja došlo, da bi se povukli pravi potezi, važno je prepoznati uzroke koji su nas doveli u nezavidnu poziciju dvije i po decenije poslije završetka oružane agresije na našu zemlju. Za takvo što, ružno je reći, ali može nam pomoći tuđa muka, muka Crnogoraca, odnosno prepoznavanje razloga zbog kojeg se tom narodu i nama susjednoj državi, koja je, čak, i članica NATO-saveza, petnaest godina poslije obnove nezavisnosti, doslovno, prijeti nestankom.

Srpska agresija na Crnu Goru od one iz 1918. godine razlikuje se samo, kako rekoh, po sredstvima kojima se izvršava. Širom otvorena vrata političkom Beogradu za šikaniranje Crnogoraca i njihove kulture u njihovoj državi omogućila je aktuelna Vlada Crne Gore. Politiku joj kreira Srpska pravoslavna crkva i ultradesničarske prosrpske partije u toj zemlji, a njeno uspostovljanje je omogućio Građanski pokret URA Dritana Abazovića, bez čijih glasova u Skupštini Crne Gore ne bi mogla biti legalizirana.

Dritan Abazović i njegov GP URA, miljenici su ambasada Zapadnih zemalja (da li su još uvijek, vrijeme će pokazati) zbog njihovog glasnog zagovaranja građanske države i Zapadnih vrijednosti. Za razliku od DPS-a, partije koja je nasljenik Saveza komunista Crne Gore, GP URA je izgledala kao politička organizacija koja će Crnu Goru povesti u tranziciju iz socijalističke u državu liberalno-demokratskog uređenja i suštinski, ne samo formalno. Svoju predizbornu kampanju gradili su na žestokim, često neosnovanim, optužbama Mila Đukanovića i njegovog DPS-a za korupciju, nepotizam, klijentelizam. Gdje ima dima, mora biti i vatre, odnosno skoro je nemoguće abolirati vladajuću partiju, time i DPS, od anomalija na koje je ukazivao Abazović. Otuda je dobar dio Crnogoraca dao svoje povjerenje njegovom pokretu i omogućio mu da mandatima koje je osvojio u Skupštini Crne Gore doslovno preda Crnu Goru u ruke srpskih klero-nacističkih političkih partija.

Praktično, u ime borbe protiv korupcije identitet jednoga naroda i suverenost države u kojoj živi dovedeni su u pitanje. Posredno, doveden je u pitanje i uticaj Zapada na Crnu Goru. Iako Crna Gora ne može izaći iz NATO-saveza još nešto više od petnaest godina, ne promijeni li se nešto značajnije u narednom periodu, Crna Gora može postati ruski Trojanski konj u ovom vojno-političkom savezu; već sada, na ključnim mjestima u bezbjedonosnoj strukturi države nalaze se Srbi, koji ne kriju namjeru da zaustave Crnogorce u njihovom povratku samima sebi i ulasku u Zapadnu kulturu i civilizaciju.

Ponovit ću još jednom: u ime borbe protiv korupcije identitet jednoga naroda i suverenost države u kojoj živi dovedeni su u pitanje. Opisao sam, u kratkim crtama, kako je do toga došlo u Crnoj Gori, kako je dio Crnogoraca, svojom pripadnošću GP URA i glasovima za ovu političku partiju, presudio narodu kojem pripada.

Zapitati nam se, može li se nešto slično desiti građanima Bosne i Hercegovine? Odgovor na ovo pitanje dajte sami. Ja ću samo reći da je za bh. kulturu i bosanskohercegovački javni prostor od krucijalnog značaja da prepozna razliku između moralizma i morala. Razliku između onih koji vjeruju da je moguće uspostaviti apsolutnu pravdu na zemlji, doći do konačnih rješenja svih problema, i onih koji prihvataju nesavršenost samih sebe i drugih i pokušavaju, uvažavajući prirodnu datost nesavršenosti čovjeka, doći do najboljih mogućih rješenja za sve probleme koje život sobom nosi i učestvovati u socijaldemokratskom procesu dijaloga i kompromisa.