Škrinja

PROF. DR SC. MILORAD NIKČEVIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET J.J. STROSSMAYERA U OSIJEKU

KNJIŽEVNO-ISTORIJSKI, KULTUROLOŠKI I METODOLOŠKI PROMAŠAJI U LEKSIKONU CRNE GORE ( 2006) – III nastavak

Sep 19, 2021 2 Komentara

(15 riječi)

Da su autori i priređivači Istorijskog leksikona Crne Gore ne/svjesno stajali pred brojnijem dilemama i teško rješivijem problemima, ukazaću u daljnem dijelu preko nekoliko ključnijeh metodoloških postupaka i momenata:

         1. Autori su trebali strogo odrediti koji povjesničar pripada korpusu crnogorske povijesti i/ili korpusu povijesti Crne Gore.

         2. Ne vidi se kako su autori i priređivači definisali donju i gornju granicu nekog istorijskog djela ili same povijesne ličnosti.

         3. Ne vidi se ni to kako su se autori-priređivači odredili prema spomenutijem predstavnicima pomoćnijeh povijesnih disciplina i rubnijem polupovijesnim vrstama i autorima (istorijskijem memoarima, istorijskoj didaktičkoj literaturi, istorijskijem putopisima[1], povijesnoj esejistici, povijesnijem teološkim djelima, povijesnoj i ne tako malobrojnoj korespondentnoj građi[2], neobjavljenijem rukopisima i povijesnim izvorima i legatima u Crnoj Gori i kod drugih naroda; povijesnoj poetskoj i retoričkoj prozi, poetskijem povijesnim i narativnijem žanrovima: poeziji «na narodnu», to jest epskoj poeziji[3], pri/povijesnoj literaturi koju je njegovao i sâm Stefan Mitrov Ljubiša i Marko Miljanov Popović[4], dakle poluistorijskijem autorima o kojima u sadržajima odrednica Istorijskog leksikona Crne Gore nema niti jednoga slova. Kad spominjemo usmenu epsku književnost, sasvijem je logično i opravdano da se u Istorijskom leksikonu Crne Gore našao «pjevač, kazivač i stvaralac bošnjačkih (muslimanskih) epskih pjesama» Avdo Međedović[5], ali se ničim ne može opravdati autorski previd i «zaborav» u Leksikonu narodnijeh pjesnika-pjevača Starca Milije, Filipa Višnjića, Starca Raška, Tešana (Gavrilovića) Podrugovića i Stojana Lomovića, koji takođe potiču sa istoga «dinarskog areala» Crne Gore. Starac Raško je porijeklom, kao i Tešan Podrugović, iz Kolašina. Obojica su učesnici u mnogijem istorijskim bojevima, a Vuk Stefanović – Karadžić im je dao visoko mjesto u istoriji usmene književnosti jer je od njih preuzeo veliki broj usmenijeh epskih pjesama od kojijeh se većina njih svojim sadržajem odnose na istorijske ličnosti. Starac Milija je crnogorski usmeni pjevač, koji je za vrijeme Prvog srpskog ustanka priješao u Srbiju, upoznao ga je Miloš Obrenović, a preko njega i sâm Vuk Karadžić. Od Starca Milije Vuk je zabilježio četiri istorijske pjesme: Ženidba Maksima Crnojevića, Sestra Leke kapetana, Banović Strahinja i Gavran harambaša i Limo. «Iz tijeh pjesama izbija talent za dramsku kompoziciju i psihološko modeliranje likova», pa ga je (Starca Miliju) Vladan Nedić upravo zbog toga nazvao «pjesnikom tragične ljudske usamljenosti». I od Stojana Lomovića je Vuk Karadžić zabilježio nekoliko antologijskijeh usmenih epskijeh pjesama u kojijema je dominantni motiv «ženidba» (Ženidba kralja Vukašina, Opet ženidba Stojana Jankovića i slično), pa i on pripada pjesnicima «usamljenijeh istorijskijeh predjela» u «kojima porodične (istorijske – M. N.) drame dobijaju neobične psihološke razmjere»[6].

         4. Budući da je svaki povijesni leksikon ujedno i kulturni prijegled povijesnijeh zbivanja, autori su propuštili priliku da se preciznije odrede ne samo prema književnijem i kulturološkim istoričarima, već i prema književnopovijesnijem teoretičarima i povijesnijem filolozima,  pogotovo što su se u novijoj povijesti ti stvaraoci, a posebno filolozi, to jest crnogorski jezikoslovci, istakli sa svojijem brojnim istorijskijem kapitalnim djelima kojijema su nastojali etablirati svoj maternji crnogorski jezik. O njima u leksikonima nema niti jedne riječi. Tako ćemo u petom svesku Istorijskog Leksikona Crne Gore na stranici 1073. s velikom radošću pročitati leksikonsku odrednicu o Radoju Radojeviću[7], crnogorskom književniku i književnome kritičaru, ali o svijem drugim crnogorskijem književnim istoričarima, koje sam s velikom pažnjom uvrstio u najnoviju Hrvatsku enciklopediju[8] nema ni pomena. Radi recepcije i crnogorske javnosti cjelokupnu enciklopedijsku odrednicu o Crnogorskoj književnosti prenio sam i u moju nanoviju spomenutu knjigu Komparativna filološka odmjeravanja (2006), pa su bar tako anotativno spomenuti: Trifun Đukić, Milorad Stojović, Sreten Perović, Vojislav Vulanović, Rajko Cerović, Nikola Racković  koji je prvi u Crnoj Gori sačinio Priloge za leksikon crnogorske kulture[9]. Ta se drska nedośljednost autora i urednika Istorijskog  leksikona Crne Gore odnosi i na brojne proskribirane crnogorske istoričare, poput Sretena Zekovića, Novaka Adžića i druge, a da ne govorim o povijesnijem jezikoslovcima poput akademika Vojislava P. Nikčevića, čija je osobnost i njegovo lingvističko djelo našlo prostora i u mnogijem enciklopedijama svijeta s konstatacijom  da je  «hodajuća i živuća jezikoslovna enciklopedija crnogorske kulture»[10].

     5. U istu ravan kao prijethodnici našli su se i istaknuti crnogorski književni stvaraoci: književnici i povijesni publicisti koji su za predmet svojijeh djela imali predmet istorijske građe iz crnogorske povjesnice koju su u svojoj stvaralačkoj radionici transformisali i estetski oblikovali. Stoga se čitalac pita: kako je Radovan Zogović prikazan u Istorijskom leksikonu Crne Gore[11], istina veoma šturo (sa nepotpunijeh 17 redaka), neadekvatno i neodmjereno [nema pomena o Zogovićevoj Internaciji Crne Gore (1936) đe je pjevao o okupaciji Crne Gore. Nema ni poeme Došljaci – Pjesme Ali Binaka (1937) đe pjeva o socijalnome i nacionalnom ugnjetavanju Albanaca, a ni zbirke Plameni Golubovi (1937) đe je osudio ratne pokolje[12]].

Sudionik NOB-e i jedan od najvećijeh međuratnih crnogorskih pjesnika, Mirko Banjević (1905 – 1968), nije bio ni te sreće svog savremenika Radovana Zogovića. Nema o tvorcu najestetičkijeh i najboljih međuratnijeh zbirki poezije Pobune uma (1930), Šume (1939), Ognjena jutra  (1940), istorijskijeh poema iz NOB-e: Sutjeske (1946[13]), djelovi poema koje su ušle u osnovnoškolske i srednjoškolske udžbenike crnogorske književnosti: I to je slava, Razgovor kostiju, niti jedne riječi. Nije bilo ni to dovoljno autorima Leksikona što je Banjević bio učesnik četvorogodišnje Narodnosobodilačke borbe, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945, jedan od osnivača dnevnog lista «Pobjeda», osnivač časopisa «Stvaranja», koji je bio urednikom preduzeća «Rad»  i «Tanjuga» u Beogradu i slično. 

Tako je prošao i akademik Mihailo Lalić, koji je takođe svoj cjelokupni monumentalni povijesno-književni opus sazdao u povijesnijem poetskim ili narativno-poetološkijem diskursima: Staze slobode (1948), Izabrane pripovijetke – ratne (1950), Prvi snijeg (1951), ali je znatno izrazitiji kao prozni pisac koji je s velikijem uspjehom obrađivao složenu tematiku revolucije i poslijeratnijeh zbivanja: Svadba (1950), Zlo proljeće (1953), Raskid (1955), Lelejska gora (1957), Hajka (1960), te brojne istorijske putopise i zapise zbog česa je bio i predloženikom Nobelove nagrade.

 Nema ni njihovijeh književnih saputnika koji su revolucionarne sadržaje NOB-e i zanose u ratu i poslije rata obilježili: Risto Ratković, Dušan Kostić, Janko Đonović, Mihailo Vuković, Puniša Perović, Sait Orahovac, braća Lopićić, Stefan Mitrović, Stevan Bulajić, Radonja Vešović. Oni su u višeslojnijem i višeznačnim vizijama i sintezama dali i opjevali sintezu epopeje rata i revolucije!

(Nastavlja se)