Kultura

Osamdesetpet godina od rođenja Danila Kiša

KIŠOV NENAPISANI CETINJSKI ROMAN

Maj 10, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

Goran Sekulović

U intervjuu datom Boru Krivokapiću 1982.g., na pitanje – ''Poslije cijelog ovog iskustva i svih ovih knjiga, nosite li u sebi naravno nenapisanu neku knjigu kao svoj duboko intimni deo?'', Danilo Kiš je odgovorio: ''Ja sam čak davno nekad obećao, obećao..., u nekom intervjuu rekao da ostajem sebi dužan jednu knjigu iz tog mog cetinjskog razdoblja. Ne znam šta je to, valjda mi treba neka distanca vremenska ili ne znam kakva, jer je to za mene takođe već jedan potonuli svet iz više razloga. Kažem, takve gimnazije, takve škole,  takvih  ljubavi platonskih, apstraktnih, više nema. Tu su se meni dogodile neke vrlo intimne, životne stvari, literarno vrlo teško obradive, nekakva književno-idejno-intimna iskustva koja čine nekakvu knjigu, nekakav roman, koji u meni stoji, koji u meni živi. To je verovatno ta neka knjiga koja još postoji u meni. Da li ću je i kada ću je napisati, naravno, to ja ne znam. To je sad pitanje tehnike, epifanije, bogojavljenja, može se to pojaviti u jednom času, to je ta famozna Džojsova epifanija, bogojavljenje, znate, odjednom vam to dođe. To je prava reč koja je bolja od nesigurne i pomalo ofucane, takođe banalne riječi kao što je takozvana inspiracija. Inspiracija je u određenim godinama, ja mislim oduvek, naročito u određenim godinama, sa određenim iskustvom književnim,  inspiracija je odsustvo gađenja prema literaturi, nepovjerenja prema literaturi, pitanja čemu to, u odnosu na samog sebe i u odnosu na svijet čemu to mrčiti hartiju... Eto, ako se jedan takav trenutak pojavi negađenja prema literaturi,  određeno bogojavljenje, epifanija, mogu se nadati da ću, možda, tu knjigu nekad i napraviti''.

A na Krivokapićevo pitanje da, ako ga to ne povređuje, odgovori šta se to s njim dešavalo u godinama njegovog djetinjstva i prve mladosti i kako se to vidi u njegovim knjigama, kada je  preživio jedan svjetski rat, živio u više sredina,  u Vojvodini, Mađarskoj i na Cetinju, te da je ta strana gotovo nepoznata javnosti, Kiš je odgovorio: ''Ne povređuje me, ali pričanje moje sopstvene biografije mi je mučno, da vam iskreno kažem, to su neke činjenice koje ja nijesam uspio da književno obradim ili dobar deo njih nijesam, već samo kao neki refleks događaja. Kada sam počeo da pišem, mislim u novije doba,  da ne govorimo o tome kad čovjek počne da piše u đačkim danima, ja sam imao spisak takorekuć šifrovanih naslova, događaja i činjenica od kojih sam ja mislio da ću praviti svoje priče  i romane.  Pokazalo  se, međutim, da manje-više svi ti  krupni i jaki, patetični trenuci nijesu mogli da uđu ni u priče ni u romane, jer ih je teško  ironijom obojiti. Znate, kako ćete ironično pisati o smrti svoje majke? Uzmimo jednu takvu činjenicu. Prijeti vam opasnost da to uvijek zvuči patetično ili banalno...''

Za gotovo sve što je Kiš napisao u različitim svojim knjigama i tekstovima, uslovno rečeno, o Cetinju i periodu provedenom u njemu od 1947-1954.g., moglo bi se reći, ma koliko to moglo zvučati i zvuči! paradoksalno, ono što je sam pisac rekao za svoj prvi roman ''Mansarda'', naime, da je to ''putovanje oko moje sobe''. I to vrijedi ne toliko da pisanje na cetinjske, na tzv. zavičajne, teme[1], ''jedva da ima realnosti'', da je ''više eho doživljaja, više kaleidoskop nego li slikovnica'', koliko je ono fragmentarno, necjelovito i nezaokruženo. Toga je bio duboko svjestan i sam Kiš i o tome postoji niz svjedočanstava. Možemo Kišovim riječima reći da ''prave slike, pravi doživljaji'' – koji su izostali po sopstvenoj ocjeni iz njegovog prvog romana ''Mansarde'' i po našoj iz njegovih napisanih i objavljenih! stranica posvećenih tzv. cetinjskim temama – žive, kako on kaže, ''u meni kao osećanja, kao nenapisane knjige, kao nenapisane priče. Kao anegdote.'' I žive, kako opet Kiš sam kaže, povodom transponovanog pisanja – u ''Mansardi'', ali po nama i povodom u biti istog takvog pisanja o tzv. cetinjskim temama o čemu je i Kiš više puta govorio – koje ''izbegava stvarni svet'', kao ''iskustvo, kao senzibilitet'', koje je ''našlo bez sumnje odjeka u drugim mojim tekstovima. U esejima, prozama, šta znam.'' I ako nije namjeravao i vjerovao da će se poslije ''Mansarde'' više vraćati tzv. beogradskom razdoblju u nekim drugim knjigama, nesumnjivo je da je do kraja života pokušavao da nešto od pregršti i bogatstva i tzv. cetinjskih tema zadobije, kako je pisao, ''milost da bude opisano u priči.'' Neposredan dokaz za to i za nesumnjivu činjenicu da su i cetinjske teme bile, kako Kiš kaže, ''moje fobije, moje opsesije'' (za koje je rekao da su bile i ostale njegova ''jedina droga''), jeste i rukopis ''Život, literatura''. Mirjana Miočinović konstatuje: ''Knjiga o kojoj je Kiš razmišljao poslednje četiri godine svog života trebalo je da bude nekom vrstom autobiografije ... Od predviđenih tristotinjak stranica napisano je samo dvadesetak...Njima je obuhvaćeno prvih sedam godina Kišovog života: roditelji (poreklo), 'prve čulne impresije' vezane za Novi Sad, 'hladni dani'. U rukopisima je sačuvano...dva spiska tema (označena rimskim ciframa II i III...). Ove su teme – koje rado nazivamo 'zavičajnim' – vezane za dva presudno važna razdoblja Kišovog života: boravak u Mađarskoj od 1942. do 1947. i na Cetinju do 1954.''

Dakle, spisak i nabrajanje naslova i tema, pa i onih cetinjskih, kao mogućnih literarnih ostvarenja pratili su Kiša tokom čitavog života. U knjizi ''Skladište'' koju je priredila Mirjana Miočinović i u kojoj je cjelokupna Kišova književna zaostavština, u Beleškama iz 1978. i 1983. nalazi se jedan broj tzv. cetinjskih i crnogorskih tema. Tako, u Beleškama iz 1978.g. čitamo i ovo: ''crnogorska poslanstva: Risto! Ujak.'' Mirjana Miočinović piše: ''Jedna od mogućnih tema za roman o kojoj je Kiš razmišljao dugi niz godina krije se iza ove formulacije 'crnogorska poslanstva'. Njeno pojavljivanje u spisku tema iz 1978. samo je dokaz da uprkos surovom iskustvu sa Grobnicom za Borisa Davidoviča ('Neću o ovome da pišem, reći će da se ugledam na Travničku hroniku') od nje nikad nije sasvim odustao. (Ujak, istoričar, bio bi mu u tom poslu od pomoći.)''

Tu su i ''Crna Gora: slikari; đe ćemo te kopat; sjećanje na prvu ljubav''. Mirjana Miočinović piše: ’’Za jednog boravka u Crnoj Gori prijatelji ga pitaju: ’Danile, đe ćemo te kopat?’ To ga je pitanje istovremeno porazilo i dirnulo (kome pripada, ili još pre, ko najviše želi da mu on pripada.’’ Podv.G. S.). Zapisano je i ovo: ’’ ''slike u crnogorskim kućama..., gimnazijske zadaće: iz 1953.'' Crnogorski i cetinjski šumore i odzvanjaju i naslovi: ''kafane kao ljubavi'' i ''Mitomani: Mirko, Vojo...'' Tu je i – ''Ratko Đurović: razgovor na brodu''. U Beleškama iz 1983. pak čitamo: ''Violina na Lovćenu, Pećina na Cetinju, Bolest i smrt moje majke.'' Mirjana Miočinović podsjeća da se ovdje ’’iznova susreću teme koje pripadaju svetu detinjstva.’’

Veliku ulogu u tom Kišovom ''svetu detinjstva’’, odigrali su i Cetinje i Crna Gora, ta ’’Arkadija, taj sunčani Eldorado...ta ozarena Maslinova gora, taj Montenegro...’’, ozaren ’’nekim večnim suncem i jarkim bojama leta’’, kako piše Kiš. Upravo u Crnoj Gori, Kiš je našao svoje najljepše mjesto na svijetu, mjesto A, simbolički i metaforično kao na njegovom početku i rođenju (’’The magical place’’, kako navodi), u božanskom sudaru nebeskih i zemaljskih svjetova, civilizacija i ljepota u Boki Kotorskoj, tik iznad Kotora. ’’...Treba sve drugo zaboraviti i posmatrati iz te božanske perspektive susret elemenata: vazduha, zemlje, vode. Tada će vam se, ako su ispunjeni svi uslovi, javiti osećanje večnosti, što ga je Kestler nazvao ’okeanskim čuvstvom’’’. Najružnije mjesto, pak, mjesto B, na svijetu, Kiš je prikazao kao jedan dio svog gorkog i teškog najranijeg ratnog djetinjstva provedenog u Mađarskoj, u zabiti panonske ravnice, suštinski, neđe na kraju svijeta. (Kiš: ’’Čitaoci me pitaju je li to stvarno bilo tako, ja kažem jeste, a prava riječ bi bila tako i još gore.'') Kiš je bio sudbinski vezan za Crnu Goru: ’’Taj je isti prizor posmatrao moj otac, godine 1939 (pet godina pre nego što će nestati u Aušvicu), a godine 1898. Gospodin Sigmund Frojd, koji će posle toga usniti svoj čuveni san o trima Parkama.’’

A oko ove i crnogorske sudbinske povezanosti Kišovog života on sam u rukopisu ’’Život, literatura’’piše: ’’U tom su se gradu (Subotici), dakle, zbile dve krucijalne činjenice moga života što ih je udesio Bog ili Slučaj: tu su se susreli moj otac Eduard Kiš, viši inspektor državnih železnica i pisac Jugoslovenskog reda vožnje železničkog, autobuskog,  brodskog i avionskog saobraćaja, i moja majka Milica Dragićević, crnogorska lepotica, prvi put daleko od svog rodnog Cetinja, u poseti kod svoje sestre. Susret redak, možda jedinstven u ono vreme''. I ove životne činjenice u sklopu njegovog, kako je sam rekao, nenapisanog cetinjskog romana, a posebno sve one, naročito tragične, koje su uslijedile kasnije tokom boravka u Novom Sadu (pogrom i zločini, koje je njegova porodica izbjegla, nad Jevrejima i Srbima na Dunavu u krvavim tzv. ''hladnim danima'', na što je Kiš primijetio da je ljudima tako lakše izbjegavajući da stvari nazovu pravim imenom), u Mađarskoj (odvođenje i nestanak njegovog oca u Aušvicu), te na Cetinju (smrt njegove majke), našle su svoje određeno, kakvo-takvo mjesto u njegovim knjigama, iako je po sopstvenim riječima bio svjestan da ih je namjerno stavljao u drugi plan, vjerujući da je i to dovoljno da bi kritičari mogli da na pravi način pristupe njegovom djelu. Na primjeru ''Peščanika'' je vidio da to nije bio slučaj, pa se saglasio sa Borom Krivokapićem da je to (bila) ''nepročitana knjiga''. I kod te knjige i kod cetinjskih tema su ga ''te dve činjenice'', naime, mogućna patetika i banalnost, ''sprečile'' da cjelovitije i literarno odsudnije i relevantnije svu tu građu apsolvira. Ono što je rekao povodom ''Peščanika'' moglo bi se reći i za sudbinu nenapisanog cetinjskog romana. Kiš naime kaže: ''Ja sam htio da napišem roman autobiografski, a da naglasak bude na reč roman, tako da sam neke autobiografske rečenice izbegao''. O(p)staju, nažalost, kao istina, činjenica, dokument, mudrost, trajna opomena i zaloga/zadatak, njegoševski rečeno, ''borbe neprestane'' protiv svake ''tiranije'', Kišove sljedeće riječi kao odgovor na pitanje Bora Krivokapića da li su represivne strukture trajne: ''Naravno da su represivne strukture trajne i niko nije našao tome ni formule ni lijeka... Mi živimo u jednom svijetu bez konačnih rješenja, u jednom svijetu bez iluzija.''