Za Antenu M piše: Adnan Čirgić

Preksinoć su gledaoci crnogorskoga Javnoga servisa imali nesvakidašnju priliku i čast da im se obrati Njegovo Taštoglagoljanije predśednik CANU akademik Dragan K. Vukčević.

Oni srećniji koji su imali problema s tonom mogli su gledajući to blagojavljenije tražiti sličnosti s igumanom Stefanom dok je govornik vrtio brojanice (s tim što predśednik CANU, za razliku od igumana Stefana, ima oba oka) ili pak sa Zevsom gledajući brižljivo đeljano masivno drveno prijestolje na podgoričkome Olimpu.

Oni koji su izdržali pratiti i ton i sliku do kraja emisije mogli su osijeđeloga predśednika CANU zamijeniti i s Markom Miljanovim (liše brkova) dok je pričao o časti, poštenju i ljudskosti, a njegova se ljudskost, po sopstvenome priznanju, ogleda u tome što je otćutao sve krupne riječi koje su njemu kao građaninu i akademiku upućene, što nije odgovorio ni na jedno pitanje koje mu je postavila zločesta javnost koju će na kraju proždrijeti sopstveno zlo.

Mora da je držeći se akademijskih principa ljudskosti i izbjegao odgovoriti na vrlo konkretna novinarska pitanja.

Ukratko, kad bi se pokušalo rezimirati jednosatno praznoriječje akademika Vukčevića, moglo bi se reći da:

1.      CANU nije dužna zauzimati stav;

2.      CANU je radila u izuzetno teškim uslovima sve dok Vladu nije preuzeo Duško Marković i Zdravko Krivokapić koji su „imali veliko razumijevanje za ono što radimo u Akademiji“ za razliku od mučnih iskustava s prethodnom vlašću;

3.      Crnoj Gori će svanuti – i u političkom i u ekonomskom i demografskom smislu – čim CANU dogodine pređe u novu zgradu.

Moglo bi se još ponešto reći o blagojavljeniju predśednika CANU; mogli bismo ga upitati kad to CANU, kako kaza, ne odlučuje kao Skupština glasanjem i većinskom voljom i stavom, čijom su voljom onda izostali iz njezinih redova oni čiji rad na promociji crnogorske nauke i kulture prepoznaje i naša i strana javnost taman kao što prepoznaje nerad i zli rad te akademije – što je presudilo, dakle, da članovi CANU nikad ne budu Vojislav P. Nikčević, Danilo Radojević, Radoslav Rotković, Milorad Stojović, Milorad Nikčević, Dragoje Živković, Ratko Đurović, da nabrojim mrtve, ili pak u najnovije doba Milenko A. Perović (teško bih mu ovđe nabrojao zasluge) i Milorad Popović, najnagrađivaniji crnogorski živi književnik; mogli bismo ga upitati kako i zašto tu akademiju napuštiše naši velikani (koje je i sam blagoizvolio spomenuti) Mihailo Lalić i Radovan Zogović – je li zato što je ispunjavala dva osnovna kriterijuma kojih se i sâm predśednik, kako veli, drži: da je crnogorska i da je akademija; mogli bismo ga upitati što je u tu akademiju, u kojoj se ne odlučuje glasanjem i većinski kao u Skupštini, uvelo jednoga Sinišu Jelušića i tako redom. Mogli bismo ga priupitati ponešto o skupovima i tekstovima u periodici CANU u kojima se negira crnogorski jezik i crnogorska državnost. Mogli bismo ga priupitati što bi s Enciklopedijom. Ali ne bismo se izlagali smrtnome grijehu testiranja njegova akademijskoga principa čovječnosti i ljudskosti.

Ipak, pošto je akademik Vukčević preksinoć priznao da svi u CANU imaju kao građani pravo na svoj lični stav, pitao bih kao građanin građanina što misli o nekim dnevnopolitičkim temama.

1.      Što misli o činjenici da je aktuelna ministrica kulture, obrazovanja i nauke dekretom smijenila stotine direktora i pomoćnika direktora crnogorskih obrazovnih institucija?

2.      Što misli o četnikoljublju te ministarke?

3.      Što misli o Vladi sekularne države koja se formira u jednome crkvenom objektu?

4.      Što misli o uvođenju vjeronauke u crnogorski obrazovni sistem?

5.      Što misli o tome što se premijer koji je na čelu nacionalnoga tima za borbu protiv korone odbija vakcinisati?

6.      Što misli o tome što Crna Gora mjesecima nema ministra pravde?

7.      Što misli o prepisivanju Cetinjskoga manastira, kao simbola državne samostalnosti do koje mu je vrlo stalo, u imovinski karton države Srbije?

8.      Što misli o zvaničnome negiranju crnogorskoga jezika u Srbiji?

9.      Što misli o premještanju planina snagom vjere?

10.  Što misli o premještanju Njegoševa mauzoleja s crnogorske svete planine?

11.  Što misli o tome što je ministarka nauke, prosvjete i kulture poništila rezultate prethodnoga konkursa za naučno-istraživački rad, a nije raspisala novi?

12.  Što misli o upokojenju resora kulture?

13.  Što misli o suzavcima, šok bombama i gumenim mecima pomoću kojih je vlast izvršila teror nad golorukim građanima na Cetinju prije mjesec i po?

14.  Što misli o političkome revanšizmu koji je mjesecima na djelu u Crnoj Gori?

15.  Što misli o portalu In4S s čijim osnivačem će uskoro kao rektorom državnoga univerziteta Crne Gore potpisati sporazum o saradnji?

Imalo bi se našega akademika još štošta pitati, poput toga recimo je li i novi premijer stekao u njega nemjerljivo povjerenje kad mu je mimo protokola ustupio svečani predśednički kabinet u Vili Gorica za potrebe samopromocije u emisiji na Javnom servisu. (Dostini je i dosad bio taličan, pa će brzo, nadam se, i ovome premijeru talik donijeti.) No i odgovor na ova pitanja morao bi biti obimniji od cijeloga dosadašnjega naučnog opusa našega igumana s očima, koji je najbolja potvrda onoga što Njegoš izriče kroz usta njeguškoga serdara Ivana da oči služe „za proste potrebe“.