Vrlo je važno naglasiti da su Marksovi teorijski izvori i korijeni prije svega u prevazilaženju i nadrastanju dotadašnje tradicionalne filozofije, kako idealističke tako i materijalističke. Jeste da je Marks, dakle, bio mislilac svojevrsne filozofije, filozofije koja se ni na koji način ne može uklopiti u shemu i način mišljenja tradicionalne, u biti metafizičke, filozofije. Ipak, on je prije svega bio filozof[1]. ''Prevladavanje u to vrijeme za revolucionare Marxa i Engelsa koji napreduju od Hegelova dijalektičkog idealizma ka dijalektičkom materijalizmu nipošto ne znači puko odbacivanje filozofije. I, onda, kad želimo da objasnimo kasniji stav Marksa i Engelsa prema filozofiji, moramo neprekidno kao polaznu tačku držati na pameti činjenicu da su Marx i Engels bili najprije dijalektičari, a tek onda materijalisti. Od početka se sudbonosno i nepopravljivo promašuje smisao njihova materijalizma ako se previdi da je Marxov i Engelsov materijalizam od postanka bio dijalektičan i da je i kasnije uvijek ostao povijesni i dijalektički materijalizam oprečan apstraktnom, prirodonaučnom Feuerbachovom materijalizmu, kao i svim ranijim i kasnijim građanskim i vulgarno-materijalističkim materijalizmima, tj. materijalizam koji teoretski shvaća i praktički mijenja totalitet društveno-povijesnog života. Stoga je moglo doći (a u daljnjem razvitku Marxova i Engelsova materijalističkog principa stvarno je i došlo) do toga da je za njih filozofija postala manje važni dio cjelokupnog povijesnog razvoja nego što je to početno bila. No kod jednog zbiljski dijalektičko-materijalističkog shvaćanja cjelokupnog povijesnog procesa nije nikada moglo doći (a kod Marksa i Engelsa stvarno nije ni došlo) do toga da bi filozofska ili, na kraju, čak svaka ideologija uopće prestala biti materijalni dio cjelokupne društveno-povijesne zbilje (to ovdje znači dio koji se u svojoj zbilji teoretsko-materijalistički shvaća i praktičko-materijalistički mijenja). Kao što je mladi Marx u Tezama o Feuerbachu svoj novi materijalizam suprotstavio ne samo filozofskom idealizmu nego s jednakom oštrinom i cijelom dosadašnjem materijalizmu, tako su Marx i Engels i u svim svojim kasnijim spisima naglašavali suprotnost između svog dijalektičkog i običnog apstraktnog i nedijalektičkog materijalizma, i bilo im je također jasno da ta opreka ima naročito veliko značenje za teoretsko shvaćanje i praktičko tretiranje takozvane duhovne (ideologijske) zbilje.''[2]

Kritičko sagledavanje dotadašnje filozofije Marksu je pomoglo da se približi stvarnom poimanju realnog čovjekovog svijeta, društva i istorije. Marks traži da se ne samo filozofira, interpretira u smislu mišljenja, interpretiranja svijeta, već i da se on izmijeni, mijenja. ''Marks ne želi da se zaustavi na teorijskoj spoznaji istorijskog kretanja. Ne zanima ga, isto tako, ni kritika radi kritike...Društveno i cjelokupno stanje otuđenosti, već odavno djelomično razumijevano, opovrgavano i kritikovano, privlači gromove Marksove negatorske kritike samo zato što ova hoće da pripremi njegovo radikalno i cjelovito ukidanje, koje će jedino moći da uputi čovječanstvo ka otvorenoj budućnosti...Filozofsko mišljenje koje prepoznaje čovjekovu pravu društvenu prirodu i objelodanjuje otuđenje ljudske istorije – filozofsko mišljenje što denuncira ideologijski karakter sve filozofije prošlosti – aktivno učestvuje u nadolaženju ljudske emancipacije; ali ne kao (čista) filozofska misao. Tek preobrazbom u oruđe revolucije, pretvaranjem u materijalnu silu, ovo mišljenje može djelatno  doprinijeti ustanovljenju humanističkog naturalizma koji će ga, sa svoje strane, ukinuti, jer će ono tu postati zbilja.''[3]

Dolazi se do opstojne i polazišne tačke za Marksov koncept novog društva. Filozofija je, dakle, osnova za razumijevanje Marksovog novog društva, ali, naravno, njegova osobena filozofija, njegov specifični pogled na svijet o potrebi samoizmjene čovjeka i svijeta. Već je njemačka klasična filozofija teorijski imala tendenciju da bude nešto više od same teorije i filozofije, a Marksova misao je to morala, i uspjela je, da proizvede već na praktičnom planu, odnosno ona ‘’mora ispuniti ne samo čisto teoretski nego i praktičko-revolucionarni zadatak’’[4]

Za transcendiranje učenja socijalista utopista Marksu je od posebne koristi bilo njegovo izučavanje Hegelovih ideja i približavanje njegovom djelu, da bi vrlo brzo pristupio transcendiranju i samog Hegelovog učenja. U ovom smislu, u periodu izgradnje Marksove nove koncepcije, izuzetno je bitna njegova ''Kritika Hegelove Filozofije državnog prava'', koja je, ''naročito u trećem dijelu, bila ustvari teorija tadašnjeg građanskog društva.''[5] Marks polako ulazi u konkretnu analizu društvenog, političkog, istorijskog. Na početku kritike i Hegela i idealizma uopšte, Fojerbahova kritika religije, kao i njegovo poimanje suštine čovjeka kao čulnog, materijalnog, predmetnog bića, Marksu su pokazali pravac kojim filozofija nužno mora ići. Ali, u isto vrijeme Fojerbahov nedjelatni, apstraktni čovjek nije Marksu mogao pomoći na terenu stvarnog, zbiljskog čovjekovog praktičnog i istorijskog života. Kritika Hegelovog djelatnog, ali spekulativnog i idealističkog mišljenja, bila je u isto vrijeme i kritika Fojerbahovog materijalizma, ali promatračkog i nedjelatnog. U tome mu je pored socijalista utopista, posebno pomogao Mozes Hes, koji je bio po riječima Predraga Vranickog posebno osjetljiv ''za problem čovjeka i humanizma.''[6]

Spoznajući da je uzrok velikog broja suprotnosti empirijske, zapravo ondašnje (u Marksovo vrijeme) pruske, građanske i državne realnosti, zapravo ''antinomija političke države i građanskog društva, protivrječnost apstraktne političke države sa samom sobom'', Marks ovako objašnjava svoj kritički metod: ''...Istinska filozofska kritika sadašnjeg državnog ustrojstva ne samo što pokazuje postojeće protivrječnosti nego ih i objašnjava, ona poima njihovu genezu, njihovu nužnost. Ona ih shvaća u njihovom osobenom značenju. Ali ovo poimanje se ne sastoji, kao što Hegel misli, u tome da se svugdje prepoznaju odredbe logičkog pojma već da se shvati osobena logika osobenog predmeta.''[7]

Marks kritikuje Hegelov idealizam sa materijalističkih pozicija: ''Hegel nije ništa drugo učinio nego to što je rastvorio 'političko ustrojstvo' u općoj apstraktnoj ideji 'organizma', ali prividno i po njegovom vlastitom mišljenju on je iz 'opće ideje' razvio nešto određeno. On je subjekt ideje pretvorio u njen produkt i predikat. On ne razvija svoje mišljenje iz predmeta nego razvija predmet prema jednom u sebi završenom mišljenju, mišljenju koje je u sebi završeno u apstraktnoj sferi logike. Ne radi se o tome da se razvije određena ideja političkog ustrojstva nego o tome da se političko ustrojstvo postavi u odnos prema apstraktnoj ideji, da se ono svrsta kao jedan član njene (ideje) životne historije, što predstavlja očiglednu mistifikaciju.''[8]