Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah – Riječka nahija – Cetinjski atar

Zaradi u prvom dijelu teksta spomenutoga – od strane Srbije i Srbalja bestidnoga i besramnoga prisvajanja štamparije Crnojevića i knjiga štampanih u njoj itd., mimogred ću naglasiti – da je ta ista Srbija nakon 1389. a ka’ konačno od 1459. godine, pod turskom bucom doslovice zastenjala, i za poduži niz stoljeća – bez patisanja ropski stenjala.

Znači, kad smo mi Crnogorci štampali knjige, i o koncu 15. stoljeća bili na po kroka od vrha evropskih dostignuća u kulturi i zapadne civilizacije, ili ih u stopu slijedili – ”čuvenoga nebeskoga naroda” tadijer niđe pod milijem Bogom bilo nije (liše njegove puke fizičke egzistencije).

Od turske buce na šiju mu onadijer svojski prislonjene, i tijem glave u lužinu zabroždene, nije smio (niti je moga’) ni za 1 mm glavu pošenut, a teke ne iz toga položaja imalo kopornut, niti slova jednoga prozborit – pa im u 15. stoljeću nije nampadala tamo nečesova ”švapska” štamparska mašina.

Pokušajmo zamislit: kako je samo ona crnojevića štamparska presa-mašina, i sve ostalo (papir, materijal za korice, tinta u raznijema bojama, vjerovatno i nešto (nazovi) alata za njezino održavanje (da ne reknem rezervni djelovi), …) iz Venecije stiglo na Rijeku Crnojevića, a ondar koźom stazom ka’ uz nos naviše do Oboda?!

Daklen, nama Crnogorcima – koji štampasmo i imadosmo svoje knjige u doba renesanse, knjigama uvoženim tokom 19. i 20. stoljeća iz Srbije (a i dan-danji podobno činimo) – bestraga se jezik naš crnogorski.

Neizbježno je naglasiti da njihovijem sadržajem i dostina Crnogoracah jednomašice biše i u nacionalnomu smislu – obrlaćeni!

_______________

Ne mogu što ih neću zadijevat – tako da ni ovi put nikako ne želim propuštit da njima dva od tri dijela ovdašnjijeh ”Srbaljah” (a to je okolo 120 tisuća postojbnika Crne Gore ili – svakoje 5-o čeljade u Crnoj Gori), jasno i glasno naglasim:

Posrbice, vaše bajagi srpstvo (gledano zbiljski i iskonski) ama svakoji dan i noć natenane ili nakomot možete ”objesit mačku o rep” i – Srbi ste (po krvi ili genima) taman ”ka’ u prkno Đekino” !!!

Naravno, ovo važi ako se uopšte iđe išta nauke pitaju: povjesnica i genetika.

Obrlaćenijema, koji u svakojemu slučaju – imaju pravo na svoje zablude, ka’ i da svoje tragi-komične živote provedu u lažavinama i podvalama, ipak – ozgor boldovano je potrebito svakodnevno opetovati: sva-ko-dne-vno-im-na-bi-ja-ti-na-nos!

_______________

Ciljanomu procesu odvike od crnogorstva i strategiji ”obuke” za srpstvo, uz korišćenje (nama tuđijeh) knjiga prispjelih iz Srbije – moramo prislonit i ono paralelno i naivno činjenje – ali i opasnu ulogu – našijeh obrlaćenijeh ”fantazera”: u nacionalnomu(!) smislu poprilično zbunjenoga i prepolućenoga-razčerečenoga-raskubenoga Njegoša i, na jedan alagramento (razdragano) ćaknuti način sasma nerealno politički ambicioznoga knjaza/kralja Nikolu.

Njihove ”srpske igranke” i fatanje-uskakanje u tuđe kolo su nas preskupo koštale!

Ne znam samo što će Posrbice učinjet i kako će postupit sa precima svojijema tokom 1230-ak godina (cca 600 – cca 1830), znači – prije ”fantazera”, kad im u 37 generacija preci nijesu bili to što im potlje: podvališe i uvališe, njih same ubijediše a tijem i nagrdiše?!

Preci su im bili (taman ka’ i naši): Dukljani-Zećani-Crnogorci!

Povrćem se na one uvožene knjige i (glavnu) temu – o jeziku.

Slijedi hronologija pristizanja knjiga iz Srbije u Crnu Goru (samo u osnovnim crtama).

Na začetku 19. stoljeća vladika Petar I Petrović Njegoš naručio je bio da mu se neđe iz Srbije (može bit upravo od onijeh falsifikatora i prijevaranata Medakovića) pošlje određeni broj primjeraka Svetoga pisma.

Našemu vladici najprvo stigne ka’ mustra na uvid – nekoliko primjerakah štampanih na slavenoserbskomu jeziku.

Nakon njegovoga potankoga prebiskavanja i čitanja prispjelih mu Biblija, naš sveti vladika – izgovara (citiram):

”Moj crnogorski narod neće razumjet ovi jezik!”

Potom slijedi ona znamenita Milakovićeva podmetačina i/ili podvala, koja se zove: ”Srbski bukvar radi učenja mladeži Crkovnomu i Graždanskomu” iz 1936. godine, u kojemu je bilo poglavlje o serbskoj istoriji (đe joj mjesta nije), a ni jednoga jedinoga slova o crnogorskoj povjesnici (eto tako su nam preci ”fino, tačno i pošteno” edukovani).

Polovicom 19. stoljeća dođe vakat kad su stari Crnogorci pretočili olovna štamparska slova u puščana zrna da bi se borili, jer su slobodu poviše svega ljubili – dok su tamo-oni, ka’ i stotinama godina priđe, rađe bili potavljenijeh glavah, uz to još i poklopljenijeh uvima, ali zato – skoposti i drskosti im nije manjkalo kad je u pitanju – (podrazumijeva se) nesojsko sprovođenje Garašaninove neprijateljske strategije poništavanja i fukarskoga programa posrbljavanja Crnogoraca.

U školskim udžbenicima na srpskomu jeziku u doba knjaza/kralja Nikole (bilo da su autori ”dobronamjernici” otud ili đekoji ”stručnjak” odovud – ovi ovdašnji su bili pod uplivom ”bistre” politike srbovanja gospodara crnogorskoga), primjerice radi: u ”Zemljopisu Knjaževine Crne Gore” iz 1899. i ”Zemljopisu Kraljevine Crne Gore” iz 1911. piše – da u Crnoj Gori živi tamo-nekoji narod, kojega, inače, na prostoru Duklje-Zete-Crne Gore i u doba Vojislavljevića, Balšića, Crnojevića i dijela Petrovića – nikad bilo nije!

Svima nama je jasno što je našim precima bilo nametnuto udžbenicima u doba odivičićeve sramne, sramotne, krvave i krvničke okupacije pomeđu dva svjetska rata – a sve na serbskomu jeziku, što imam za naglasak i suštinu ovoga štiva.

O uništavanju crnogorskoga jezika nakon II Svjetskoga rata i tokom cijele druge polovice 20. stoljeća, u vidu u Crnu Goru uvoženih-prispjelih skoro svih ili, doslovice svih srpskih:

• udžbenika (osnovnoškolskih, srednješkolskih, univerzitetskih);
• prijevoda djela svjetskih pisaca (pamtim odlično: liše sabranijeh djela Albera Kamija (Albert Camus), Vilijama Foknera (William Faulkner), i maline još koji su bili na hrvatskomu jeziku – prijevodi svih ostalih pisaca sa zemaljske kugle, bilo da su u pitanju pojedina djela (uključujući tu i Kamija i Foknera) ili cjelokupna – bila su na srpskomu);
• prijevoda-titlova filmova (u kinima i na TV);
• novina (dnevnih, neđeljnih, mjesečnih, godišnjih, žurnali, časopisi);
• stripova itd.

nije mi potrebito podrobno obrazlagat i tijem vas zagovarat.

Kad već spomenuh TV, molim, da se mi koji imamo put, okolo ili preko 60 godina, mimogred priśetimo – kako smo (nemajući svojega jutarnjega programa na RTCG) ni manje ni više no  de-se-ti-na-ma  godina, pomeđu ostalijeh nama nepotrebnijeh gluposti (ali i ozbiljnih, a po ovdašnju nacionalnu svijest – opasnih informacija-poruka) iz Srbije – svakoje jutro (počesto slikom propraćene) slušali i gledali, pazite kakve izvještaje:

koje konkretne kontejnere za smeće srpske komunalne službe tokom prethodne noći (do svitanja) – nijesu ispraznile u nekojoj od beogradskih opština, no ostavile punane otpada, pa žitelji u toj i toj ulici negoduju.

Eto tako – i, ni manje ni više no za rubriku: vjerovali ili ne?!

Ovako malobrojnijema, od nekoga sa strane gledano (ili mi pomeđu sebe kad se gledamo) – treba nam se više no čudit da poslije svega, ali  s-v-e-g-a  što nas u potonjijeh cca 200 godina od tamo-njih snađe (još i uz grdni procenat ovdašnjih prodatijeh otpadnika, kupljenijeh izdajnika, tuđijeh namjesnika i domaćijeh krvnika): da opstasmo, tojest – da skapulasmo, da uopšte i dalje postojimao – i da smo još u svijest!

I dan-danji ovdašnje konzumiranje tamošnjih TV programa (a znamo da je TV (skoro) svemoguća), svakojakih knjiga itd. (dok srpska Wikipedia ni lijeka nema), liše u nacionalnomu smislu podmetačko-pokvarenih upliva na svijest crnogorskih postojbnika – sve ovo ozgor znači i nastavak: plekanja, brkanja i nagrđivanja našega negda lijepoga crnogorskoga jezika, što je, shodno naslovu – crvena nit ovoga štiva.

Njezino dosljedno isticanje, nakon nešto podužega uvoda (u dva dijela), sadržaj je nastavaka (trećega i četvrtoga dijela), koji će bit objavljivani skorašnjih jutara, pa, komu odgovara – neka čita: a zora i našte-srca ili, na praznu ožičicu.

P.S.

Riječi u potonjem redu ili pri samom kraju prethodnoga pasusa, metnute su, prije svega iz razloga – da bismo se priśetili tijeh riječi koje se više skoro niđe i ne mogu čuti (kamoli da se neđe pročitati mogu), a ne što odražavaju suštinu moje sugestije.

P.P.S.

Smatram za potrebito i odgovorno da objasnim riječ GLEDE, koju vrlo često rabim i koja je u naslovu ovoga teksta (ponajviše zaradi toga).

Vjerovatno vam je svima jasno njezino značenje (ili približno jasno, pa u kontekstu rečenice ne brka razumijevanje pročitanoga), a ono glasi:

što se tiče (koga ili čega), u odnosu (na koga ili što), povodom (koga ili čega), u povodu (koga ili čega), o (komu ili o čemu), u vezi (s kim ili čim), u pogledu (koga ili čega), u odnosu na (koga ili što), u odnosu prema (komu ili čemu).

Ovu sam riječ prvi put čuo u Sloveniji septembra 1979. (đe je ”v uporabi” – razgovornoj i književnoj) – a rabe je, naravno, i Hrvati (biće, ipak, da je u pitanju – prije arhaizam nego neologizam).

U Crnoj Gori niđe ne naiđoh na nju.

Pa, kako se onda uopšte usuđujem ili sebi dozvoljavam da je javno rabim, a zalažem se da upotrebljavamo (u najvišoj mogućoj mjeri) – naše, crnogorske starinske i autentične riječi, od kojijeh su brojne pomeđu njih, za mene – jedino prave ili pravilne?!

Avgusta mjeseca 1984. godine, sasma nenadno – intrah na knjigu o Svetomu Vasiliju Ostroškomu.

Tu nađoh integralni tekst i faksimil originalnoga pisma našega velikoga sveca čudotvorca, koje je bio napisa’ i namjerio tadanjem rimskom papi (najvjerovatnije papi Aleksandru VII ili Klimentu IX).

Pismo je bilo napisano u ekumenističkomu duhu (milina za čitat), ali, nažalost (i to se nalazi u knjizi), nikad nije doprlo do Vatikana i papi na ruke.

U pismu se na jednom mjestu nalazi riječ GLEDE – koja, naravno, ima’ značenje ka’ što ozgor objasnih.

Knjigu koja je bila B5 formata, skoro prst debela i dominantno žute boje na koricama, ne zapazivši ime autora i izdavača, neđe navr’ dvije neđelje dana vrnuh vlasniku.

Dosta poznije požalih što te nekolike strane nijesam fotokopira’, pa sam, kako mi je bilo jako važno, tokom potonjih 5-6 godina, u više navrata – pokušava’ da opetovano dođem do te knjige (u raznim bibliotekama i kod toga istoga vlasnika čiji je fond knjiga u međuvremenu više no prepolovljen) – ali, nije mi uspjelo, zaradi česa vrlo žalim i iskreno mi je krivo što tvrđeno ne mogu priložit na ovomu mjestu, tako da ostaje – da mi vjerujete ili ne.

Uglavnom, teke ovu riječ pročitah u dokumentu koji napisa naš slavni svetac, ta činjenica učinje da se jednomašice odlučih pa uložih rabit je i na prostoru Crne Gore, što ostade moja navada do dana-danjega.

P.P.P.S.

Molim, viđite samo kako se ozgor potrudih da potanko objasnim i tijem pokušam ”opravdat” to što u mojim tekstovima rabim jednu jedinu ”posuđenicu-tuđicu” (u ovom primjeru nijesam ja bitan no svi mi skupa), dok ka’ nacija, a naročito ovdašnji ”prvaci”, koje naprijed spram njihovijeh struka, poziva, funkcija i osobina nabrajam:

učitelji i učiteljice, nastavnici i nastavnice, profesori i profesorice, jezikoslovci ili lingvisti, ministri i ministarke (obrazovanja i kulture), književnici i spisateljice, poslanici i poslanice, spikeri i spiker-ke/ice, … i, naravno – jadnici i jadnice, otpadnici i otpadnice, izdajnici i izdajnice –

u potonjijeh 100 i kusur godina – tako neodgovorno ka’ da smo se svadili sa samopoštovanjem, i tako olako ka’ da se radi o preklanjskomu snijegu, i na štetu svojega identiteta – proškurlasmo i pod noge bačismo naše jezičko nasljeđe, i na taj način značajnijem dijelom ugrozismo sopstveni opstanak, dozvolivši da nam u (raz-govorni i književni) crnogorski rječnik zapośednu (pozvane i nepozvane) na stotine i ‘iljade posuđenica (doslovice tuđica) iz srpskoga jezika, i tijem (objektivno pogledano) dovedosmo svoj autohtoni i/ili autentični jezik, kojijem su nam preci zborili – u stanje da naše crnogorske riječi (zvanično i nezvanično) – imaju status samo (nazovi) ”sekundarnijeh” DUBLETA (a doste od njih – čak ni taj)!

CRNOGORCI I CRNOGORKE, PRIPADNICI I PRIPADNICE SVIH NARODA I VJERA KOJI ŽIVIMO NA PROSTORU CRNE GORE (LIŠE SRPSKOGA NARODA I SVETOSAVSKE V(J)ERE) – TREBAMO SE ZANAVIJEK STIĐETI I SRAMITI ŠTO (I) OVO ZASTIĐE NAŠE DOZVOLISMO !!!

NESRETNJA NAM JE MAJKA DOMOVINA S OVAKVIJEMA SINOVIMA I ŠĆERIMA KOJI NE LJUBISMO CRNOGORSKI JEZIK !!!   

DA SE MAINAM VELJE PRIČE O NAŠIM POKONJIM PRECIMA – KAKO NI U GROBOVE SMIRE NEMAJU OD SVOJEGA NEODGOVORNOGA I NEDOSTOJNOGA IM POTOMSTVA !!!

(slijedi: DIO III)