Piše: Borislav Cimeša

Pojam pravde ima za Njegoša prema Drljeviću jedan dublji i viši smisao, koji, unekoliko proističe iz jednog visokog moralnog stava, ima svoj korijen u suštini društvenog života. Društveni zakoni, osnov kojih čini pravda determinisani su, u prvom redu, borbom koja vlada svuda pa i u ljudskom društvu. Zato se njihov smisao može tražiti u shvatanju te borbe. Proučavajući pojam društvene borbe po Njegošu dolazi se do zaključka da društveni odnosi ne mogu počivati na nasilju, već da se moraju održavati, u najmanju mjeru nekom ravnotežom u kojoj se ne smije dopuštiti, nadmoćnost nasilja. To izlazi iz njegovog osnovnog stava odbrane od nasilja, za tako naglašenim pozivom odbrane, koja sadrži i dužnost i pravo na odbranu. Ali Njegoš ide još i dalje: On će u naglašavanju nužnosti postojanja odbrane od nasilja u društvu, princip odbrane uzdići na stepen njegovog eminentnog postojanja u društvenom životu – jednim višim moralnim stavom – vjerom u svemoć vječne pravde, po kojoj svakom aktu napada mora uslijediti odbrana, kao sila protivteže. Te tako kroz ravnotežu odnosa (NERAVNOTEŽA je uslov RAVNOTEŽE – antiequilibrium radi equilibriuma) odbrane i napada – uslovljenih sukoba dobra i zla – Njegoš će zahtjevom bezuslovne odbrane, podići pojam pravde iz sfere realnosti ili relativne vladavine njene, do jednostavnog i apsolutnog njenog postojanja u „blaženom nebeskom žilištu”, uzdići će je, do apstrakcije, vežući je sa njenom supstancijom pravičnošću i jednačeći ih, iznad svega, jednim višim moralnim zahtjevom, vladavinom dobra u životu.

Ovo gledište leži u osnovi pravne svijesti i morala svih Crnogoraca u „Gorskom vijencu” koji su skoro nagonskom snagom dobri do izvora ne samo u svakom njihovom pogledu na svijet, nego skoro u svakoj njihovoj riječi. Ne moramo početi s Mićunovićem koji stoji na čelu uzora u „Gorskom Vijencu”. Počnimo sa zahtjevom Vuka Raslapčevića o nevršenju nasilja nad slabijima, formulisanom u rezonu o kukavici, koju cilja Draško sa džeferdarom: 

„Nemoj Draško tako ti života!/ ne valja se biti kukavica; / ali ne znaš rđa te ne bila,/ da su ono šćeri Lazareve./”

Vjera u pravdu transcendentalnu dostiže snagu proročanstva

Smisao pravde ovđe dolazi do izražaja pomiješan sa religioznim ośećanjem prema kukavicama koje je narodna fantazija dovela u vezu sa glavnim junakom kosovske tragedije, da bi tugovanje za kosovskijem herojima prenijela i na sva živa bića nastanjena na zemlji. Kukavice su šćeri Lazareve, zato što treba svaki živi stvor zajedno da suzama zalijeva kosovske božure.

Dalje bi došao vojvoda Draško, koji jačinom prizora ukazuje propast cjelokupne zapadne civilizacije obučene u već dotrajaloj negdašnjoj Mletačkoj Republici utvrđujući moralni pad ondašnjeg društva, koje se održava na špijunaži, podlosti, nepoštovanju ličnosti čovjeka i svoj spas nalazi u mučenju ljudi u nehumanim tamnicama đe: 

„Čovjek pašče tu vezat ne šćaše/ a kamo li čojka nesretnjega./ oni ljude sve tamo vezahu/i davljahu u mračnim izbama;”

a sudovi su im „pravi”, „da te Bog sačuva! Malo bolji nego u Turčina”. Za sve te prilike Draško veli: „Od toga ti bjehu poginuli – među sobom vjeru izgubili. Sve to buni njegovu socijalnu svijest: 

„Zabolje me srce progovorih: /Što pogani od ljudih činite?/Što junački ljude ne smaknete?/Što im takve muke udarate?”

I njegovu visoku pravnu svijest, koja se ogleda u njegovoj čvrstoj vjeri u pravdu transcendentalnu. Ta vjera u pravdu transcendentalnu dostiže snagu proročanstva. Nikada nijedan starozavjetni prorok jačim glasom nije proricao protest radi učinjenih nepravdi od Draška u ovijem stihovima: 

„Poznao sam na one tamnice/da su Božju grdno prestupili/i da će im Carstvo poginuti/i boljima u ruke uljesti”.

Ne samo život pojedinca, ne samo život društva nego i najjače i najčvršće društvene organizacije, države, mora biti zasnovan na pravdi ako hoće da bude pouzdan i sa nadom u duže trajanje. Faktori koji su pozvani da održe pobjedu pravde u svijetu pozvani su istovremeno i to samo oni, da održe i državu. Ti su faktori: junaštvo i organi u službi pravde. Prvo pitanje koje Vuk Mandušić upućuje Danilu glasi: „A bjehu li junaci vojvoda?” Nakon negativnog odgovora na ovo pitanje Crnogorcima je odmah jasno da je propast Mletaka neizbježna. Dakle, pobjeda pravde u svijetu, za junake „Gorskog Vijenaca” nije samo postulat njihove religije, koja se vazda ne poklapa sa hrišćanstvom, njihova morala, njihove etike i nadasve, njihove nepokolebljive vjere u svemoć više pravde, nego i pitanje održanja egzistencije ne samo jedinke nego i svih kolektivizama pa i onoga najjačega – države.

U zakonima vječne pravde nije predviđena milost prema zlu i njegovoj borbi protiv dobra

Za svakoga koji se ogriješi o pravdu – junaci „Gorskog Vijenca” izriču smrtnu presudu i vjeruju da smrt izbjeći ne može, jer u zakonima vječne pravde nije predviđena milost prema zlu i njegovoj borbi protiv dobra. Zato je za vladiku Danila i za sve glavare sunovratan pad turske imperije neizbježna posljedica nepravde, koju je tursko carstvo uzidalo u temelje svoje svjetske vlasti. Za vladiku Danila i njegove Crnogorce nije ništa neočekivano što počinje mah turskog naleta da umire pred Bečom, „ka kad zraka umre na planinu kad utone sunce u pučinu”.

Što je pred Bečom Burak posrnuo i što Sobijeski i vojvode Savojski salomiše demonu rogove, to, po Vladici i Crnogorcima, nije posljedica strategijske pogriješke turskijeh vojskovođa, nego kazna vječne pravde, početna akcija njene konačne pobjede u borbi koju je protiv turske nepravde kroz vjekove vodila. Dakle, ne samo hrišćanske vojskovođe u bici pred Bečom, ne samo Vladika i Crnogorci, da su svi oni instrument pravde u borbi protiv nepravde, nego je i samo hrišćanstvo u borbi protiv muslimanstva instrument pravde u borbi protiv nepravde. Borba protiv Turaka po Njegošu, ne vodi se radi pobjede hrišćanstva nad muslimanstvom nego radi pobjede pravde nad nepravdom. I to dokazuje, da Crnogorci Vladičini imaju svoju religiju, koja se u svemu ne poklapa sa hrišćanskom. 

                                                                       (Nastaviće se)